HOROSKOP

 

OVAN: 21. 3.–20. 4.

Semestar će donijeti rijetke uzbudljive trenutke, poput onog kada dekan pozdravi s dobar dan. Nekim studentima ovnovima sreća će se osmjehnuti u obliku radnog materijala koji će napokon stići nakon pet mjeseci. Ipak, zaključavaj klasu, inače bi bijesna buna ne toliko sretnih studenata mogla negodujući izvesti blitzkrieg na natron. Ti si manijak i sirovina pa u ljubavi vlada nemila suša, ali zato će ulje na tvojim slikama ostati zauvijek vlažno. Pri kraju semestra postaviti ćeš novi rekord – padanje svih ispita, ako uopće i izađeš. Iz kreveta. Posao i financije bolje i ne spominjati jer si već i sam zaključio da si jedno obično lupetalo koje konstantno donosi pogrešne odluke, kako za sebe, tako i za ostale.

Umjetnici rođeni u znaku ovna, a poznatiji od tebe:

Vincent van Gogh, Leonardo da Vinci, Victor Vasarely, Hugh Hefner

 

 

 

 

BIK: 20. 4.–21. 5.

U ovom semestru izgledat ćeš posebno ružno, ali nema veze, zato ćeš biti glup. Ipak, nije sve tako crno – u džep će kapnuti neočekivana svotica zelembaća koju ćeš očekivano spiskati na piće (ali hej, bolje na to nego na radni materijal koji nećeš nikada dobiti). U cijeloj toj letargičnoj situaciji ipak ćeš se baviti kakvom-takvom produkcijom… Nema umjetnosti bez bluesa… Radna rutina koju ćeš usvojiti sastojat će se od plakanja pod tušem u odjeći. To će ti kasnije postati diplomski rad jer praktički nisi morao proliti znoj. Poznata si lijenčina, kada naiđeš na idealno mjesto u svojem brlogu, pustiš korijenje i ne pomičeš se godinama. Inicijativa? Strana riječ. Dosadan, konzervativan… Korijenje izvučeš i bježiš tek onda kada nanjušiš da nešto posjeduje karakter novog.

Slavni bikovi umjetnici, kad već nisi ti:

Salvador Dalí, Joan Miró, Frank Stella, Adolf Hitler

 

 

 

 

 

BLIZANCI: 22. 5.–21. 6.

Vladar Blizanaca je Merkur, planet komunikacije i intelekta, zaslužan za to što su pripadnici ovog znaka inteligentne i komunikativne osobe koje uvijek imaju gomilu planova i ideja… A što se onda dogodilo s tobom? Jedini plan koji ti imaš u ovom razdoblju je vješto i neprimjetno izbjegavanje Akademije i obaveza u širokom luku jer, zaboga, imaš pametnijeg posla poput spavanja i žaljenja kako te mentor ne primjećuje i da si u setu akrila dobio cinober umjesto karmin. Drama, drama, drama! Konstantno blebetanje još je jedna tvoja osobina koja je toliko izražena da se ljudi čude što ti jezik još nije otpao. Dvoličan si, a najveće zadovoljstvo u životu ti je visjeti na prozoru kao kakva baba i gledati tko je od susjeda modno onesviješten.

Slavni blizanci, bitniji od tebe:

Diego Velazquez, M.C. Escher, Damien Hirst, Donald Trump

 

 

 

 

RAK: 22. 6.–22. 7.

Pravi si emotivac i lako te povrijediti. Brizneš u plač čim te netko pogleda. Na Akademiju ulaziš sa stražnje strane kako bi izbjegao impulzivnu Macu, a i sve ostale ljude. Povlačiš se u svoju ljušturu i iza tvrdog oklopa skrivaš svoje emocije. Ali đaba ti, tu se uvijek nađe neka osoba koja ti postane rak-rana. Skuha te, ogoli i bez srama poždere, ali ti uživaš u tome jer eto, štokholmski sindrom zna biti opak. Misliš da si užasno zanimljiva osoba pa gnjaviš opsežnim pričama o djeci, kuhanju, vremenu, ukratko najzanimljivijim temama na svijetu. Imaš ti neke talente, kreativan si i tako to, ali ih izražavaš samo kroz opsesivno-kompulzivne poremećaje, slaganje različitih nijansi graška na tanjuru i simbiozu profilne i cover fotografije na Fejsu. Nikoga nije briga.

Poznati rakovi (a tko si ti?):

Frida Kahlo, Rembrandt, Edgar Degas, Gustav Klimt, Tajči

 

 

 

 

 

LAV: 23. 7.–23. 8.

Centar heliocentričnog sustava si, naravno, ti, sunce koje daje razlog ostalima za život, ohol, tašt, prepotentan. Red za ulaz u referadu za tebe ne postoji, a menzu da i ne spominjemo. Uvijek imaš bitnijeg posla od ostalih, ti si matica koja pčele drži na okupu. Savjete čuvaš odmah ispod jezika, iako ih, naravno, nitko ni ne traži od tebe. Obožavaš „American Psycho“, Patrick Bateman ti je životni uzor. Često napraviš smeće od rada, svjestan si toga, ali na sva zvona ga prikazuješ u najblistavijem svjetlu reflektora. Ne diraj lava dok spava u ovom slučaju ne vrijedi za tebe. Ne diraj ga ni u kojem slučaju, osim ako ne leži ispuhan na podu s namjenom da služi kao ukrasni tepih.

Slavni lavovi, pa tako i ti (samo što nisi slavan):

Andy Warhol, Marcel Duchamp, Aubrey Beardsley, Alphonse Mucha, Jelena Rozga

 

 

 

 

DJEVICA: 24. 8.–23. 9.

Nepisano akademsko pravilo je da se studenti na 2. i 3. godini bave isključivo crtanjem opscenih dijelova tijela, ali za tebe to ne vrijedi jer si frigidna osoba i ne zanimaju te takve prizemne stvari. Gunđanje i zanovijetanje tvoj je način izražavanja, tražiš dlaku u jajetu, prikriveni si mizantrop, iako isijavaš sretnim zrakama voljenja. Tvoj je moto već ofucana frazetina samo ljubav, dok u svom srcu nosiš precizni digitron. Ti si automat koji procjenjuje je li neka osoba dobra prilika za trgovanje emocijama. Dolazak na Akademiju stran ti je pojam jer si toliki hipohondar da ti ni staro gunđalo Broj 1 iz „Alana Forda“ nije ni do koljena.

Poznate djevice, za razliku od tebe:

Robert Indiana, Man Ray, Stephen King, Michael Jackson, Vanna

 

 

 

 

VAGA: 24. 9.–23. 10.

Ti si vuk omotan kožom Majke Tereze. Želiš mir u svijetu, pravdu za krznene životinje, najveći si liberal na kugli zemaljskoj, ali čim netko izusti mišljenje suprotno od tvog – drvlje i kamenje, munje i gromovi. Voliš životne hedonizme pa ti se lova istopi i prije nego ju zaradiš. Tvoji su džepovi rupe bez dna jer luksuz je na prvome mjestu. Partneri misle da si manijak jer im pišeš izvještaj o svakom trenutku svog života, a ako oni, nedajbože, naprave nešto slično tebi, proglašavaš ih voajerima i tražiš zabranu prilaska. Voliš fine stvari, iz nepoznatog razloga privlači te bijeli prah na vrhovima krafni, žestoko kritiziraš krznene kapute dok ti u trbuhu lepršaju leptirići kad ugledaš takvo što. Tutkalo trošiš u litrama, samo zato što je skupo.

Poznate vage, važnije od tebe:

Mark Rothko, Caravaggio, Robert Rauschenberg, Umberto Boccioni, Kim Kardashian

 

 

 

 

ŠKORPION: 24. 10.–22. 11.

Nasilniče, treba ti odrezati tu bodlju s repa! Uživaš u korištenju raznih opijata, pogotovo alkohola pod čijim utjecajem postaješ razoran i destruktivan po okolinu. Najbolje bi bilo da se zaključaš u svoj sobičak i sam sebe maltretiraš, kao pas koji lovi svoj rep. Također si ljubomoran k’o pas, što je odraz tvoga manjka samopouzdanja. Zapali, probodi, izmaltretiraj neko platno i izbaci svoje sadističke potencijale na nešto neživo. Obožavatelj si teorija zavjere, Zemlja je ravna ploča, a Beyonce i Jay Z reptili su preko kojih je presvučena ljudska koža. Prolaziš ispite samo zato što te se profesori žele riješiti.

Opasne škorpije poput tebe:

Roy Lichtenstein, René Magritte, Pablo Picasso, Georgia O’ Keeffe, Tonči Huljić

 

 

 

 

STRIJELAC: 23. 11.–21. 12.

Pohotniče, odmakni se od ljudi! Ubode, pa ode mogla bi biti rečenica koja opisuje tvoje ljubavne odnose, a dok se druga osoba oporavlja od šoka, ti si s drugom žrtvom već miljama daleko… Rasipnik, trošiš zadnju kintu i ne misliš da sutra, recimo, moraš nešto i pojesti. Boli tebe đon za obrazovanje, prebacuješ semestar za semestrom, život je lutrija, sutra je novi dan, carpe diem i ostale gluposti koje ljudi tetoviraju na sebe – to su tvoje misli vodilje. Na pola puta zastaneš, gubiš smjer i naposljetku ne znaš gdje ideš, pa zaključiš j***ga, birtija je uvijek opcija. Ljevaonica je tvoja duhovna ustanova. Na tvom Fejzbuk profile piše ili kafanski fakultet ili ja ne radim, ja sam tatina princeza. Obrok u menzi nisi platio već stoljećima, a iksice žicaš sve u šesnaest.

Poznati strijelci, samo što si ti i klošar:

Edvard Munch, Vasilij Kandinski, Marina Abramović, Paul Klee, Nives Celzijus

 

 

 

 

JARAC: 22. 12.–20. 1.

Sirova jarčina poput tebe voli ugnjaviti ljude svojim pesimističnim temama, u sobu unosi nižu temperaturu i isisava radost i život iz ostalih lepršavih osoba. Tvrdokoran si škrtac, nikad ne plaćaš runde i nadaš se da ekipa to ne primjećuje, ali primjećuju i, realno, mrze te. U rijetkim trenucima kada se jarac u tebi odluči nasmijati, to je zbog nečije nesreće, pregažene mačke i loših vijesti. Naravno, tvoj osmijeh je toliko devijantan da izgleda kao posljedica intenzivnog proždiranja kiselih limuna. Takvi su ti i crteži. Ovaj semestar donosi hrpu loših stvari koje će se događati tvojim prijateljima, a ti ćeš sladostrasno uživati u toj situaciji.

Jarci užasni kao i ti, ali poznati, za razliku od tebe:

Henri Matisse, Paul Cézanne, Basquiat, August Macke, Pitbull

 

 

 

 

VODENJAK: 21. 1.–19. 2.

Raspikuća si i vječni kockar od malena. Potencijala si imao još dok si s rodbinom igrao bezazleni Monopoly. Danas s nostalgijom razmišljaš o tim vremenima bez dugova zbog kojih planiraš lažirati dokumente i pobjeći u Tadžikistan. Uz kockanje i ostale divne osobine, zna se dogoditi da malo zastraniš u nastrano, tako da sam sebe uhvatiš kako s požudom gledaš falusoidne grafičke valjke, vlažnu boju koja se prelijeva preko platna, uzbudljiv oblik plastičnih zaštitnih rukavica… Ali sve u svemu, tu svoju devijaciju uspješno kamufliraš u perverzne viceve kojima se svi smiju. P. S. – smiju se od nelagode. U ovom semestru očekuje te još smijeha, ali od strane profesora teorije dok čitaju tvoje seminare.

Poznati vodenjaci, za razliku od tebe:

Jackson Pollock, Shepard Fairey, H.R. Giger, Gerhard Richter, Osama bin Laden

 

 

 

 

RIBE: 20. 2.–20. 3.

Melankolik, njonjavac, plačljivko. Uvijek si ti taj koji je nesretan. Patnje mladog Werthera su ništa naspram tvoje pretužne sudbe. Prespavao bi cijeli život jer to je kao da si mrtav, a da ne povrijediš svoju familiju. Boem si, hipsterčina koja sjedi u kutu polumračne kafane i zapisuje svoje letargične, suicidalne misli. Obožavaš ekspresionizam, ali ne znaš ga izvesti. Ponekad se čini kao da ti je životna misija satrati sve oko sebe pričama o svojoj velikoj nesreći, poput loše kuhane tjestenine u menzi, četvorke koju si dobio kod Quiena, penjanja na čak drugi kat do svoje klase, jer čemu stremiti visinama kada ćeš uskoro biti pod zemljom?

Riba si, umjetnik si, ali nisi poznat kao oni:

Michelangelo, Piet Mondrian, Renoir, Anselm Kiefer, Justin Bieber

ZAGREBAČKE GALERIJE - koje vole mlade umjetnike <3

S umjetničkim zanimanjem dolazi i potreba za izlaganjem kao načinom prezentacije i vrednovanja vlastitog umjetničkog rada. Pitanja koja si umjetnik redovito postavlja jesu: gdje ću organizirati sljedeću izložbu i kako ću to učiniti? Načini planiranja i organizacije su različiti – neki umjetnici improviziraju i uzimaju stvari u svoje ruke organizirajući izložbe u neformalnim prostorima, dok se drugi – tradicionalnije – prijavljuju na natječaje raznih galerija. Cilj je ovog članka približiti imena galerija studentima Akademije likovnih umjetnosti, orijentirati ih prema natječajima i potaknuti da postanu aktivan dio umjetničke scene. Biti aktivan znači imati stvaralačko stanje uma, a s time dolazi produkcija umjetničkih radova koja prije ili kasnije prirodno stremi biti prezentirana promatraču.

U ovom članku izdvajamo nekoliko recentnih zagrebačkih galerija koje su se u posljednje vrijeme istaknule svojom promidžbom programa umjetnika mlađe generacije. S nekima od njih stupili smo u kontakt, postavivši im nekoliko pitanja orijentiranih na izlagački program i interese galerije.

Doznali smo da Galerija Miroslav Kraljević (G-MK) tako zadnje tri godine raspisuje natječaj radnog naslova „Tvornica“ koji je otvoren za mlade hrvatske umjetnike i umjetnice do 35 godina starosti. Njime nudi produkciju rada i izlaganje na samostalnoj izložbi. Mejlom se moguće javiti i mimo natječaja. Ovu Galeriju najčešće kontaktira mlađa generacija umjetnika, ali rijetko kada studenti. Međutim postoji desetogodišnja suradnja između Akademije likovnih umjetnosti i Londonske akademije te u sklopu toga izlažu isključivo studenti, svake godine do njih petnaest. Svaki se mjesec održavaju izložbe, a za vrijeme njihovog trajanja održavaju se projekcije, razgovori i radionice paralelnih programa.

U Galeriji događanja u Kulturnom centru Pešćenica u posljednjih nekoliko godina 70% programa čine izložbe mladih autora, uključujući i one koji su na završnim godinama studija. Natječaj za izlaganje raspisuje se u svibnju tekuće godine za narednu godinu. Ovisno o financiranju, godišnje se u Galeriji organizira šest do deset događanja. Galerija je orijentirana suvremenom umjetničkom izričaju, bez obzira na medij kojim se umjetnici bave.

Kao dio programa Galerije Matice hrvatske često se prijavljuju umjetnici mlađe i mlađe-srednje generacije. Raspisani natječaji ne postoje, ali svi se umjetnici mogu prijaviti do 1. srpnja za program sljedeće godine. Osim toga i članovi savjeta svih galerija pozivaju umjetnike da izlažu.

U Galeriji SC posebno su pozvani da se na natječaj, koji se održava tijekom druge polovice svibnja i prve polovice lipnja, prijave studenti ALU, ADU te studenti s akademija u Osijeku, Rijeci i Splitu. U skladu s time, na natječaje se javljaju umjetnici najmlađe generacije, uglavnom do 35 godina starosti. Dinamika izložbi je velika, godišnje se održi od petnaest do dvadeset projekata, uključujući i druge prostore osim galerije: Kiosk (iza Galerije SC), Caffe &TD i predvorje kina u Studentskom centru. Izložbe se rade i na poziv (afirmirani ili inozemni autori), prijedlog kustosa i u suradnji s ostalim galerijama, npr. Galerijom Alkatraz iz Ljubljane.

Popularna galerija među umjetnicima mlađe generacije svakako je i Pikto, koja za studente ALU svake godine rezervira poseban termin u srpnju. U sklopu izložbe, koja traje dvadeset dana, izbornik iz Pikto galerije odabire desetak umjetnika koji će se predstaviti publici. Osim toga, natječaj se raspisuje u svibnju. Iz Pikto galerije poručuju da se ponekad trud izvan tog roka isplati ako pošaljete otvorenu molbu mejlom, dođete osobno ili se javite telefonski. Uvjet je (što nije rijetkost ni kod drugih galerija) da se izloženi radovi ne izlažu u drugim galerijama tijekom iste godine te da ista izložba nije već izlagana. U ovoj se Galeriji izložbe vrlo često izmjenjuju, u prosjeku svakih 15 dana. Nekoliko puta mjesečno organiziraju se radionice, okrugli stolovi ili neke druge manifestacije. U 2016. godini u planu su 22 izložbe te brojne pop-up kratke jednodnevne izložbe. Ako se u Pikto javite s uistinu zanimljivim prijedlogom, oni će vas svakako pokušati ubaciti u svoj gusti program, barem u nekom kraćem dvodnevnom izdanju izložbe ili će se s vama dogovoriti za izlaganje u sljedećoj godini.

Od prošle godine zagrebačku galerijsku scenu krasi još jedna galerija, Živi atelje DK. To je nezavisna, interdisciplinarna, nevladina i neprofitna organizacija usredotočena na podršku umjetnosti i suradnji s umjetnicima. Strateški im je plan prikazati mlade i talentirane umjetnike u svrhu jačanja vizualne scene, edukacije i promicanja umjetnosti te stvaranja platforme za prve izlagačke projekte. Galerija Živi atelje DK jednom godišnje objavljuje javni poziv na nacionalnoj razini i međunarodnoj razini za izlaganje, s naglaskom na mlade umjetnice do 35 godina. Osim javnog poziva, moguće je dogovoriti izlaganje tijekom godine s voditeljicom Galerije, Majom Subotić. Izložbene aktivnosti planirane su na mjesečnoj bazi, a provode se i druge aktivnosti poput razgovora, radionica i predavanja.

Među mladim umjetnicima popularne i aktivne galerije također su: Greta, sa svojim dinamičnim tjednim izmjenama šarolikog programa, Galerija Vn, koja u deset izložbi godišnje nastoji predstaviti mladu i najmlađu generaciju vizualnih umjetnika, Boonika (njihov vlastiti opis s društvene mreže je: »Don’t fight. Unite! Creativity sharing and dicovery point! Learning and growing since 2000.«), Galerija Vladimir Filakovac u Kulturnom centru Dubrava, Galerija Siva u popularnom Autonomnom kulturnom centru Medika te mala galerija Bravo<3 u Preradovićevoj ulici sa svojim popularnim trodnevnim izložbama naziva „Tri dana dosta“.

Naravno, ovo je samo mali broj galerija u Hrvatskoj koje su susretljive prema mladim umjetnicima i kulturnoj suradnji. U bližoj budućnosti nadamo se još većem broju zagrebačkih umjetničkih i društveno-kulturno orijentiranih prostora čijim bi se brojem stavio veći naglasak na kulturno-umjetničku domenu u Hrvatskoj. Svakim vlastitim umjetničkim iskorakom i akcijom umjetnik izražava suvremenu svijest na mjesnoj, državnoj i globalnoj razini – zato hrabro naprijed! Potražite svoje mjesto pod zvijezdama, organizirajte događanja, prijavljujte se na izložbe, budite individualac koliko i dio cjeline!

INFORMACIJE O GALERIJAMA

Boonika

Kontakt: Veslačka 23

+385(0)916050535

Bravo <3

Kontakt: Petra Preradovića 34

Galerija događanja

Kontakt: Ivanićgradska 41a

+385(0)12303122

galerija@knap.hr

Voditeljica galerije: Anja Planinčić

Galerija Matice hrvatske

Kontakt: Matice hrvatske 2

+385(0)14878360

Voditelj galerije: Vanja Babić

Galerija Miroslav Kraljević

Kontakt: Šubićeva 29

+385(0)915122028

+385(0)918886362

info@g-mk.hr.

Voditeljica galerije: Ana Kovačić

Galerija Pikto

Kontakt: Kneza Branimira 29

+385(0)921884118

piktogalerija@gmail.com

Voditeljica galerije: Nela Simić

Galerija SC

Kontakt: Savska cesta 25

+385(0)14593602

galerija@sczg.hr

Voditeljica galerije: Ksenija Baronica

Galerija Siva

Kontakt: Luigija Pierottia 11

sivagalerija@gmail.com

Galerija Vladimir Filakovac

Kontakt: Dubrava 51a

+385(0)12050063

galerija@ns.dubrava.hr

Voditelj galerije: Svebor Vidmar

Galerija VN

Kontakt: Ilica 163a

+38513770896

galerija.vn@kgz.hr

Voditeljica galerije: Olga Majcen Linn

Greta

Kontakt: Ilica 92

info@greta.hr

+385(0)912220810

+305(0)912254513

Voditelji galerije: David Lušičić, Smiljan Tolj

Živi atelje DK

Kontakt: Ilica 110

projekt@ziviatelje.dk, maja@ziviatelje

+385(0)912894251

Voditeljica galerije: Maja Subotić

 

 

KAKO SE PRIJAVITI NA STUDENTSKE NATJEČAJE - Intervju sa Ksenijom Baronicom, voditeljicom Galerije SC

Tog je jutra kiša padala k’o iz kabla, a ja sam se zaputila u dragu nam našu Galeriju SC kako bih intervjuirala voditeljicu Galerije Kseniju Baronicu i saznala ponešto o prijavama na natječaje. Pitanja o tome kako poslati kvalitetnu prijavu, što to znači napisati dobar koncept, na što treba paziti prilikom prijave, a što ne napisati – sve mi se to vrzma po glavi kada izađe hrpa novih natječaja na stranicama Culturnet.hr ili Kulturpunkt.hr, i često si mislim kako bi mi dobro došao neki šaptač u kutu koji bi mi udijelio poneki dobar savjet. Zato sam uhvatila priliku i odlučila se sama informirati o tome, a tako i vama ponuditi neke odgovore koji će vam, nadam se, biti od koristi.

 

 

Eva Herceg >> Pozdrav, Ksenija. Prvo, želim Vam zahvaliti što ste izdvojili vremena za ovaj intervju. Nadam se da će nam tvoji odgovoriti pomoći raščistiti neka pitanja i nedoumice u vezi s prijavama na natječaje. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva s mladim umjetnicima?

 

Ksenija Baronica >> Moja iskustva su krasna. Meni je divno raditi ovaj posao, to je moje veliko veselje i, iako imam već dosta godina, vi mene silno pomlađujete u svakom smislu.

 

 

E. H. >> Što prvo pogledate kada dobijete prijave za natječaj? Koliko je bitna fotografija rada u prijavi?

 

K. B. >> Uglavnom prvo pogledam vizualni predložak. To je ipak prvo, sve nekako kreće od toga, jer ipak smo mi likovnjaci i vizualci. Nekada je bitan i tekstualni predložak kao dio likovnog rada. On se uvijek čita, ali sam likovni rad često govori mnogo za sebe, tako da bi fotografije likovnih radova trebale biti dobre. Ne treba pretjerivati, ali fotografije bi trebale pokazivati o čemu se zapravo tu radi. Npr. ako je to neka skulptura, fotografije bi je trebale pokazivati iz više strana i vizura, da se približno stekne dojam o radu u cjelini. Događa se i da projekti nisu u potpunosti realizirani za vrijeme prijave na natječaj. To nije problem. To bi trebalo naglasiti i opisati, fotografirati onaj dio rada koji je već gotov i objasniti kako će se rad dalje razvijati. Bitan je taj smjer u kojem se rad kreće.

 

 

E. H. >> Je li bitno i prethodno iskustvo ili je dobar rad/koncept bitniji?

 

K. B. >> Nije bitno prethodno iskustvo, ovdje smo mi da vas upoznamo, da vas prvi put predstavimo. Ovdje se često događaju mala otkrića. Ako se vidi da netko dobro radi često se pitam gdje se dosad krio! U Zagrebu vas još i donekle pratimo, odemo na završne izložbe na Akademiju, ali zna se dogoditi da se prijavi netko iz Rijeke, Splita ili Osijeka za koga još nismo čuli.

 

 

E. H. >> Što za Vas znači dobar koncept? Na što treba obratiti pažnju prilikom pisanja koncepta?

 

K. B. >> Dobar koncept znači ne ono što mislite da netko drugi očekuje od vas, nego ono što vi vidite u svom radu, kako ga vi doživljavate, odnosno što je za vas bit kod vašeg rada, da to nekako nastojite prenijeti i opisati. Ne trebate napisati neku veliku filozofiju niti završiti kroatistiku, ali ono što je bitno je da to ipak bude pismeno, da osnovne stvari funkcioniraju. Ako niste sigurni jeste li dobro napisali svoj koncept, dajte nekome da vam to pregleda, lektorira, uobliči da tekst bude suvisao. Nažalost, znali smo dobivati i ne baš pismene prijave, a meni onda bude žao.

 

 

E. H. >> Osobni podaci i životopis – što napisati, a što možda bolje ne?

 

K. B. >> Srednja škola npr. nije bitna, bitno je ovo kasnije – na kojoj ste Akademiji, koja godina, odsjek i kod koga ste u klasi. Ako ste izlagali u nekim neformalnim prostorima, možete i to navesti sada, dok još nemate puno izložbi i iskustva iza sebe, a kasnije to ne treba navoditi. Bilo bi dobro navesti i druga iskustva, npr. ako ste vodili neke likovne radionice, bili na rezidencijama, na studiju u inozemstvu, dobili neke nagrade, sve je to dobro navesti da se vide i vaša druga iskustva. Za nagrade pišete i ako ste finalist. Ne morate dobiti nagradu, ali gleda se i jeste li bili izabrani kao jedan od finalista.

 

 

E. H. >> Kako odrediti koliko bi dugo izložba trajala? Postoji li neko određeno vrijeme trajanja izložbe ili autor to sam bira?

 

K. B. >> To, nažalost, ne određujete vi. S obzirom na to da ima stvarno puno izložbi i da je program ovdje u Galeriji ispunjen, a vi ste u ciklusu mladih „Oni dolaze“, vaše (studentske) izložbe traju po tjedan dana. To je zbilja prekratko, no htjeli smo dati što više prilika vama mladima da izlažete. Čak i ove druge izložbe traju po dva tjedna, tri najviše. Ide se na tu dinamiku programa da se stalno nešto događa i prebrzo to ide. Inače, sada, kad ste još mladi, neka zlatna sredina je desetak dana.

 

 

E. H. >> Tehničke potrebe – što se točno misli pod tehničke potrebe? Što bi bilo dobro napisati?

 

K. B. >> To je tehnologija koja se koristi na izložbama – projektori, reflektori, DVD plejeri i sl. Tehničke potrebe mi rješavamo u dogovoru s autorom, ovisno o tome što autor navede da mu je potrebno. No morate uzeti u obzir da smo ograničeni s uvjetima u kojima jesmo. Zato to treba naglasiti u prijavi, kako bi izložba bila u vremenu kada se sve to skupa može iskoordinirati. Ono što je dobro je da vam možemo kao Galerija organizirati prijevoz radova, kamion koji će vam prevesti radove. No trebali biste imati nekoga tko bi vam pomogao ukrcati radove u kamion i izvaditi ih van.

 

 

E. H. >> Što sve ulazi pod tehnički opis rada?

 

K. B. >> Prvo napišete je li vaš rad skulptura, slika, video, performans… Ovisi što već radite. Potom idu dimenzije rada. Pišete i u kojem materijalu/kojom tehnikom je rad izveden.

 

 

E. H. >> Često me najviše muči pitanje troškovnika. Koliko detaljan on mora biti, koliko točan – treba li tražiti dućane ispis cijena ili samo provjeriti cijene i navesti ih odokativno (npr. odstupanja od 5 do 10 % )?

 

K. B. >> Za Galeriju SC ne radi se troškovnik, iako možete i to navesti. Kada pišete prijave, u stavke stavite materijal, izradu rada, proces, transport, fotografiranje, tekst, tisak plakata, pozivnica i deplijana… Sve to spada pod troškovnik. Većinom ne treba pisati točnu cijenu na lipu, nego zaokružiti, ali trebali bi biti upućeni u to koliko nešto košta, da ne stavite pet puta više ili manje. Postoji neki okvir odstupanja, ali trebalo bi se držati nekih stvarnih okvira. Na kraju se skupljaju svi računi jer se potrošeno mora opravdati.

 

 

E. H. >> Honorar – dobiva li se honorar za izložbu? Je li to uvriježeno?

 

K. B. >> U Hrvatskoj, nažalost, nije uvriježeno da se umjetnicima daje honorar za izložbu. To ovisi o instituciji u kojoj se izlaže, ali i o cjelokupnom budžetu nekog projekta, a on se razlikuje. U Galeriji SC nema se za honorar za mlade umjetnike niti za materijal – produkciju radova. Mi kao Galerija prijavljujemo program i nije bitno prijavimo li tri ili sedam izložbi, uvijek dobivamo isti budžet koji potom koristimo za izložbe. Za neke autore poimence dobivamo neki novac, a od Ministarstva za sve izložbe skupa. Jako je teško onda odrediti kako kome što. Svi bi trebali dobiti isto, pa se to onda raspoređuje. Naravno da nekima treba više, a nekima manje, ovisi o tehnici, dimenzijama radova, materijalu. Nažalost, to je najčešće nedostatno za cijeli projekt. Za studentski džep to je veliki problem. Ne znam znate li to, ali kada uđete u izlagački program, možete se sami prijaviti na neke natječaje, npr. Natječaj za inovativne studentske radove, i tamo dobiti neka sredstva za realizaciju izložbe. To je uvijek nešto sitno, ali i to puno znači. Mi financiramo mladima prijevoz radova i tiskanje deplijana. Nemamo čak ni za financiranje teksta. To ovisi od galerije do galerije. Kod nas je, nažalost, tako.

 

 

E. H. >> Imate li još neki dobar savjet „u rukavu“ za nas?

 

K. B. >> Radite ono što vas zanima, a ne ono što mislite da biste trebali zato što je to neki trend, zato što to drugi očekuju od vas i sl. Radite ono što osjećate da vam je blisko, o čemu želite nešto reći, pokazati, jer onda se to osjeti. Kad je netko unutra u toj priči, taj se rad vidi i doživi. Nekako mi se čini, meni osobno, da kad osjetiš tu vibraciju rada, to nastojanje autora, da to znači da ste uspjeli u tome što radite.

Ako vam je teško prijaviti se samostalno, ako mislite da nemate dovoljno radova ili da ste premladi, uvijek se možete prijaviti kao grupa od dvoje, troje. No kao grupa biste trebali funkcionirati. Ne da jedan ima svoj rukopis i medij, a drugi svoj. Trebate biti homogeni kao da se radi o jednom autoru i osmisliti prostor zajedno.

Ono što je jako bitno prilikom prijave na natječaj je da uzmete u obzir prostor za koji se prijavljujete. Da znate kako on izgleda, po mogućnosti da ste već bili u njemu. Svaki izlagački prostor je drugačiji i ima svoje specifičnosti.

Dogodi se nekada i da su radovi izvrsni, ali da to ipak komisija ne doživi. Tada se umjetnici znaju obeshrabriti, padne im samopouzdanje, ipak je to malo traumatično iskustvo. Ne biste se trebali dati obeshrabriti, nego ići dalje. Ipak se dobri radovi primijete. Nekada je pitanje vremena i trenutka za neke radove koji tek kasnije isplivaju na površinu.

Za ovu Galeriju je dobro da vam tekst za izložbu piše netko tko vam je generacijski blizak, netko od kolega s povijesti umjetnosti. Tako se ostvaruju nove suradnje, a i netko tko je vaših godina možda će vas bolje razumjeti.

Još jedna uputa – nastojite poštivati rokove i ne raditi u zadnji čas, organizirajte se i napravite plan po etapama. Obično uvijek još nešto treba, ali glavnina bi ipak trebala biti gotova na vrijeme.

I za kraj, i ako netko ima nedoumice i pitanja vezana uz natječaje ili izložbe, uvijek me može kontaktirati (kontakt na stranici Galerije SC) ili doći ovdje u Galeriju.

PORTO MORTO

S imenom Porto Morto neki od vas već su se zasigurno susreli. Radi se o mladom zagrebačkom bendu čija glazba svojom svježinom iznova iznenađuje te nas može potaknuti da sanjivo otplovimo u neke druge dimenzije. Ovaj sastav čine osam mladića imena Roko Crnić, Hrvoje Klemenčić, Matija Brajković, Juraj Borić, Leo Beslać, Antun Aleksa, Matej Perić i Marijan Uroić, a osim audioiskustva pružaju nam i ono vizualno, izrazito zanimljivim videospotovima koje možete pogledati na njihovom YouTube kanalu. Spotovi su, kao nadogradnja samom narativu, zaista vrijedan element koji daje pečat njihovoj glazbi. Krajem 2016. izdali su album prvijenac „Porto Morto“, a ove će ga godine predstaviti svirkama uživo. Izrazito mi je drago što sam u novom broju Skice imala priliku porazgovarati s Rokom, koji je nedavno diplomirao na Odsjeku za animaciju i nove medije, a svira bas i glavni je vokal te je zaslužan za vizualno oblikovanje u bendu. Koja je razmišljanja o stvaranju glazbe, o dijeljenju i komunikaciji, ali eksperimentiranju i igri podijelio s nama, pročitajte u nastavku…

 

Apolonija Lučić >> Upoznali ste se unutar jeboTon kolektiva. Iako ste se zapravo izdvojili iz cijele te skupine, zanima me na koji vam je način kolektiv pomogao da se pročuje za vas. Paše li vam biti dijelom takve cjeline ili vam više odgovara da djelujete sami za sebe? Koje su prednosti, a koji nedostaci?

Roko Crnić >> Oko 2010. u jeboTonu su svi bili puni entuzijazma i osjećaja početka nečeg velikog i našeg, zajedničkog, nečeg što smo doživljavali kao svoju vlastitu supkulturu. U vrtlogu tih impulsa i tih okolnosti upoznali smo se i počeli zajedno svirati. Bivanje dijelom toga kolektiva pomoglo nam je da dođemo do ljudi koji su naši vršnjaci, imaju slične interese i s kojima smo mogli direktno podijeliti svoju glazbu. Spomenula si da misliš da se Porto Morto odvojio od jeboTona – ja ne mislim da smo se odvojili, nego smo se kroz proteklu godinu realizirali kao Porto Morto, a vanjsko oko jeboTon sada uglavnom percipira kroz djelovanje jeboTon ansambla. Mnogi od bendova koji su prije bili u jeboTonu više ne sviraju, ali isti članovi sklapaju nove bendove, nastaje nova glazba, traže se drugačiji izrazi i sve je još uvijek vrlo živo i budno.

 

A.L. >> Krajem 2016. izdali ste album „Porto Morto“ koji su svi dugo iščekivali. Dosta je vremena prošlo od najave do samog izlaska albuma. Kako je izgledao kreativan proces od par godina? Koliko su zapravo same pjesme evoluirale kroz taj vremenski period i jeste li zadovoljni konačnim rezultatima?

R.C. >> Radili smo na pjesmama, pokušavali smo svakom pjesmom reći nešto što ne možemo nikako drugačije nego pjesmom i pronalazili smo načine da to i napravimo. To smo radili do trenutka u kojem smo uspjeli napraviti deset takvih zaokruženih cjelina koje funkcioniraju kao malo veća cjelina. Kad smo osjetili da je taj trenutak došao, bez puno kalkulacija smo dovršili album i aploudali pjesme na Bandcamp. Ja sam jako vezan za snimku za vrijeme nastanka pjesme, kada se stvari još uvijek preslaguju. To je posebna vrsta zadovoljstva – slušati nešto što nije zapakirano i na neki način još uvijek slobodno od zaključka. Nakon što su snimke vani, nisam toliko vezan za njih jer se osjećam kao da one imaju neki svoj život. Vjerujem da ako se ne šire dalje, ako ne počnu nekom drugom značiti nešto drugo, njegovo ili njezino, onda imam osjećaj da stvar postaje nekako incestuozna jer pričaš sam sebi o tome kako ti vidiš nešto. Glazba je nastala kroz komunikaciju i mislim da je njena primarna funkcija komunikacija. Mi idemo dalje, idemo izvoditi pjesme uživo, pokušati odsvirati što više koncerata u ovoj godini. Naravno, raditi na novim pjesmama!

 

A.L. >> Kako izgleda sam početak stvaranja neke pjesme? Na koji način vanjske poticaje obrađujete kroz glazbu?

R.C. >> Nema pravila kako počinje. Počinje kako počinje i dan – imaš pet stvari koje moraš napraviti svako jutro: opereš zube, odeš na WC, napraviš kavu, prošećeš pesa. Svako jutro improvizacija tim elementima. Tako nekako otprilike i s pjesmom. Stvoriš okruženje i odrediš elemente s kojima ćeš improvizirati i onda pokušaš biti što intuitivniji dok u njemu hvataš ideje i daješ im oblik. Glazba je vanjski poticaj, a misao je unutarnji. Ona se materijalizira i postoji ta neka čudna igra gdje je glazba nešto iznutra i izvana. Meni je jako zanimljivo što je glazba dio života gotovo svakog čovjeka, bitan aspekt života, i posjeduje ogromnu mogućnost da nas takne na neki apstraktan način, da u nekim trenucima komunicira puno dublje nego riječ.

 

 

A.L. >> Odlučiti se ozbiljno posvetiti glazbi – mnogima ne zvuči kao najsigurnije zanimanje. Isto tako, vaša se glazba baš i ne uklapa unutar nekih mainstream okvira. Koliko je hrabrosti potrebno za sve to i jeste li prisiljeni na neke kompromise da bi Porto Morto mogao raditi ovo što radi?

R.C. >> Za mene je to neki način da ostanem ja, da najzdraviji dio sebe držim budnim i dovodim ga u interakciju s drugim ljudima. Tu se otvaraju svakakve lijepe stvari. Ali prisiljeni smo na puno kompromisa, počevši od toga da ne možemo od toga živjeti. Tu postoji mnogo taktika kako si uopće omogućiti da tome posvetiš vrijeme. Kako sustavno ostajati u nekom stanju ozbiljnog pristupa kad se sve to što radimo jako malo valorizira kroz novac koji nam je svima potreban da bismo se doveli u situaciju u kojoj ulažemo vrijeme.

 

A.L. >> Bitan aspekt djelovanja benda su i svirke uživo. Pjesmama iznosite neke svoje osjećaje, razmišljanja i intimu – kakav je osjećaj dijeliti to s drugim ljudima i što vam pružaju takvi nastupi?

R.C. >> Sviranje uživo može biti jako osobno iskustvo, a istovremeno i apstraktan trenutak zbližavanja s puno ljudi. Sve te pjesme koje su nastajale, nastajale su u određenom periodu života benda i ljudi koji ga čine, i ti su periodi nalijepljeni na pjesme. U trenutku izvođenja oni se reflektiraju sažeti na istom mjestu i u isto vrijeme i komuniciraju se s ljudima koji iz toga čuju i osjećaju nešto što se tiče njih i ima veze s njihovim životom. Meni je to dosta čarobno. Dok pjevam, često osjetim neki osjećaj privilegije što imam priliku biti u tom trenutku i ne razmišljam puno o njemu. Ne seciram ga, nego osjećam da je velik dio razloga i unutarnje motivacije bavljenja ovim u njemu.

 

A.L. >> Kod vas je iznimno važan vizualan element koji također sami kreirate. Videospotovi koje izdajete zapravo doprinose cijeloj pjesmi i ne robuju narativu same pjesme. Kako teče proces stvaranja videospotova?

R.C. >> Videospotovi koji su sada na internetu bili su isprepleteni s procesom rađenja pjesme. Nastajali su ukoliko bi postojao motiv da se nešto u tematici koju smo načeli pjesmom nadogradi i vizualom. Radimo spotove za koje mislimo da imaju smisla i koji nisu samo proteza pjesmi. Integralni su dio izraza koji nastoji biti što otvoreniji za interpretaciju, a komunicirati nešto što mislimo da ima smisla komunicirati nekome tko živi ovdje i sada.

Kao što smišljam tekst i posvećen sam njemu, tražim razne taktike kako doći do ideje za spot. Primjerice za spot „Hrast“ trigger je bio savski nasip u Prečkom – ideja za jednu scenu; trenutak spuštanja s neke nizbrdice u kojem kamera ostaje na jednakoj visini, a čovjek se spušta dolje. Zanimalo me kako bi to izgledalo. Otišao sam na nasip, gledao okolo i slušao radnu verziju pjesme i nekako sam iskolažirao priču oko tog vrlo vizualnog detalja koji mi je prvi pao na pamet. Sve se radi bez vanjskog budžeta, ali nadam se da ćemo u budućnosti imati više sredstava za snimanje. Da će se sve to i na taj način prepoznati i da će nam se otvoriti put da možemo odvojiti još više vremena u to što radimo.

 

A.L. >> Grafičkom oblikovanju također pridodajete pozornost. Koliko vam je taj aspekt prezentacije važan za prepoznatljivost vas kao benda? Kako muzika utječe na vizuale i utječu li vizuali ponekad na muziku?

R.C. >> Skužili smo da njih jednostavno treba čekati da dođu, biti budan i na oprezu da ih uhvatimo. Bilježenje fotki i videa vrlo je dostupno, svašta se hvata na probama, za vrijeme druženja, snimanja spotova, snimanja i svako malo netko uhvati neki moment koji rezonira s poetikom i tematski odgovara našem izričaju. Ono što me dosta mučilo je kako prezentirati nas kao bend od osam ljudi s kojima se možeš nekako poistovjetiti. To je puno jače, bitnije za bend, komunicirati tu tjelesnost, stvarnost, ljudskost koja stoji iza svega, a opet na način da to postane dio izraza. Upravo sam zato jako sam sretan s ovom fotkom Tjaše Kalkan za kaver albuma na kojoj smo mi kao članovi benda.

 

A.L. >> Nastupali ste i u kazalištu, surađivali sa Svenom Bahatom. Što vam predstavljaju suradnje na ovakvim projektima, što se sve razvija iz takvih projekata? Pripremate li možda nešto novo u tom području? Kako vam se sviđa rad u kazalištu?

R.C. >> Rad u kazalištu jako nam se sviđa ako je s nekim čiji nam je rad inspirativan, s kim se razumijemo i s kim si uzajamno osvježujemo perspektivu iz koje djelujemo. Suradnja i izmjena iskustava u pristupu i načinu rada ono je što je bitno, ono što oplemenjuje daljnji rad.

 

A.L. >> Uz videospotove i glazbu koju izdajete, objavljujete i „Međuobroke“, videe kratkih formata. Pročitala sam u jednom razgovoru da vam takva forma predstavlja prostor za igranje. Koliko vam je igra, eksperimentiranje i istraživanje bitno u svemu ovome što radite?

R.C. >> To je to što radimo. Igramo se, eksperimentiramo i onda to pokušavamo uobličiti i komunicirati. Mislim da je jako bitno to konstatno eksperimentiranje koje se događa u pozadini bilo kojeg autora dok ne dođe trenutak da se suoči s nekom većom idejom.

ARTIPARTI - O nastanku i razvoju studentske izložbe

ArtiParti nastao je kao inicijativa trojice studenata slikarstva Akademije likovnih umjetnosti: Andreja Tomića, Svana Radulovića Matice i Johna Miličića – mene; te Marina Miličića, tadašnjeg studenta povijesti. Naime studenti tijekom akademske godine naprave mnogo radova sa strane koji ne budu izloženi na završnoj izložbi i koji nemaju neke druge prilike ugledati svjetlo dana. Upravo ti slobodni radovi nastali izvan nastavnog programa u neopterećenom istraživanju, taj talog koji ostane na kraju godine nakon filtracije za završnu izložbu ono je što nam je bilo najinteresantnije. Osim izlaganja istih, htjeli smo potaknuti i interakciju i druženje među kolegama, okupiti i spojiti ljude, potaknuti dijalog i, naravno, dobro se zabaviti!

Zahvaljujući dobrim odgovorima, ArtiParti je doživio nekoliko izdanja. Kroz četiri smo ga godine organizirali na tri lokacije, od kojih je svaka donekle odredila pristup izložbi. Prvo i drugo izdanje ArtiPartija održalo se u stanu na Trešnjevci koji iznajmljujem zajedno s bratom, što je cijelom događaju dalo jedan posebno opušten i nepretenciozan šarm. Na tim su izložbama bili najzastupljeniji radovi studenata druge godine, uglavnom skice i slobodni radovi. Jako nam je bila važna prilika da se ljudi skupe i međusobno druže, i to van Akademije u entuzijastičnoj atmosferi. Osobno, to su bila dva najbolja izdanja ArtiPartija jer je na njima nastala ideja o izlaganju, kao i o prikazivanju svakog prijavljenog rada. Naime nakon što smo zaprimili stotinjak radova za drugi ArtiParti, morali smo se odlučiti hoćemo li raditi selekciju pod cijenu raznolikosti radova. Odlučili smo izložiti sve prijavljene radove. Takav način prezentacije odgovarao nam je zato što smo smatrali nepoštenim procjenjivati naše kolege, a istovremeno smo imali priliku vjernije prikazati raznovrsnost studentske produkcije.

Treći i četvrti ArtiParti održao se u Orisu – Kući arhitekture. Prilikom organizacije treće izložbe, Oris nam je dao veliku slobodu upravljanja prostorom. Premda je prijavljenih radova bilo više nego prostora u galeriji, ovaj smo put imali dovoljno mjesta za izlaganje i skulptura i videoinstalacija. Ove izložbe zahtijevale su veći angažman u organizaciji pa smo ih postavljali oko tjedan dana, koliko su otprilike i trajale. Posjećenost je bila najveća dotad, djelomično i zbog razloga što se dan otvorenja poklapao s Brucošijadom, što su mnogi shvatili kao zgodnu uvertiru, a i svirala su nam dva benda s Muzičke akademije.

Oris se ponudio da bude domaćin i sljedećeg ArtiPartija pod uvjetom da odradimo određenu satnicu volontiranja, što smo i prihvatili. Promjena u odnosu na treću izložbu odnosila se na postav. Naime prijavilo se toliko radova da smo po prvi put trebali provesti neku vrstu selekcije. Okupili smo naše studente i studente s Povijesti umjetnosti te oformili komisiju. Odbijeni su se radovi ipak mogli pogledati u jednom dijelu Orisa.

Do novog izdanja ArtiPartija bilo je prošlo i više od godine dana. U međuvremenu, projekt je polako idejno rastao. Pokušali smo dobiti i gradski prostor u kojem bi se studenti mogli prezentirati u potpunoj slobodi medija i izraza, no prijavljivanje na gradske natječaje ipak se pokazalo mukotrpnim postupkom bez rezultata. Međutim prilika nam se ukazala početkom studenog 2016. godine, zahvaljujući suradnji Klovićevih dvora i Akademije, koja je ArtiParti odlučila uvrstiti u program suradnje pod imenom „ARThoc“. Novi prostorni koncept i novi uvjeti stvorili su i nove izazove. Ponuđenom smo prostoru, veličine prosječne klase na Akademiji, trebali prilagoditi izvedbu i postav izložbe. Zbog ograničenih uvjeta postavljanja radova u galeriji (naime Klovićevi nam dvori nisu dopustili vješati radove na zid), za izlaganje nam je bila ponuđena žičana konstrukcija i nekoliko postamenata. Sve prijavljene radove posložili smo po rubovima prostorije te angažirali tri kustosa koji su dobili zadatak da od ponuđenih radova osmisle jednodnevni postav te na otvorenju obrazlože svoj odabir radova. Kustose smo izabrali zbog indirektne povezanosti s Akademijom i afinitetima prema umjetničkim područjima: Matija Hajderhodžić, koji se amaterski bavi slikarstvom i poezijom; Maja Ujević, koja se bavi glumom i piše dramske tekstove te Fran Petričević, student medicine s interesom za umjetnost. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je svaki od kustosa na sasvim drugačiji i sebi svojstven način pristupio zadatku te osmislio tri različita postava. Dok je Matija gotovo kaotično naslagao radove u sredini prostorije kao da sam stvara svoju vlastitu instalaciju, Franov je postav bio klasičniji i odmjereniji, a Maja je radove raspodijelila po kategorijama i poredala po veličini skoro kao da radi svojevrsnu taksonomsku klasifikaciju studentskog stvaralaštva. Granica je bila pomaknuta.

Organizacijom ovih izložbi nastojali smo ukazati na raznovrsnost studentskog izraza, odnosno približiti posjetiteljima okruženje u kojem studenti Akademije likovnih umjetnosti borave i rade. ArtiParti nekima je koristio kroz prodaju radova ili stjecanje znanja o organizaciji. Nekima je omogućio izlagačku, ali i kustosku praksu, a nekima je bio dobra prilika za podružiti se i zabaviti. Iskustva koja smo kao tim stekli kroz organizaciju, prezentaciju i odabir radova, kao i oglašavanje samog događanja, jako su nam važna. Organizacijom ArtiPartija naučili smo ne samo o praktičnim problemima izlaganja i organizacije, već i o timskom radu i međuljudskim odnosima. Drago mi je što sam imao priliku upoznati mnogo studenata kroz njihove radove i organizaciju ovih izložbi te sam zahvalan na svakoj pomoći i podršci studenata, ali i posjetitelja ArtiPartija.

Mjesto rada studenta Akademije mjesto je živopisnog traganja, slobodnog eksperimentiranja, pokušaja i pogreški, frustracija i pronalazaka u procesu čega nastaju nebrojeni zanimljivi, svježi radovi koji svjedoče o toj studentskoj uronjenosti u stvaralački proces, a koji ne dospijevaju na oličene zidove na završnoj izložbi. Ako vam je ArtiParti uspio prenijeti barem jedan dio te atmosfere, barem malo otvoriti pukotinu prema onom što se zbiva iza kulisa, onda smo i mi uspjeli u svom naumu. A ako ste se i zabavili po putu – još i bolje!

 

Narodnjaci ili priča o Yugo Funku

Ej, zdravo, zdravo, dragi čitatelju! Brat Šećer ovdje, direktno iz Kuhinje organskog zvuka, naoštrene tipkovnice i uma za tvoje čitalačko zadovoljstvo. Godinama opsesivno-kompulzivno tražim neke plastike s rupama u koje su urezani duboki autohtoni groovy ritmovi i ovo je savršen trenutak da ukratko bacim na papir tu znanost.

Kad se govori o Yugo Funku kao žanru, misli se na nešto zapravo imaginarno i neopipljivo od strane prosječnog konzumenta glazbe ili poznavatelja jugoscene ’60-ih i ’70-ih. Radi se zapravo o terminu skovanom od omanje zajednice kopača jugoslavenskih gramofonskih ploča kako bi se lakše i brže okarakteriziralo specifični zvuk (uz niz drugih metažanrova). Pričajući o Yugo funku zapravo govorimo o određenom uskom skupu izvođača koji su u jednom trenutku iznjedrili autohtone funk, jazz, soul ili disco albume, a u većoj mjeri o izdvojenim eksperimentima, tj. bolje rečeno incidentima pod utjecajem tada već svjetski priznatog fenomena afroameričkog zvuka. Yugo Funk kao žanr zapravo je izdvojena skupina muzičkih brojeva iz širokog spektra jugoslavenske pop-glazbe, a najčešće se numere s tom specifičnom funk aritmetikom nalaze u sljedećem zvuku: beat glazbi ’60-ih, festivalskim šlagerima, progresivnom rocku te jazzu: i to fusion jazzu, jazz rocku, dancefloor jazz orkestrima te na kraju diskoglazbi, ili ako pričamo o drugoj polovici ’70-ih, onda nečemu što bismo nazvali sofisticirani funk zvuk s izraženom 4×4 matricom, kao na kraju i malobrojne izlete u electro-funk zvuk.

Izvore Yugo Funka možemo potražiti u ’60-ima, koje su bile obilježene snažnijim cenzorskim momentom, kao i zabranom uvoza zapadne glazbe – koju ništa nije moglo zaustaviti (đavolji ritmovi itd.). U tom periodu nastali su brojni prepjevi, odnosno coveri pop-pjesama sa Zapada, često i preko noći uz slušanje Radio Luksemburga, a koji su bili emitirani na radiostanicama i izdavani za domaće diskografe. Recimo, jazz standardi bili su vrlo brzo bačeni u opticaj pa za usporedbu mogu navesti da je Ella Fitzgerald snimila svoju verziju „Cry me a River“ pjesme 1961. godine, a iste je godine i Ljiljana Petrović s Ljubljanskim jazz ansamblom izdala za Jugoton svoju verziju („Isplači reku suza“, molit ću lijepo…).

Tu već od sredine ’60-ih nailazimo na tragove praćenja suvremenog pop-zvuka pa tako imamo od dobro prihvaćenih rock’n’roll i twist momenata i vrlo bitne surf rock igrače kao što su Iskre ili Zlatni dečaci koji nagovještavaju dolazak i nekih drugih struja na ex-Yu prostorima. Ritmički je izuzetno bitna i Beatles priča, tj. moment britanske invazije muzičara koji su prigrlili rhythm’n’blues obrasce. Ovdje se u tom slučaju i u državama bivše naše pojavio i određeni broj bendova koji je jednostavno oponašao Bube i izgledom i zvukom, a neki od njih su npr. Roboti, koji su se zvali i The Five Up za potrebe stranog tržišta, ali i npr. Delfini. Spomenuo sam ova dva benda jer su u svoje snimke ugradili britanskom invazijom u modu vraćeni backbeat, tj. značajni europski breakbeat obrazac nazvan Merseybeat prema engleskim bendovima iz Liverpoola. Ovaj tip plesnog ritma u biti omogućava veliku fleksibilnost u svojih 8/8, pa i igranje ritam-gitare s rascjepkanim akordima. Dakle ’60-ih imamo razvijenu scenu oponašatelja i prepjevača i čeka se taj funk moment zbog kojeg smo tu u ovoj rečenici. Čeka se, u biti, pojava tvrdo zatučenog bubnjarskog downbeata, tj. izraženog naglaska na prvu ritmičku dobu.

Prema službenoj povijesti diskografije, karakteristični funk zvuk službeno se pojavio 1965. godine s pjesmom Jamesa Browna „Papa’s Got a Brand New Bag“. Iako ima sve karakteristike jedne funk numere, ova je pjesma još uvijek obavijena debelim velom rhythm and bluesa i soula. U posljednjem izvrsnom HBO dokumentarcu o Jamesu Brownu, Brownov saksofonist Pee Wee Ellis priča o, po njemu, prvom pravom tvrdom funk zvuku, a za koji je i on uvelike zaslužan, zvuku koji je definiran pjesmom „Cold Sweat“. Ako usporedimo službenu diskografiju, 1967. godina zapravo je prvi trenutak kada su se i naši domaći bendovi trgnuli i osjetili novi užareni afroamerički narodnjak koji valja eksploatirati u domaćim pop- formama. Tako od 1965. do 1967, od „Papa’s Got a Brand New Bag“ do „Cold Sweat“, prema rezultatima mojih iskopa nemamo zabilježenu nijednu pjesmu koja koristi naglašeni downbeat sa sinkopiranim bubnjarskim ritmom, ali zato 1967. imamo pojavu prvog iskonskog JB covera i prve Yugo Funk pjesme. Na scenu dolazi grupa Elipse s pjesmom „Za one što na licu nose bore“. U svojoj postavi su, osim nekih kasnije izrazito bitnih protagonista ex-Yu rock scene kao što je bubnjar Vladimir Furduj, imali i Afrikanca koji pjeva na golubljem srpskom. Downbeat + Afrikanac već su tada garantirali dobru žurku. Oko Elipsi stvoren je cijeli pokret i bili su izrazito popularan bend među mlađim urbanim generacijama. Zvukom i stilom 1968. godine Elipse slijedi Velja Marcikić i ansambl Bogdana Dimitrijevića s drugom funk pjesmom snimljenom na ovim prostorima, a tu se do početka ’70-ih pojavljuje i cijeli niz bendova i izvođača koji koketiraju s funk aritmetikom. Pa kao jedne od prvih valja izdvojiti izrazito popularnu šibensku grupu Mi s izvrsnom obradom „Cold Sweat“, pa zatim Uragane koji su izbacili i prvog hrvatskog funk i soul pjevača, Dalibora Bruna.

Moram reći da je kod svih ovih izvođača još uvijek prisutan potpis stila britanske invazije i tek s eksperimentima iz ’70-ih, a u sklopu progresivnog rocka, jazza i narodne glazbe, dolazimo do originalnih poduhvata i pravih autohtonih funk numera (čast iznimkama – vidi Safet Isović – „Mujo kuje konja po mjesecu“). Iako u sklopu ovih posljednjih navedenih dvaju žanrova postoji STVARNO veliki broj kvalitetnih funk i soul izvedbi s brutalnim bubnjarskim dionicama i hipnotičnim grooveom, najviše i najkvalitetnije, u smislu cjelovitih funk i soul LP izdanja, su na ex-Yu nacionalnom planu napravili upravo muzičari okupljeni oko, sa zapadne strane, grupe September (Time) te Plesnog orkestra Radiotelevizije Ljubljana pod ravnanjem Jožeta Privšeka, a s druge, istočne strane, oko Jazz orkestra Radiotelevizije Beograd i grupe Zdravo Bobana Petrovića. September i Time, koji su dijelili dio muzičara, bili su tada izrazito popularni bendovi, a upravo je orguljaš Tihomir Pop Asanović zaslužan za snažniju integraciju i eksperimentiranje s crnim zvukom prvom polovicom ’70-ih, dok je drugom polovicom ’70-ih osnovao grupu Jugoslavenska pop selekcija koja je održavala velike turneje po Jugi i Rusiji (commy funk). Bazu ove grupe činili su muzičari, ekspertni poznavatelji funk i rock stila kao što su Ratko Divjak, Vedran Božić ili Braco Doblekar. Osim što su bili ex-Yu zvijezde groovea, često su ustupali svoje vještine i renomiranim pop-izvođačima u vidu studijskih snimki (Mišo Kovač, Pro Arte, Josipa Lisac…). Nakon kratke, vrlo kratke priče o Septembru, potrebno je otići na drugu stranu države i reći ipak nešto o najuspješnijem jazz orkestru ex-Yu prostora, Jazz orkestru Radiotelevizije Beograd. Ovaj orkestar, aktivan od početka ’50-ih, konstantno je nadograđivao stil i vještinu, da bi pod ravnanjem Vojislava Simića ’70-ih bio transformiran u naš najjači, ali i po meni SVETSKI najjači jazz funk ansambl s originalnim skladbama i nevjerojatno toplo uključenim domaćim etnomomentima koji zvuče kao da oduvijek pripadaju jazz funku. O ovom su orkestru u neviđenim superlativima pisali i govorili Tony Scott, Quincy Jones i Charlie Parker. Bili su jednostavno predobri i beskompromisni. Sama krema Yugo funk zvuka djelovala je u ovom orkestru predvođena Mišom Blamom i Milivojem Markovićem, koji je ujedno zaslužan i za blaxplotation funk teme iz TV serija „Otpisani“ i „Povratak Otpisanih“. S ovim gore navedenim činjenicama govorimo o nekakvoj fuziji raznih pravaca jugodiskografije i prvim bitnim momentima za originalni funk zvuk u Jugoslaviji, i uz zaobilaženje mnogih imena. Teško je ne spomenuti beogradskog schlager breakbeat majstora aranžera, Vojkana Borisavljevića, koji je prateći jednostavan algoritam nizao festivalski dancefloor hit za hitom i oko sebe imao okupljenu ozbiljnu ergelu soul grla kao što su Leo Martin, Dušan Prelević ili Nada Knežević. Na kraju se uz ove profilirane velikane stišće i šačica one hit wondera kao što su grupe Zipp, Jezgro ili Kosovski božuri, ali i rijetko koketiranje s funk zvukom od strane raznih drugih, tada već etabliranih izvođača (Ambasadori, Zdravko Čolić…).

Ovo je faza kada je termin funky već dobro poznat i dolazimo do disco i disco funk zvuka u koji ne bih ulazio dublje zbog duljine teksta, ali svakako je bitno spomenuti cijelu scenu okupljenu oko Bobana Petrovića i Kire Mitrova kao ozbiljno originalnih kompozitora.

Ono s čime bih završio predavanje možda je malo kontroverzno, ali je zapravo i rezultat jednog istraživanja kojim se bavim posljednje tri godine. Kao netko tko je cijelo vrijeme u potrazi za autentičnim funk zvukom i rijetkim grooveom s ovih područja, i ubada igle u sve moguće vinile ne bi li pronašao ono nešto, dogodio mi se jedan trenutak u kojem sam uspio povezati cigansku glazbu s onim što zapravo tražim. Ciganska glazba domaći je drevni i autentični oblik funk glazbe. Samo da vam navedem par sličnosti koje su ujedno i odlike afroameričkog funk zvuka, pa zaključke izvucite sami (uz obavezno slušanje miksa „Igrajte se Cigani“):

  1. Groove – svirači ciljano i dugotrajno drže postojani ritam.
  2. Ritam – izuzetno sinkopirano i ponekad neubrojivo, 14/16, 9/8…
  3. Brejkovi – njeguje se kultura solobubnja, (najčešće na tapanu ili tarabuci).
  4. Call and response – komunikacija benda i solista (James Brown, bilo tko?).
  5. Solaže, slično kao i kod funka, nakon uvodnog groovea uletava virtuozna solaža i traje li ga traje, najčešće klarinet, harmonika i saksofon…
  6. Nazivi pjesama – kao što kod jazza ili funka imamo nazive, njegov, njen ili njezin blues u jazzu, ili ova, onaj ili nečiji groove u funku, tako i u ciganskoj glazbi imamo sličnu stvar sa Čočecima i Kolima. Često su nazivani prema autoru skladbe ili prema onoma kome je pjesma posvećena.
  7. Neki Čočeci ili Kola su standardi i izvode se u različitim verzijama od strane raznih orkestara (Riddim/standard kultura).
  8. Korijeni – kao što se blues, gospel, jazz i funk vezuju uz afričku šamansku tradiciju, na sličan način se može i ovdje povezati upletenost groovea, kao osnovne šamanske vještine za postizanje transa na plemenskim običajima (žurkama…).

Iz ove nove perspektive, dragi čitatelju, postaje jasno da je cijeli spektar žanrova temeljenih na hipnotičkom grooveu (od jazza, funka, latina itd.), a uzimajući i u obzir teme (od kuhanja palente i bakalara u salsa glazbi, do neskrivenog seksa u funku i konstante ljubavne prevare u ciganskoj glazbi) zapravo čisti i nepatvoreni NARODNJAK. To bi bilo to, gasim plamenik, a do nekog daljnjeg čitanja preporučujem sljedeću soničnu literaturu: petodijelne kolaže ponajboljeg ljubljanskog DJ kolektiva Tetkine radosti te četverodijelnu „Idi, Igraj“ kompilaciju u režiji legendarnog niškog kopača ploča DJ Funky Junkieja.

Pozdrav s obronaka Rijeke, Š- (smedisecer.net)

 

Scensko slikanje - kroz radionice HNK

Što je to scensko slikanje? Svatko od nas o tome ima neku svoju ideju, ali malo tko zna kako u stvarnosti izgleda proces nastanka scenske slike, odnosno kazališne scene. Vidjevši scensko slikanje na popisu izbornih predmeta, zapelo mi je za oko te sam ga odlučila upisati. Na uvodnom predavanju profesorica Gordana Bakić, nositeljica predmeta, pokazala nam je fotografije radionice HNK, uputila nas u proces izvedbe scene i pokušala dočarati sam predmet. Ono što smo vidjeli uživo niti jedna fotografija ne može dočarati.

Radionica HNK nalazi se u Adžijinoj ulici i na prvi pogled izgleda kao nekakvo zapušteno dvorište s trošnom kućom. Dvorište skriva razne željezne konstrukcije, stare dijelove scenografija te neke odbačene, ali oku zanimljive predmete. Prolazeći kroz labirint zgrada i prolaza obišli smo slikarsku, kiparsku, tapetarsku i stolarsku radionicu. Svaka od njih zrači drugačijom energijom stvaranja te time pomalo podsjeća na Akademiju, ali u svakoj vlada timski rad i dobra atmosfera. U slikarskoj radionici ostajemo bez daha. Akrili poslagani u visoke tornjeve tvore neobične instalacije različitih visina koje ispunjavaju veliki dio radionice. Dugački, veliki kistovi namočeni u boju, teški i po nekoliko kilograma crtaju upitnike iznad naših glava. Dosad se nikada nismo susreli s tim dimenzijama platna i kistova. Popevši se na galeriju s koje se platno od 14 metara ipak nešto bolje vidi te se slika donekle može sagledati u cijelosti, dobivam dojam da sam u filmu i da se nalazim u umjetničkom ateljeu. Okružena starim, možda već i odbačenim dijelovima scenografije, raznim materijalima i bojama te suočena s činjenicom da ćemo morati hodati po slici i raditi kao jedan ako je želimo naslikati, počinjem se izrazito veseliti praktičnom dijelu ovog predmeta. (ALI!)

U obilasku radionice upoznali smo i njene zaposlenike koji su nam objasnili zahtjeve ovog posla, pa tako i samog izbornog predmeta. Timski rad je na prvom mjestu, što se može vidjeti i prema njihovom međusobnom odnosu. Objasnili su nam da ćemo se morati naučiti snalaziti na platnu po kojem paralelno hodamo i slikamo, a dok se ne digne na pozornicu, ne možemo ga sagledati u cijelosti. Kao najvrednije iskustvo koje možemo steći radeći uz njih, ističu moć improvizacije. Kažu da studenti imaju priliku raditi na raznim podlogama koje su nekada neupojne, prozirne ili su prelagane da bi izdržale deblji nanos boje. Svaki takav materijal zahtijeva drugačiji, često improvizirani pristup slikanju.

Kroz razgovor s Damirom Medvešekom, glavnim slikarom slikarske radionice HNK u Zagrebu, saznala sam da je suradnja Akademije likovnih umjetnosti i HNK počela prije otprilike petnaest godina kroz izborne predmete Scenografija i Scensko slikanje. Scensko slikanje neko vrijeme nije postojalo na popisu izbornih predmeta, ali ove je akademske godine vraćeno na listu i studenti ga ponovno mogu izabrati. Biranjem tog predmeta kao izbornog studenti, nažalost, ne prolaze kroz cjelokupnu izradu scenografije koja obuhvaća razne radionice od kiparske, stolarske, bravarske, tapetarske, šnajderske preko scenskog studija, zaduženog za tehničke stvari, ali sudjeluju u likovnom oblikovanju same predstave i davanju završnog šarma istoj. U slikarskoj su radionici stalno zaposlena tri akademski obrazovana slikara i jedan pomoćni radnik. Unutar radionice izvode se razni slikarski projekti koji se naknadno postavljaju na scenu i tvore dio scenografije. Većina zadataka izvodi se u vrlo kratkom roku, a neki od najtežih su klasični, tzv. bijeli baleti, za koje se treba oslikati između 3 i 5 tisuća metara kvadratnih, što obuhvaća sve predmete koji se nalaze na sceni. Tako je npr. „Labuđe jezero“ izvedeno za manje od mjesec dana, dok se u inozemstvu za takav projekt dobiva rok od tri mjeseca. Svi projekti izvedeni su na visokoj razini što se likovnosti tiče, kaže Medvešek, iza kojeg stoji preko šesto odrađenih predstava, od kojih su likovno najznačajnije i najzahtjevnije „Romeo i Julija“, „Tartuffe“ te „Kralj Lear“.

Osim što studenti svojim radom doprinose scenografijama koje vise na pozornici HNK, unutar radionice izvode i vlastite projekte poput projekta „Tri Akademije“ gdje zaposlenici radionice studentima pomažu samo u izvedbenom dijelu te ponekim stručnim savjetom. U sklopu izbornog predmeta Scensko slikanje studenti imaju priliku raditi na ogromnim formatima standardnih dimenzija 10 x 14 metara. Neovisno o tome radi li se o studentu ili profesionalcu, u ovom poslu sve se svodi na timski rad. Studenti imaju iste zadatke kao i stalno zaposleni, a svima je u cilju da scenografija na kraju izgleda kao rad jedne ruke. Scensko slikanje podrazumijeva poznavanje svih vrsta likovnosti i likovnog izražavanja, od slikanja murala, figuracije, apstrakcije te svih vrsta ornamenata, prirode i arhitekture kako bi se karakter same scenografije što bolje uklopio u samu predstavu. Kroz sate provedene na scenskom slikanju studenti imaju mogućnost stjecanja raznih znanja te prilagođavanja svog rada scenskim zahtjevima. Neki od tih zahtjeva su slikanje širokim potezima kistom, lazurnim namazima u više slojeva te, već spomenuti timski rad koji zahtijeva povjerenje i sigurnost. Uz sve to naslikana scenografija mora funkcionirati pod svjetlima reflektora koji mijenjaju tonove boja. Studenti imaju priliku raditi s drugačijim materijalima jer se u scenskom slikanju radi na raznim podlogama. Koriste se posebna, protupožarna platna koja ne prihvaćaju boju na jednak način kao obična slikarska platna, radi se na tilu, raznim pločama i sa svim vrstama industrijskih boja i boja namijenjenih za teatar.

 

Neke od negativnih strana ovog posla su kratki rokovi za izvedbu scenografije te činjenica da ovaj posao ponekad zahtijeva naporan fizički rad. Kist namočen u boju može težiti nekoliko kilograma te nije lako raditi s njim. Da bi scenografija bila brzo i kvalitetno završena potrebni su koncentracija i fizička sprema kako nam kist ne bi bježao iz ruke. Uvjeti u kojima se radi nisu dobri kao u inozemstvu, radiona je već stara te gotovo premala za količinu posla koja se u njoj odrađuje. U zgradi do slikarske radione postoji pomoćni prostor kako bi se po potrebi moglo odrađivati više predstava istovremeno, a vrlo se često radi i na dvorištu.

 

Ali kada se sve zbroji i oduzme, iskustvo koje se stječe u radionici studentima može biti poprilično korisno pri zapošljavanju, pogotovo ako vas zanima rad u kazalištu. Nakon završene Akademije svi se studenti imaju pravo prijaviti na natječaj za jednogodišnje stručno osposobljavanje u radionici (slikarskoj ili kiparskoj, ovisno o natječaju) HNK, a u slučaju odlaska nekog od zaposlenika u stalnom radnom odnosu otvara se radno mjesto za mlade nade. Ovim izbornim predmetom studenti dobivaju uvid u život iza kazališnih dasaka te mogu steći iskustvo i znanja koja su na visokoj cijeni u Hrvatskoj i inozemstvu te time obogatiti vlastiti umjetnički izričaj, kao i sebe. Sve što se nauči kroz ovaj ili njemu slične predmete, budućim mladim umjetnicima može biti presudno iskustvo prilikom zapošljavanja ili nekih novih osobnih projekata.

 

Studirati na Akademiji - dozvoliti si lutanje, traženje i igru?

Studirati na Akademiji likovnih umjetnosti zvučalo je idealno iz toliko različitih aspekata dok sam kao učenica srednje škole maštala o tome koliko će divno biti nastaviti raditi ono što volim još od malih nogu. Nisam ni sama previše razmišljala što zapravo znači studirati slikarstvo i koliko će me to ponekad frustrirati i mučiti te da ću tijekom studija konstantno prolaziti različite osobne dileme, spoticati se preko vlastitih odluka, padati i propitkivati samu sebe, da bih zapravo shvatila da ću, ukoliko se zaista odvažim baviti ovim poslom, prolaziti slične krize tijekom čitavog života.

Radni naslov ovog članka trebao je biti „Studentske muke“. Ne zvuči li pomalo patetično pisati o mukama koje proživljava jedan student ili studentica Akademije likovnih umjetnosti? Studentima nekih drugih, ozbiljnijih fakulteta, koji su padali na ispitima bezbroj puta, a grijući stolce u knjižnici proveli zasigurno više vremena nego mi, dileme o kojima ću pričati možda će se činiti bezazlenim. Stavljajući sve ovo na papir, nisam ni sama sigurna jesam li kompetentna za pisanje ovog članka. Možda ću za par godina vlastite misli smatrati smiješnima, a problemi koje trenutno proživljavam banalnima. Ipak, pokušaj verbaliziranja vlastitog košmara u glavi mogao bi mi pomoći da uspijem doći do određenih spoznaja i saznanja. Možda nas upravo te slatke muke povezuju unutar Akademije, a raspravom o njima mogli bismo shvatiti kako se nalazimo na pravom mjestu za borbu s vlastitim nedoumicama.

Prva i druga godina studija vezana je uz formalne probleme likovnog izražavanja. Crtajući, odnosno slikajući portret i figuru u prostoru učimo o pojmovima kompozicije, proporcija, linije i plohe, boje i na koji ih način primijeniti u praktičnom radu. Postoji jasan zadatak i od studenata se očekuje da ga riješe. Kao osobe koje su prošle prijemni ispit, sustavnim bismo radom trebali doći do stadija da navedene pojmove savladamo, kao i do spoznaje da unutar područja akta i portreta postoje nebrojeni načini za obradu te tematike, a krivi pristup rješavanju formalnih problema zapravo ne postoji. Postoje li zapravo nesavladive prepreke kod crtanja, odnosno slikanja po promatranju? Uz sustavan rad, kao što sam već napomenula, nisam sigurna. Napredak će biti vidljiv kod svakog tko će svakodnevno raditi, a problemi su vezani jedino uz to kako pristupiti slici, odnosno crtežu, dok se sam motiv ni u jednom trenutku ne propituje.

I tad stižemo do treće godine! Ideja treće godine i apsolutne slobode, nakon dvogodišnjeg drilanja po tehnici, zvuči istovremeno i oslobađajuće i zastrašujuće. U trenutku opredjeljenja u klasu postajem sve svjesnija da bavljenje ovim poslom sa sobom nosi i dozu odgovornosti – i prema samome sebi, ali i prema drugima. Sloboda koju dobivamo na trećoj godini znači da smo sami odgovorni za tematiku kojom ćemo se baviti unutar svog rada. Kako na prethodne dvije godine postoji konkretan zadatak, odjednom se osjećam bačena u ring.

Kako unutar beskonačnih mogućnosti potencijalne tematike pronaći ono područje unutar kojeg imamo nešto za istražiti i osobno poručiti? Kako prepoznati komunicira li ta tematika išta i predstavlja li uistinu nešto nama samima? Na koji način primijeniti temu unutar vlastitog izražaja koji još uvijek nije oblikovan? Kako napraviti rad koji nije samo dekorativan i dopadljiv, već i svojom tematikom i formalnim elementima nešto propitkuje, govori, daje nekakav osjećaj i atmosferu, izražava nas kao osobe? Osjećam se bombardirana hrpom pitanja o kojima prije i nisam previše razmišljala.

Ista pitanja pokušavam si postaviti u trenutku suočavanja s idejama koje želim razraditi u vlastitim radovima. No često osjećam da ništa od toga nisam ni dotaknula. Kako dalje? Svakodnevan dolazak na Akademiju nerijetko je borba sa samim sobom i beskonačno propitkivanje misli, ideja, ali i same izvedbe. Konstantno vaganje i preispitivanje jesmo li na pravi način prikazali ono što smo htjeli. Iako mi se koš za smeće ponekad čini kao jedini izlaz, upravo u borbi sa samim sobom možemo naići na zanimljiva i neočekivana rješenja. Treba se usuditi!

Zanimljivo mi je kako umjetnost u različitim formama uspijeva taknuti čovjeka na poseban način. Svaki medij (od vizualne umjetnosti, teatra, filma, književnosti, glazbe itd.) pomaže u kreiranju ideje: s kojom se možemo poistovjetiti, uz koju možemo proživjeti široku lepezu osjećaja, s kojom se ne moramo složiti, ali možemo suosjećati. Nebrojeno sam puta ostala zapanjena mogućnostima priče, koliko nas u određenim trenucima može potaknuti na razmišljanje ili izazvati u nama najdublje osjećaje i reakcije, prisiliti nas da se zapitamo. Kako nas određeno djelo u pravom trenutku može pogoditi onda kada to najviše trebamo, a da to uopće nismo očekivali. Ne smijemo zaboraviti da i vizualna umjetnost također posjeduje takve mogućnosti. Ona bi nam također trebala poslužiti kao medij za kreiranje, kao medij koji nam pomaže da izrazimo sebe i pomoću kojeg možemo komunicirati. Formalne elemente o kojima smo učili na prve dvije godine trebali bismo primijeniti kao alat za pričanje te priče.

Isto tako, mislim da bismo si što prije trebali osvijestiti kako je Akademija idealno razdoblje za činiti greške, za igru, eksperimentiranje, hodanje po rubu. Mislim da je jedna od najvećih prednosti studiranja na Akademiji upravo ta što imamo zaista mnogo vremena za upoznavanje sa samim sobom, ali i svijetom oko nas. To možemo iskoristiti i u svom radu – odmaknuti se od vlastitih uobičajenih obrazaca, istražiti nepoznate teritorije u koje se ponekad bojimo kročiti bez razloga. Mislim da nam upravo takva odstupanja pružaju mogućnost da otkrijemo nešto novo u sebi te da iz toga i učimo i dalje istražujemo. Akademija treba biti prostor koji tolerira greške svojim studentima, gdje će nas se poticati da učinimo nešto neočekivano, nešto smjelo i da se igramo na zabranjenom teritoriju. Ponekad je teško zainatiti se samom sebi, isplaziti jezik i odjahati nekim nepoznatim putovima, ali ne krije li se upravo u tome najveća čar? Trenuci koji nam se urezuju u pamćenje upravo su oni kada smo si dozvolili da odlutamo, da propitkujemo i važemo svoje odluke, ali i da u njima istovremeno i uživamo. Bojati se tuđih reakcija ili ovisiti o njima nerijetko može biti kočnica – mislim da se ne treba bojati, već prepustiti ljepotama, ali i strahovima koje nam ovo razdoblje nosi. Upravo bismo sad trebali biti slobodni izraziti vlastite misli i nedoumice s kojima se netko može, ali i ne mora poistovjetiti, složiti, suosjećati.

Pišući ovaj članak postajem svjesna da je zapravo jedna od najvećih studentskih muka strah. Strah od pričanja priče, strah od traženja, od istraživanja nepoznatih teritorija. Nedoumice su nešto s čime ćemo se svakodnevno susretati i boriti. Neprestano preispitivanje poručujemo li zapravo ono što želimo na način na koji to želimo nešto je što bi nas zapravo i trebalo motivirati da se svakodnevno vraćamo ovome što radimo. Ljepota ovog posla ponekad se skriva u toj nesigurnosti i nemogućnosti da se izrazimo – možda ćemo baš na taj način stvoriti nešto što nismo očekivali. Mislim da je najbolji način za završetak citat Davida Bowieja o umjetnosti. U minuti razgovora uspio nam je na prekrasan način poručiti koliko je važno ponekad se odmaknuti od samih sebe i zaploviti nekim putevima kojima možda nismo namjeravali: »Always remember that the reason you initially started working was that there was something inside yourself that you felt, that if you could manifest it in some way, you would understand more about yourself and how you coexist with the rest of society. I think it’s terribly dangerous for an artist to fulfill other people’s expectations; I think they generally produce their worst work when they do that. The other thing I would say is that if you feel safe in the area you’re working in, you’re not working in the right area. Always go a little further into the water than you feel you’re capable of being in, go a little out of your depth, and when you don’t feel that your feet are quite touching the bottom, you’re just about in the right place to do something exciting«.

»Uvijek se prisjeti da je razlog zašto si se nečime započeo baviti taj da si osjetio nešto u samom sebi i da bi, kada bi to mogao manifestirati na neki način, bolje razumio samog sebe i kako koegzistirati s ostatkom svijeta. Mislim da je jako opasno za umjetnika da ispunjava tuđa očekivanja; mislim da tada uglavnom stvaraju svoja najgora djela. Također želim reći da ako se osjećaš sigurnim na području na kojem stvaraš, onda ne stvaraš na pravom području. Uvijek idi malo dublje u vodu nego što se osjećaš sposobnim, idi malo dalje od svog dosega i kad osjetiš da ti stopala ne dodiruju sasvim dno, upravo tada se nalaziš na pravom mjestu da stvoriš nešto uzbudljivo.«