GEMMA ANDERSON - OBLICIMA PRIRODE

 

Znanost i umjetnost su kroz povijest čovječanstva bile blisko povezane sve do razdoblja industrijalizacije i u teoriji i u praksi. Isaac Newton svoje je proučavanje alkemije i okultnog smatrao dijelom svojih znanstvenih istraživanja, a za Johna Conastablea su znanstvene zabilješke o formacijama oblaka bile dio njegovog umjetničkog istraživanja slikarstva. Na predsvjesnoj razini, prije i tijekom samog otkrića, znanost i umjetnost ostaju vrlo bliske zato što se znanstveno otkriće, baš kao i umjetnost, prvenstveno temelji na prepoznavanju velikog broja varijabli koje postoje u prirodi, a koje naše nesvjesno koristi svim vrstama umjetničkog pothvata. Nakon što sam prisustvovao na njenim crtačkim radionicama „Izomorfologije“, razgovarao sam s Gemmom Anderson, mladom umjetnicom koja živi i radi u Cornwallu (UK) i čiji neobično zanimljiv rad ne samo da premošćuje postindustrijalistički jaz između znanosti i umjetnosti, već i istražuje sinergistički potencijal njihovog spoja.

 

Ivan Barun >>  Pozdrav, Gemma! Hvala ti što si pristala razgovarati sa mnom. U tvom radu vidljiva je svojevrsna fascinacija znanošću. Kako se razvio tvoj interes za tu temu i kako mi možemo vidjeti znanost kroz umjetnost?

Gemma Anderson >>  Mislim da je moje područje interesa morfologija – proučavanje forme, a ono se prvenstveno očituje kroz moju crtačku praksu. Smatram kako morfologija prirodno spaja znanost i umjetnost zato što je proučavanje forme inherentno u obje discipline. To je vidljivo u mojim crtežima jer imam mnogo morfoloških crteža koji postavljaju nekonvencionalna pitanja. „Izomorfologija“, proučavanje zajedničkih formi i simetrija biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta je morfološka studija, ali nekonvencionalna jer pristupa pitanju iz umjetničke prije nego iz znanstvene perspektive te prekoračuje granice konvencionalnih morfoloških pitanja. Serija crteža „Izomorfogeneza“ također ulazi u područje teorijske morfologije čime je, opet, povezana sa znanstvenom praksom.

 

I. B. >> Proučava li „Izomorfologija“ formu iz umjetničke ili znanstvene točke gledišta?

G. A. >> Morfologija ima svoju dugu povijest. Goethe je skovao termin 1792. god. i nakon toga bilo je mnogo debata koji je pristup pitanjima morfologije najispravniji. U famoznoj Cuvier–Geoffroy debati, naprimjer, sukobila su se dva stajališta – jedno, koje na formu gleda kao posljedicu funkcije, i drugo, za kojeg je forma transcendentalna apstraktna ideja, i bilo je mnogo kontroverzi oko ovih ideja. Moj rad uklapa se u povijest ideja ljudi koji se nisu slagali s tim da postoji samo jedan ispravan pristup prirodnim formama.

 

I. B. >> Dakle kroz svoju umjetničku praksu ti zapravo nudiš jednu alternativnu klasifikaciju forme, nešto poput alternativne taksonomije?

G. A. >> Tako je. „Izomorfologija“ nudi vizualnu taksonomiju komplementarnu onoj znanstvenoj. Ona predstavlja alternativu sustavu Carla Linnea, ali se na njega i oslanja te služi kao podsjetnik da ima mnogo načina kako da se posloži svijet prirode.

 

I. B. >> Sa serijom crteža „Izomorfogeneza“ imam osjećaj da si učinila jedan korak naprijed u proučavanju forme. Ne samo da si stavila puno veći naglasak na imaginaciju, nego si uvela novu komponentu – vrijeme, tj. promjenu u dimenziji vremena. Možeš li nam reći nešto više o tome?

G. A. >> Da, mislim da pomak interesa s forme kao objekta na formu kao proces predstavlja jedan proces razmišljanja i kontinuum razmišljanja. Željela sam vidjeti kako se forma mijenja u dimenziji vremena.

 

I. B. >> Dakle smatraš da je važno percipirati svijet kao…

G. A. >> …kao dinamično mjesto! Transformirajući, živi svijet.

 

I. B. >> Kako se razvio tvoj interes za znanost?

G. A. >> Da se vratim na svoje zanimanje za prirodne forme, zanimala me biologija jer sam voljela gledati i razmišljati o stanicama i ljudskoj anatomiji – takvim prirodnim fenomenima. Ako želiš saznati više o stanicama, otiđeš na odsjek biologije i odjednom se nađeš u tom znanstvenom okruženju, ne zato što te nužno zanima znanost sama, već zato što te zanimaju stanice. Tako da je do moje veze sa znanošću došlo zato što nas zanimaju iste stvari. I kako želim saznati više, tako postavljam nova znanstvena pitanja. No u isto vrijeme zanimaju me i znanstveni procesi i znanstvenici te razlike i sličnosti s umjetnicima.

 

I. B. >> Premda nerijetko gledaju na svijet istim očima, znanstvenici i umjetnici ne govore istim jezikom. Kako izgleda tvoja suradnja sa znanstvenicima u kontekstu jezika i razmjene ideja?

G. A. >> To je područje koje me jako zanima i napisala sam dva članka na temu tog kolaborativnog odnosa koja su objavljena u časopisu „Leonardo“. Znanstvenici i umjetnici mogu dijeliti svojevrstan prostor imaginacije odnoseći se različito prema istim pitanjima i imati koristi od tih razlika u metodologiji. To može pomoći objema praksama da dođu do točke do koje ne bi mogle doći kada bi slijedile samo vlastite konvencije.

 

I. B. >> Kako se tvoje bavljenje nalazi negdje između znanosti i umjetnosti, imam osjećaj da ih ponovo dovodiš u vezu. Na koji način znanost i umjetnost mogu utjecati jedna na drugu i koje su uzajamne koristi tog spoja?

G. A. >> Smatram kako obje imaju vrlo snažne estetike i objema su potrebne slike. Mislim da umjetnost može jako pomoći znanstvenicima da razmišljaju o svojim znanstvenim pitanjima živopisnijim slikama. Umjetnička metodologija može pomoći znanstvenoj utoliko što uvodi element imaginacije i intuicije u sam rad. Znanstvena istraživanja su zanimljiva umjetnicima zato što otkrivaju i rasvjetljuju prirodne fenomene na drugačije načine.

 

I. B. >> Kako započinješ svoje projekte? Započneš li pojedinim znanstvenim konceptom ili teorijom, ili su to imaginacija i likovni elementi?

G. A. >> Uglavnom započinjem crtanjem i čitanjem. Kada se pojedina pitanja jave, dovedem ih u znanstveni kontekst.

 

I. B. >> Koristiš li znanstvene instrumente u svom umjetničkom radu?

G. A. >> Da, koristim mikroskop, različite vrste kompjuterskih programa, muzejske izloške…

 

I. B. >> Također, imam osjećaj da je aspekt učenja jako važan za tvoj rad. Možeš li nam, molim te, reći nešto više o tome?

G. A. >> Učenje u obliku radionica jedan je važan aspekt mog rada te u radionicama pokušavam dati uvid i podijeliti umjetnički pristup prirodi koji i sama koristim. Smatram kako je crtanje vrlo važan edukacijski alat te da se može koristiti da se upoznaju prirodne forme i nauči nešto o njima na različite načine. Interesantno mi je i razvijati vlastite umjetničke metode i onda ih podijeliti s drugima na radionicama.

 

I. B. >> U tvom radu crtanje je vrlo važan element. Koja je važnost crtanja, ne samo za tebe kao umjetnicu, već i za znanstvenike i umjetnike generalno?

G. A. >> Vrijeme koje se provede u pažljivom promatranju i crtanju nekog objekta omogućuje novim načinima viđenja da se jave, novim idejama, a ideje su ugrađene u sam proces promatranja. Također, mogućnost da se crtanjem usporede različite faze ideja, mogućnost jasnog predočavanja tih ideja drugima, kao i mogućnost suočavanja s vlastitim znanjem čini proces crtanja vrlo dragocjenim i znanstvenicima i umjetnicima.

 

I. B. >> Danas je postalo uobičajeno da se ljudi specijaliziraju i supspecijaliziraju u kontekstu vlastitog područja rada. Kao umjetnica koja spaja različite pristupe svijetu koji nas okružuje, kako ti definiraš svoju ulogu umjetnika unutar društva?

G. A. >> Jako dobro pitanje! Smatram da je dio umjetnikove uloge da propitkuje ustaljene konvencije različitih disciplina koje nas okružuju te da propitkuje i samu ulogu umjetnika. Dakle jedna od uloga jest da postavlja pitanja i kritizira pojedine konvencije. Naprimjer, ideja da je znanstvena klasifikacija jedina vrsta klasifikacije. Mislim da postoji mnogo načina na koje se može objasniti svijet oko nas, stoga je važno podsjećati ljude da ima mnogo načina na koje možemo gledati svijet prirode koji nas okružuje, mnogo različitih pristupa i metoda, i da uvijek treba propitkivati konvencije.