MIA MARAKOVIĆ

Imala sam zadovoljstvo razgovarati s Mijom Maraković, studenticom 2. godine diplomskog sveučilišnog studija likovne kulture te dobitnicom Rektorove nagrade 2016. godine za projekt „Život ispod Sunca“. Mia je rođena u Zagrebu, gdje je završila i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te nakon toga upisala preddiplomski sveučilišni studij likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama (Vis, Rovinj, Zaprešić, itd.). Izlagala je na više od dvadesetak skupnih izložbi te na trima samostalnim izložbama: u Osijeku (Galerija Oko), u zagrebačkoj galeriji Academia moderna, dok je posljednja održana u veljači ove godine u zagrebačkoj Galeriji Pikto. Mia je i voditeljica likovnih radionica za djecu, kao i radionica za studente na Pravnom fakultetu, smjer socijalni rad. Ostvarila je i dvije privremene javne instalacije „Drvo obilja“ i „Tunel dobrih želja“ u Zagrebu 2016. godine.

Našle smo se u njenoj slikarskoj klasi na Jabukovcu gdje smo uz vodili uzbudljiv razgovor o njenom radu, ali i planinarenju, psima i željama za daljnjim pustolovinama po svijetu.

 

Roberta Mikelić >> Mia, hoćeš li nam za početak reći čime se sve trenutno baviš?

Mia Maraković >> Bavim se s petsto stvari približno u isto vrijeme koje uspijevam povezati u smislenu cjelinu pa me to letenje posvuda podsjeća i na moje bilježnice, kada ćemo danas već pričati o njima. Ipak je sve povezano sa svime, kako je to rekao Mihail Prišvin. Bolje da citiram: »U prirodi je sve povezano jedno s drugim i nema ništa slučajno u njoj«. Ono što radim razni su projekti u kulturnom području. Što se tiče slikarstva, ustvari se igram materijalima, zanimljivim stvarima oko sebe, situacijama itd. Učim ih prepoznati i iskoristiti, a ne se kasnije žaliti ili što već ljudi rade.

 

R. M. >> Veoma su zanimljive tvoje bilježnice ili likovni dnevnici u starim knjigama na kojima radiš već nekoliko godina, kao i sam proces rada. Možeš li nam reći nešto više o njima? 

M. M. >> Krenulo je tako da sam samo htjela poništiti svoju najdražu knjigu zbog osobe koja mi ju je poklonila (ljudski su osjećaji tako zanimljivi). Nisam ju mogla baciti u smeće ili stari papir jer bih i dalje živjela u nekom drugom obliku, pa sam ju odlučila zadržati i iskoristiti kao sketchbook, ali joj i promijeniti koncept. Jedino što je ostalo od te knjige njena je forma, a prvotni sadržaj knjige ostao je zarobljen ispod novog.

Poslije ovog takozvanog dnevnika, druge su me knjige same nalazile. U četiri godine napravila sam ih dvadesetak. Nisam radila po redu, isto kao što niti ne prepariram stranice po redu. Kada mi nešto padne na pamet, uzmem bilježnicu koja mi je najbliža i to zapišem, nacrtam, zalijepim… Postoje knjige koje su se utaborile pokraj mog kreveta na podu ili one male koje putuju svugdje sa mnom ili pak one knjige koje idu na putovanja van Hrvatske. Ima ih svakakvih i svaka ima svoj karakter.

 

R. M. >> Svaki likovni dnevnik ima svoju jedinstvenu priču, svaki je poseban na svoj način. Međutim jedan likovni dnevnik odlučila si paliti, ali i zakopati na točno 9 dana. Kakav je to dnevnik bio?

M. M. >> Samo je jednu knjigu dočekala takva sudbina. Jako me uznemiravala dok je stajala u vitrini, ne znam je li to zbog naslova „Pali anđeo“ ili one morbidne naslovnice. Uglavnom, odlučila sam je prefarbati. No niti to nije bilo dovoljno. Iz nje je silno izviralo nešto što mi je stvaralo takav nemir da sam ju, polazeći sa stajališta da je to izuzetno mračna knjiga koju nitko ne bi trebao čitati, odlučila zapaliti. Vatra navodno čisti, ali ne na onaj način na koji sam to htjela. Forma bi se izmijenila, a meni bi ostala samo šačica pepela, tako da sam prestala paliti knjigu. Čula sam da se drago kamenje čisti tako da ga se zakopa u zemlju na određen broj dana, pa sam to odlučila napraviti i s knjigom. No kad sam ju iskopala, shvatila sam da ova knjiga nije nikakav kamen koji se čisti na taj način, nego je ljudska izmišljotina stavljena na papir koja se jedino drugim ljudskim uvjerenjem može izmijeniti. Tako da sam krenula s prepariranjem stranica, pisanjem, šaranjem i trganjem, ustvari, vođenjem svog dnevnika preko tuđe knjige.

 

R. M. >> U moru zanimljivih citata iz tvojih bilježnica, ima jedan koji je meni posebno zapeo za oko, a glasi ovako: »Eeeej da vidiš samo kako neki ljudi utječu na mene«. Kako ljudi utječu na tebe i tvoj rad? Jesu li to neki uzori u likovnoj umjetnosti ili?

M. M. >> Ono što znam je da kada pričam ili samo slušam nekoga s uvjerljivom pričom, stavom, bilo dobrim ili lošim, nije bitno, da se ta tuđa mišljenja, stavovi, geste znaju malo zalijepiti… i za mene. Naravno da to sebi ne želim. Osvijestila sam koliko je to moguće i sada učim micati sa sebe ta tuđa uvjerenja. Ono čemu težim je okrenuti se prema unutra i slušati vlastiti glas koji me potiče. U tišini šutjeti, slušati i raditi.

 

R. M. >> Kako se tvoja osobnost reflektira na radove, koja je zapravo njihova pozadina?

M. M. >> Kako ove dnevnike radim već skoro četiri godine, primijetila sam da u njima (nekima će možda ovo biti kao Pa to se podrazumijeva, stara!) vidim svoj autoportret na svim razinama postojanja. I tijekom procesa i nakon njega, uvijek. Onda više nemam potrebu raditi po dnevniku ništa osim prelistavanja i čitanja!

Način na koji živim sigurno utječe na to što i kako radim po tim listovima. Često se uhvatim da neki problem u životu rješavam na isti način na koji bih naslikala stranicu u dnevniku. Osjećaj je isti.

 

R. M. >> U Zagrebu 2016. izložila si i svoje prve dvije javne instalacije – „Drvo obilja“ i „Tunel dobrih želja“. O kakvim je instalacijama riječ?

M. M. >> Riječ je o instalacijama koje smo kolegica Valerija Jakuš i ja kreirale, a javnosti su bile dostupne tijekom trajanja Cest is d’best i Povorke ponosa (park Ribnjak).

„Drvo obilja“ potaknuto je idejom solidarnosti, darivanja i prihvaćanja. Posjetioci ili prolaznici bili su pozvani da s drveta, na kojem smo povješale različite stvari od majica do igračaka, uzmu predmet koji im treba, a zauzvrat stave neku svoju stvar koju žele pokloniti.

Instalacija je bila postavljena tjedan dana, a na kraju zadnjeg sve prikupljene stvari bile su poklonjene raznim humanitarnim udrugama.

„Tunel dobrih želja“ zamišljen je kao instalacija koju čine raznobojni konci provučeni i privezani između drveća tako da čine zatvoren prolaz (tunel) od guste, ali providne opne. Na instalaciji (krovu) bili su privezani raznobojni papirići na koje su prolaznici ispisivali svoje dobre želje, viceve, eseje o boljoj budućnosti, poruke, neki su i crtali…

 

R. M. >> Uz sve to, voditeljica si likovnih radionica za djecu. O kakvim je radionicama riječ? Kako je raditi s djecom?

M. M. >> Voditeljica likovnih radionica jesam, ali ne u smislu nekog posla, nego u sklopu raznih projekata ili na nečiji poziv Ja interveniram, kao što je to naprimjer bio slučaj u Graditeljskoj školi u Čakovcu. Profesorica Vesna Osojnički vidjela je likovne dnevnike i pitala želim li napraviti nekoliko predavanja i radionica u školi na temu likovnog dnevnika. Svaki je učenik izabrao svoju knjigu koja je bila otpisana iz knjižnice, i na kraju godine bi trebali imati ispunjene dnevnike koji će biti izloženi na njihovoj školskoj izložbi. Bilo je nezaboravno. Vodila sam radionice u Rovinju, Srebrenici, Zagrebu, Čakovcu… Sve te radionice s klincima prvenstveno su jako zabavne, smiješne, ali i poučne. Obostrano poučne.

 

R. M. >> U veljači je ove godine otvorena tvoja samostalna izložba u Galeriji Pikto – „Krugovi bez šestara“. O kakvim se radovima radi? Odakle taj naziv izložbe?

M. M. >> Radi se o slikama krugova bez šestara. Mislim da sam naslov govori da se na tim slikama događala borba u kojoj težim stvoriti jedan od savršenih oblika bez naknadnog vraćanja, popravljanja ili, još gore, dekoriranja. Nije bila važna podloga, materijal niti potezi jer je sve u službi jednoga. Bez suvišnog brbljanja, način građenja slike ostao je u službi kruga. Izložene su četiri slike maksimalnih dimenzija 2,90 metara x 2,90 metara.

 

R. M. >> Trenutno si na 2. godini diplomskog studija, smjer slikarstvo. Imaš li već nekakve planove što bi radila kad završiš? Radiš li možda već sad na nekakvom zanimljivom projektu ili radu?

M.M. >> Radim na raznim projektima, ali što se tiče ovih dnevnika, postoji jedan zanimljiv. Naime trenutno radim na jednom projektu koji je, ustvari, ništa doli igre između dvaju stvaraoca! Kako to obično ide, prvo se knjiga i ja nađemo (ona mi jako maše i viče, pa je nemam izbora nego primijetiti i prihvatiti suradnju). Zatim prepariram njene stranice, pišem, šaram, crtam, kolažiram, citiram, ali… sve na obostrano zadovoljstvo. Nadopunjujemo se. Na pola puta do transformacije knjige u dnevnik, predajem ju umjetniku ili umjetnici s kojom sam ugovorila suradnju. Druga strana radi istu stvar. Znači, ima potpunu slobodu u svom načinu izražavanja. Knjigu nekoliko puta razmijenimo i u tom procesu ona postaje naš zajednički dnevnik, koncentracija komunikacije i igre. Naša igra obično traje najmanje godinu dana. Trenutno radim s nekoliko umjetnica kao što su Marta Tuta, Iris Poljan, Anđela Zanki, Ana Ratković, Zorana Unković, Anja Leko, Marija Matić, Vida Meić…

 

R. M. >> Umjetnost, što tebi predstavlja?

M. M. >> Je li to nešto umjetno ili stvarno?

 

 

IVANA TKALČIĆ

Antonia Maričević >> Krajem diplomskog sveučilišnog studija poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu odlučila si paralelno upisati slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što te potaknulo na taj korak?

Ivana Tkalčić >> Tijekom studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu intenzivno sam razmišljala o tome čime se zapravo želim baviti nakon studija. Nikako se nisam mogla zamisliti kako radim u uredu neke kompanije. Osjećala sam da mi treba puno više prostora za izražavanje.

Pred kraj studija ekonomije dobila sam ponudu da ilustriram slikovnicu. U kreativnom procesu izrade slikovnice shvatila sam da me više zanima produbljivanje mojih crtačkih i slikarskih vještina, pa sam odlučila krenuti ispočetka i upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

 

A. M. >> Je li znanje koje si stekla na Ekonomskom fakultetu utjecalo na tvoj umjetnički rad ili ti na neki način pomoglo?

I. T. >> U današnjem svijetu ekonomija je prisutna svugdje, pa tako i u umjetnosti. Stoga vjerujem da mi znanje stečeno na EFZG-u poprilično pomaže, i to u pisanju projekata, javljanju na natječaje, komunikaciji s galerijama i medijima.

Mislim da bi na Akademiji likovnih umjetnosti dobro došao nekakav predmet koji bi sadržavao osnove ekonomije, organizacije i menadžmenta, odnosno pomogao pripremiti studente za svijet nakon završetka Akademije.

 

A. M. >> Tvoj rad otkupljen je u sklopu projekta „Erste fragmenti“ 2016. Reci nam nešto o tom radu.

I. T. >> Rad je nastao kao rezultat studijskog boravka na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu i putovanja po Europi.

Projekt se sastoji od karata gradova, ulaznica muzeja i galerija, karata prijevoznih sredstava, bilješki o destinacijama i plana putovanja. Svi navedeni elementi transformirani su i djeluju manje prepoznatljivo, no njihova originalna forma, premda na prvi pogled izmijenjena, još uvijek sadrži vibracije prijašnjih predmeta.

Na tom putovanju Europom posjetila sam dvanaest gradova: Beč, Berlin, Bratislavu, Budimpeštu, Dresden, Hamburg, Köln, London, Ljubljanu, Munich, Prag, Veneciju. Ovo duže putovanje potaknulo me na osvješćivanje i razmišljanje o sličnosti i različitosti, o identitetu. Pri susretu s identitetom drukčijim od mojega imala sam osjećaj da dobivam bolji uvid u sebe, lakše prihvaćam i razumijem. Ovi radovi moja su materijalizirana sjećanja koja se pretapaju i preklapaju, stvarajući dojam višedimenzionalnosti sjećanja i misli u kojima se u jednom gradu sjećam drugoga, a razmišljam o posjetu trećega, gdje se sva iskustva dotiču i rasplinjavaju u jednoj točki, točki viđenja nečega tako poznatog, a opet tako stranog. To je proces putovanja unutarnjeg i vanjskog, stvarnog i iluzornog, iz stanja u stanje, putovanja onoga negdje drugdje, a zapravo ovdje. Ili samo ovdje, jer sve što doživljavamo kao drugo zapravo je ovdje.

 

A. M. >> Osim što je tvoj rad otkupljen u sklopu projekta „Erste fragmenti“, iste godine dobila si i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za samostalni umjetnički rad za projekt „Nepročitane knjige“. Možeš li nam reći par riječi o nagrađenom radu?

I. T. >> Za ovaj sam rad koristila knjige koje su postale višak nakon preseljenja. S obzirom na to da knjige imaju jednu posebnu auru, teško se odlučujem na njihovo bacanje. Stoga sam se radije odlučila transformirati ih u nešto drugo, dati im neku drugu vrijednost. U nastalom djelu izmiješani su različiti intelektualni, vjerski, politički, simbolički, povijesni, formalni, ideološki stavovi i mišljenja, različiti svjetovi i shvaćanja. Ovaj proces preobrazbe briše granice, poništava smisao, sve prožima, demistificira i oslobađa sadržaj.

U radu se riječi i podaci preklapaju brišući prijašnja značenja i stvarajući novije sadržaje. U kontaktu s radom promatrač može iščitavati riječi koje mu se svjesno ili nesvjesno najviše ističu i tako graditi svoju priču, stvarati novi kontekst. Promatrač se može poslužiti ovim djelom i kao elementom samorefleksije.

 

A. M. >> U svojim radovima često koristiš reciklažne tehnike. Kako i kada je počela ta potreba za izražavanjem u tom mediju

I. T. >> Tehnike reciklaže naučila sam kad sam bila na studijskom boravku u Munichu. Izrazito su mi se svidjele jer se pomoću njih jeftinije može dobiti materijalnost u radu.

Pri izradi radova uvijek me inspiriraju i privuku neki stari predmeti, tako da u dijelu radova uvijek koristim neke od tehnika reciklaže.

Kroz tehniku reciklaže nastojim iskazati jednu dublju ekološku dimenziju primjerenu osjećanju pulsa današnjeg vremena.

 

A. M. >> U relativno kratkom periodu od dvije godine obišla si dvanaest gradova. Kako to? Koji su to gradovi? Koji ti je grad ostao u najboljem sjećanju?

I. T. >> Na Ekonomskom fakultetu studirala sam turizam. Iako se direktno ne bavim turizmom, ljubav prema putovanjima uvijek je prisutna. Često putujem i promjena boravišta uvijek me iznova inspirira. U tom periodu posjetila sam Beč, Berlin, Bratislavu, Budimpeštu, Dresden, Hamburg, Köln, London, Ljubljanu, Munich, Prag i Veneciju. Od tih gradova u najboljem sjećanju ostali su mi Berlin, Beč i Munich.

 

A. M. >> Reci nam nešto o svojem Erasmus iskustvu u Münchenu. Kako si se snašla na njihovoj Akademiji? Postoje li razlike u odnosu na Akademiju u Zagrebu? Je li ti to iskustvo pomoglo u gradnji osobnog umjetničkog stila?

I. T. >> Na Erasmusu sam bila u prvom semestru četvrte godine. Akademija u Munichu funkcionira drugačije od naše. Na upisima se odmah od prve godine bira mentor koji vodi i usmjerava studenta. Predmeti se ne ocjenjuju, a Akademija nije dio Bolonjskog procesa. Puno je različitih radionica, materijala i mogućnosti. Predavanja su često interdisciplinarna i povezana s radionicama, a vođena od strane poznatih teoretičara i umjetnika. Za mene je boravak tamo bio ključan za definiranje mene kao umjetnice. To iskustvo poprilično je promijenilo moj način razmišljanja i umjetničkog djelovanja.

 

A. M. >> Trenutno živiš i radiš u Ateni u Grčkoj. Kako to da si se odlučila na taj korak? Također ideš na puno rezidencija. Možeš li nam reći gdje si sve bila, a gdje ćeš tek ići? Kakva su tvoja dosadašnja iskustva?

I. T. >> S obzirom na to da u Hrvatskoj nakon diplome nema puno mogućnosti za rad i zarađivanje u umjetnosti, za mene je logičan korak bio inozemstvo. U Hrvatskoj nema tako puno opcija za izlaganje, a i kada napokon izlažeš, kao umjetnik ne dobivaš nikakvu novčanu naknadu, nego si sretan i zahvalan što su te uopće izabrali. Iz tog razloga odlučila sam se prijavljivati na što više rezidencija koje, naravno, uključuju nekakav oblik novčane potpore ili stipendije za rad. Za mene je to dobra opcija jer mi pruža mogućnost da se sama uzdržavam dok radim ono što volim. Trenutno mi je uz izlaganje najbitnije da mogu pokriti troškove života svojim umjetničkim radom. Svima bih savjetovala da iskoriste mogućnosti razmjene putem Erasmus+ programa i bilateralnih programa dok još uvijek za to imaju priliku.

Kao što si napomenula, trenutno se nalazim u Ateni. Ovdje radim na svom novom projektu koji će ovdje biti i izložen. Sljedeće rezidencije su u Belgiji, Austriji i Norveškoj.

 

A. M. >> Što misliš da je bitno kod prijave na različite razmjene, natječaje i rezidencije?

I. T. >> Svakako je važno imati dobro posložen životopis i portfolio. Često rezidencije traže i pismo motivacije ili prijedlog projekta koji će se izvesti u rezidenciji. U tim tekstovima treba pripaziti kome se obraćamo i uzeti u obzir sadržaj natječaja, rezidencije, razmjene.

 

A. M. >> Na čemu trenutno radiš? Imaš li neki novi projekt u planu?

I. T >> Projekt na kojem sada radim vezan je za trenutno stanje u Europskoj Uniji, odnosno Grčkoj. Rad se bavi društvenom i socijalnom krizom koja pogađa Europu i svijet.

Kada se nalazim na rezidenciji u nekoj drugoj državi, volim svoj rad i razmišljanja posvetiti toj državi i njezinim stanovnicima, tako me atmosfera mjesta usmjerava u radu.

 

 

IGOR VUJATOVIĆ

Razgovarala sam s našim mladim umjetnikom Igorom Vujatovićem nedugo nakon otvorenja njegove prve samostalne izložbe u zagrebačkoj Galeriji Šira pod nazivom „Od toliko plaćča, malo se toga vraća“. Igor je 2015. završio diplomski sveučilišni studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Svjetlana Junakovića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi: „Ilustr Alu“, „Neue Crotaishe kunst“, izložba 8 profila nove generacije likovnih umjetnika, „ARThoc“ te skupnoj izložbi lokalnih umjetnika na području Garešnice. Osim izložbi, sudjelovao je i u projektu izrade plakata za predstavu „Orfej i Euridika“ koji je pobijedio na natječaju 2014. godine. Igor za sebe kaže da se bavi socijalno angažiranom umjetnošću, dadaizmom i apsurdom svijeta u kojem živimo.

 

Roberta Mikelić >> Završio si diplomski sveučilišni studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti. Što te privuklo grafici i čime se trenutno baviš?

Igor Vujatović >> Za grafiku sam se odlučio još u srednjoj školi jer sam volio onaj osjećaj kada se puno trudiš i radiš, a konačni rezultat ne vidiš do samog kraja, kad ti se papir otisne i kad na kraju imaš finalni savršeni otisak, no ustvari, s vremenom sam shvatio da to uopće nije bitno. Bilo grafika, kiparstvo, slikarstvo, instalacija ili tko zna što, pravi umjetnik mora se moći izraziti, a potpuno je nebitno u kojem mediju.

 

R. M. >> Dosad si imao nekoliko interaktivnih radova s ljudima, poput „Kopača“, kojim si pokušao otvoriti pitanje društva i socijalne nepravde. Možeš li nam ovo malo pojasniti?

I. V. >> Kao što sam rekao, moji su svi radovi socijalno angažirani i javljaju se kao posljedica bunta i revolta jer je svijet u kojem živimo više nego nepravedan i kao umjetnik smatram da se netko treba pobuniti protiv onoga što nije dobro, a ako to ne budem ja, tko će? Upravo se na taj način u svojim radovima često stavljam u uloge različitih društvenih slojeva, bilo da im se pridružujem bilo da reagiram protiv njih, da kroz metaforu radim kao oni, ovisno o samom radu. Društvena pravda i socijalna jednakost ne postoje, ali to ne znači da se moramo prestati boriti za bolje sutra.

 

R. M. >> Nedavno je u Galeriji Šira bilo otvorenje tvoje samostalne izložbe „Od toliko plaćča, malo se toga vraća“, gdje su posjetitelji mogli vidjeti dosta zanimljiv koncept radova. Možeš li nam reći nešto o toj izložbi i koje je bilo tvoje polazište za taj rad?

I. V. >> Rad je dokumentarnog karaktera i kao svaki konceptualni rad mora imati svoju podlogu u radu. Rad se sastoji od fotografija i vunene veste, koju je sama ovca, koja je bila ošišana i od čije se vune stanovita vesta i proizvela, obukla. Na taj način pokazujem i govorim o sustavu u kojem živimo, o porezu, politici i povratku u prirodu koji se često ne dešava. Besmisleno je raditi na onome što nema smisla, ali to se nažalost uporno radi.

 

R. M. >> Sudjelovao si na nekoliko skupnih izložbi i projekata, a u tijeku je i tvoja samostalna izložba. Možeš li nam navesti neke za tebe bitne izložbe ili radove?

I. V. >> Imam nekoliko radova, kao što su „Kopači“ i „Trkač“ koji su također društveno nastrojeni i koncipirani na način pridruživanja različitim društvenim slojevima i njihovoj interakciji, dakle ponovno pravdi i nepravdi. Nastavit ću u tom smjeru i imam već nekoliko ideja za nove radove, no na njih ćete morati malo pričekati. Naravno, opet govorimo o konceptu.

 

R. M. >> Kao svaki umjetnik, sigurno si i ti imao neke umjetnike kao uzore. Možeš li nam reći tko je od njih utjecao ili utječe na tvoj rad?

I. V. >> Marcel Duchamp mi je bez pogovora veliki uzor, naravno, zbog mišljenja i pristupu umjetnosti. Svi znamo što je ready made, pa mi je i takav pristup umjetnosti jako blizak.

 

R. M. >> Svojim umjetničkim radom zašao si i u prostor primijenjene umjetnosti putem dizajna kod uređenja cijelog caffé bara BROOM. Možeš li nam reći kako je bilo raditi na tom projektu i odakle si crpio inspiraciju?

I. V. >> Da, osim izložbi, radio sam i na uređenjima prostora caffé bara BROOM i svime srodnim oko toga. Dakle slike, skulpture i instalacije, a i prema samom projektu sam pristupio na vlastiti način, dakle umjetnički, tretirajući prostor kao mjesto koje priča priču i mjesto gdje se ljudi dobro osjećaju, gdje će se vratiti. Upravo na taj način volio bih mladim umjetnicima dati priliku da izlažu u tom prostoru kako bi imali mjesto gdje se mogu izraziti. Znam kako je meni bilo i kako mi jest kao mladom umjetniku, pa bih na taj način htio poduprijeti mlade umjetnike.

 

 

IDA BLAŽIĆKO

U jesen ove akademske godine, šećući parkom Akademije, sigurno vam je pažnju privukla neobična instalacija koja se nadvila nad „Udovicom“ Ivana Meštrovića. Lagano se vijoreći na vjetru ili sakupljajući kapi kiše tijekom kišnih dana, ova živopisna ambijentalna instalacija jesenjih boja, reminiscirajući na lopoče, kao da je mogla doći i iz jednog od haikua japanskih zen-majstora. Riječ je o doktorskom likovnom radu Ide Blažičko nastalom unutar doktorske disertacije „Biomimetika u službi umjetnosti”.

Ida Blažičko diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine u klasi profesora Stjepana Gračana. 2012. godine doktorirala je na Kineskoj umjetničkoj akademiji u Hangzhouu na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru s disertacijom „Sustainable Public Art: Recreating Urban Environment“, gdje je i predavala na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru i umjetničke instalacije u pejzažu. Gore spomenutim radom i disertacijom „Biomimetika u službi umjetnosti“, doktorirala je 2016. godine na Akademiji likovnih umjetnosti.

Za naš novi broj Skice odlučili smo porazgovarati s Idom o njenom radu, iskustvima i razmišljanjima.

 

Mia Matijević >> Kakvo je tvoje iskustvo studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i koja su ti najdraža sjećanja vezana za te dane studiranja?

Ida Blažičko >> Upisom na ALU u Zagrebu ostvarila sam san da se ozbiljnije mogu posvetiti umjetnosti i stvaralaštvu. Bili smo prava kiparska klasa: dinamična, složna, poticali smo jedni druge i učili jedni od drugih, uvijek sjajni profesori pružali su bezrezervnu potporu i poticali rad, a sve nas je povezivala ljubav prema kiparstvu. Koristili smo svaki trenutak za rast, eksperimentiranje, učenje, a u razgovorima i druženju razvijali samostalno razmišljanje i oblikovali kritički pogled. Kada danas sagledam cijeli razvojni proces, svaki korak bio je u pravom trenutku. Akademija je jednostavno sve godine studiranja bila naš dom kojeg se uvijek rado sjećamo.

 

M. M. >> Završila si doktorski studij na Kineskoj akademiji umjetnosti, Odsjek umjetnosti u javnom prostoru. Kako je bilo studirati u Kini?

I. B. >> Doktorski studij u trajanju tri godine na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru na Kineskoj akademiji umjetnosti pokrenut je 2009. godine i, uz dvoje kineskih kolega, bila sam prva generacija studenata. Jedan od najvećih izazova bio je trodnevni teorijsko-praktični prijemni ispit na kineskom jeziku s esejom od 3000 kineskih znakova.

Prvi susret s budućim mentorom, profesorom i dekanom Instituta za javnu umjetnost Yangom Qiruijem, uvijek ću pamtiti jer sam ga, iako s tada jako malim znanjem kineskog jezika, putem jezika umjetnosti savršeno razumjela. Uz likovnog mentora imala sam i teorijskog mentora Maa Qinzhonga, teoretičara umjetnosti u javnom prostoru. Tijekom studija studenti su aktivno uključeni u projekte u javnom prostoru grada te sam zajedno s kolegom sudjelovala u izvedbi dviju skulptura svog mentora u javnom prostoru grada Hangzhoua i timski sudjelovala u više javnih natječaja.

Iako je studij bio iznimno zahtjevan, utoliko je bio i izazov koji sam prigrlila. Jednom prilikom mentor mi je dao maleni žuti papirić na kojem je na hrvatskom napisao: »To je za mene kineski«. Podrška mentora i vjera u moj rad bila mi je veliki oslonac tijekom studija.

 

M. M. >> Kako si se odlučila upisati na doktorski studij?

I. B. >> Doktorski studij u Kini bio je prilika da se više posvetim istraživačkom radu i intenzivnije bavim područjima koja me zanimaju. Naglasak je bio na teoriji, a doktorat s temom „Održiva javna umjetnost – preoblikovanje javnog prostora“ bio je znanstvenog karaktera. U tom smislu, institucija mi je pružila odličnu potporu, dostupnost najsuvremenijih metoda i alata, pristup bazama podataka što je značilo i recentnim istraživanjima u svijetu, suradnju s mnogim profesorima, gostujućim umjetnicima i drugim sveučilištima. Jedno od najbogatijih iskustava koje sam stekla u Kini bio je rad sa studentima. Doktorirala sam 2012. godine i nastavila predavati. Osim izbornih predmeta koje sam vodila u redovnom programu Akademije, 2013. povjereno mi je i osmišljavanje novog izbornog kolegija transdisciplinarnog karaktera koji sam nazvala Biomimetika: Priroda nas poučava, a mogli su ga upisati studenti različitih odsjeka i usmjerenja. To je sve vodilo u smjeru daljnjeg istraživanja područja biomimetike kojem sam se posvetila na zagrebačkom studiju, gdje sam nastavila napredovati uz profesora Drinkovića i profesoricu Turković.

 

M. M. >> Tvoj doktorski likovni rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, obuhvaćen unutar doktorske disertacije „Biomimetika u službi umjetnosti“, krasio je vrt Akademije sve do kraja listopada. Što te inspiriralo za doktorski rad? Koja ti je bila misao vodilja?

I. B. >> Inspirirao me Akademijin vrt, haiku-poezija Matsua Bashōa koja je suptilno pridonijela stvaranju doživljaja promatrača, jesen. Željela sam obojiti vjetar, preobraziti mjesto upisivanjem skulpture u vrt s kojim je s vremenom srasla, prožela se i mijenjala. Težim integracijskom stvaranju u kojem se čovjek, skulptura i okoliš nalaze u dinamičnoj ravnoteži.

 

M. M. >> Možeš li nam reći nešto više o biomimetici, kako je koristiš u svojoj umjetnosti i što te k tome privlači?

I.B. >> U biomimetici, koja je danas široko prihvaćena kao interdisciplinarna znanost, analizom materijala, procesa i sustava u prirodi, razvijaju se temeljna načela koja se mogu primijeniti u mnogim područjima. Često se koristi i riječ bioinspiracija jer značenje riječi mimesis stvara krivu predodžbu biomimetike koja se ustvari bavi apstrahiranjem. Biomimetika u suštini nije neki određeni alat, već, usudila bih se reći, tehnika predodžbe, odnosno uvažavanja vremena.

Prvo dobijem ideju, viziju, a potom razmišljam o razvoju novih stvaralačkih metoda, razumijevanju oblika, materijala i struktura kao složenih međuodnosa te se pitam gdje je priroda mogla naići na sličan problem koji se postavlja kao zahtjev za teško ostvarivu nemoguću skulpturu. U procesu realizacije ideje primjenjujem biomimetičke inovacijske metode kako bih spriječila izvijanje, zamor, lom ili deformaciju materijala. Ponekad treba posegnuti u nanosvijet. Ponekad su to kukci, interakcije svemirskih tijela, galaktičkih jata, interakcija oceana i obale… I same molekule i atomi imaju svaki svoju osobnost. Način na koji komuniciraju, kako se grupiraju, tko koga odbija ili privlači, to sve seže kroz molekularne razine do subatomskih čestica.

Smatram da prožimanje umjetnosti, znanosti i tehnologije i primjena bioloških koncepata putem inovacije i inspiracije u određenoj mjeri može pridonijeti edukaciji i široj društvenoj transformaciji.

 

M. M. >> Kakav je proces tvog stvaralaštva? Odakle crpiš ideje, odakle krećeš, koji ti je najdraži, a koji najteži dio u procesu?

I. B. >> Bitan mi je genius loci. Zatim sam proces, uslijed kojeg je bitno razumijevanje oblika, materijala i struktura kao kompleksnih međuodnosa. Stapanje djela s prostorom, dematerijalizacija, razvoj stvaralačkih metoda i procesa koji su mnogo napredniji u vidu zaštite okoliša i održivosti.

Najteži mi je dio početi kad izađem iz toka. Smatram da treba imati hrabrosti kročiti u nepoznato, ali u trenutku kad povjeruješ, mislim da je sve moguće i ostvarivo.

 

M. M. >> Što možeš poručiti sadašnjim studentima ALU-a?

I. B. >> Najbitnija je ideja, ali i velika samodisciplina. Stvarati i razmišljati, živjeti umjetnost i njegovati svoju unutrašnjost, jer novi radovi potiču daljnje stvaralaštvo i rast.

 

 

 

 

IGOR RUF

Roberta Mikelić >> Diplomirali ste kiparstvo na Likovnoj akademiji. Odakle ljubav prema umjetnosti?

 Igor Ruf >> Ljubav je došla nakon spoznaje da ću ipak većinu života morati provesti na nekom radnom mjestu radeći nešto što mi nije zanimljivo, a umjetnost (u najširem smislu te riječi) je nešto što je oduvijek uspijevalo zadržati moju pažnju. Tako da je do te ljubavi došlo negdje krajem srednje škole i odabirom hoću li se negdje zaposliti ili nastaviti školovanje. Najranije sjećanje vezano za umjetnost je ujak koji u jednom potezu s nevjerojatnom lakoćom crta golu ženu, a moja mama viče na njega. Možda mi se svidio taj dramatični moment koji jedan crtež može izazvati.

 

R. M. >> Jedno vrijeme boravili ste i u New Yorku. Kakva su vaša iskustva i dojmovi s inozemnom umjetničkom scenom?

 I. R. >> To su vrlo siromašna iskustva i miješani dojmovi jer sam više vremena proveo u razgledavanju grada, muzeja i galerija. Mjesec i pol dana u New Yorku je taman toliko da dobiješ neki turistički uvid u stvari, tako da ne znam što bih rekao o tome jer nisam dio te scene i ne razumijem u potpunosti kako stvari ondje funkcioniraju. Bitna razlika je to što je inozemna umjetnička scena vođena tržištem, a naša besparnim entuzijazmom pa zbog toga valjda i možemo razgovarati jedino u relacijama umjetnost – ljubav. Sigurno i jedno i drugo ima svojih prednosti i mana.

 

R. M. >> Među poznatijim ste mladim domaćim umjetnicima te ste dobitnik raznih nagrada. Glavnu nagradu osvojili ste na 31. salonu mladih, također nagradu Grand prix na 11. trijenalu hrvatskog kiparstva. S kakvim ste radovima izlagali? Što vam znači dobiti te nagrade?

 I. R. >> Na Salonu mladih sam dobio nagradu za rad „Sjever, jug, istok, džem i boom“, a na trijenalu za radove „Transforming Luegerplatz“, „Wunderschon“ i već spomenuti „Sjever, jug, istok, džem i boom“. Nagrada trijenala mi je, osim vječne slave, donijela i lijepu novčanu svotu koju sam uložio u putovanje u Aziju, a Salon mladih rezidencijalni boravak od mjesec dana u Leipzigu. Te su mi nagrade puno značile jer su mi, osim priznanja struke, donijele i neka nova iskustva u smislu putovanja, upoznavanja drugih kultura i ljudi.

 

R. M. >> Nedavno ste imali izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost. Možete li nam reći nešto o tome?

I. R. >> Izložba u Institutu za suvremenu umjetnost i rezidencijalni boravak u New Yorku su poklon-paket koji sam dobio kao nagradu na natječaju za Nagradu Radoslav Putar 2014. Nagrada je zamišljena tako da se prvo ide u New York, a nakon toga slijedi izložba u Institutu. Izložba i rad zovu se „Frizerski salon za brdo“, a radi se o audiovizualnoj instalaciji/inscenaciji u kojoj je glavni protagonist brdo koje umjesto uobičajenog raslinja na sebi ima kosu. Zapravo se radi o multimedijalnom eksperimentu zasnovanom na dokumentarcu o ženi koja živi u Nepalu, gdje je zbog jakog UV zračenja oslijepila, bila na operaciji i na kraju progledala. Zaintrigirao me je nesrazmjer te banalno ispričane priče i bitne teme kojom se dokumentarac bavi. Taj slijed događaja potakao me da toj priči dodam fantastični zaokret i dovedem je do krajnjeg apsurda dodavajući priči i moj uvid u stanje stvari, gdje u pjesmi koja svira s radija u frizerskom salonu zaključujem da je svijet tužno i samotno mjesto na kojem puše vjetar bez prestanka koji je u pjesmi opisan onomatopejom fijufu.

 

R. M. >> Može se reći da su vaši radovi pomalo mistični. Kakav je proces nastanka radova te kakvim se temama bavite?

 I. R. >> Dosta mojih radova bavi se sjećanjem. Skoro svaki rad referira se na neko moje osobno iskustvo i često je sve prepuno osobnih referenci, tako da je katkad promatraču nemoguće dokučiti o čemu se radi, no tu stvar pokušavam pojednostaviti time što radovima često dajem opisne nazive što katkada olakšava čitanje rada. Mislim da razumijevanje treba proizaći iz osjećanja atmosfere koju pokušavam postići u radu, jer tu se ne radi o simbolima koje treba odgonetnuti, već o medijskim postupcima pomoću kojih govorim o bilo čemu. Proces nastanka je takav da neke radove prvo smislim i potom izvedem, a neke izvedem pa tek onda smišljam. Ovo drugo mi je možda malo uzbudljivije.

 

R. M >> Osim likovne umjetnosti bavite se i glazbom. Kakvom vrstom glazbe se bavite te koliko joj se uspijete posvetiti s obzirom na kiparstvo?

I. R. >> Često u radovima koristim glazbu, tako da na to gledam kao da radim jednu stvar u različitim medijima. Žanrovski bi se ta glazba mogla opisati kao neki autoreferencijalni storytelling s gitarističkom podlogom u kojoj ima svakakvih glazbenih referenci.

 

MIRNA MEĐERAL

Diana Zrnić >> Prošlogodišnja si dobitnica Rektorove nagrade za djelo „Rekonstrukcija izgubljenog: izvedba tehnološke kopije Portreta Hedvige SternbergMiroslava Kraljevića“. Možeš li nam reći pokoju riječ o nagrađenom radu?

Mirna Međeral >> Naravno! Ovaj znanstveno-istraživački rad bavio se rekonstrukcijom davno izgubljenog portreta židovske ljepotice Hedvige Sternberg, koja je ujedno bila i velika ljubav Miroslava Kraljevića. Kraljević je naslikao ovaj portret 1910. godine, netom prije svog posljednjeg odlaska u Pariz, a danas nam je od ovog portreta preostala samo stara crno-bijela fotografija. Portret su, naime, tijekom Drugog svjetskog rata, iz kuće obitelji Sternberg ukrali nacisti ili ustaše pod vodstvom Ante Pavelića, i do dana današnjeg se smatra izgubljenom. Za razliku od ostalih Kraljevićevih djela koja su ukradena i nestala tijekom rata, ova je slika specifična po tome što je, osim crno-bijele fotografije, sačuvan i njen opis, koji je prije svoje smrti zabilježila sama Hedviga Sternberg. Tako nam je poznato da je Kraljević svoju Hedvigu prikazao u plavoj košulji s volanima, bež plastronom i žutim šalom, s tamnom kosom ukrašenom crvenom vrpcom, kako pozira ispred žućkastog zida. Namjera ovog istraživačkog rada bila je da se, uz pomoć crno-bijele fotografije i Hedviginog opisa, pokuša rekonstruirati izgled izgubljenog portreta, koristeći pritom materijale koje bi bio koristio i sam Kraljević.

 

D. Z. >> Što te je inspiriralo da kreneš u takvu vrstu kreacije?

M. M. >> Moram priznati da me prije svega inspirirala priča koja se krila iza ove slike. Nesretna, zabranjena ljubav između slikara i mlade ljepotice, rat i pojava nacizma, krađa slike i njena misteriozna sudbina – na takvim se temama inače grade romani! No ne smije se iz vida izgubiti još jedan, restauratorima i istraživačima možda još i važniji aspekt ovog projekta – želja da se pobliže upozna Kraljevićeva slikarska tehnologija i njegov način slikanja. Iako se Miroslav Kraljević smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara, o njegovom se načinu rada ne zna mnogo, kao niti o slikarskim materijalima koje je upotrebljavao. Rekonstrukcija izgubljenog portreta pružila je priliku za neka nova otkrića i spoznaje, posebice vezane uz pigmente i bojila koje je Kraljević upotrebljavao.

 

D. Z. >> Je li ti još koje izgubljeno djelo ili što slično u rukavu za sljedeći pothvat?

M. M. >> Iako se naša država može pohvaliti velikim brojem izgubljenih i otuđenih umjetnina, trenutno se ipak radi na jednoj slici kojoj se zna i vlasnik i lokacija! Evo, upravo za par dana s prof. dr. Vladanom Desnicom započinjemo s istraživačkim radovima na slici „Helen Fourment“, koja se vodi kao rad velikog Petera Paula Rubensa. Slika je u vlasništvu Gradskog muzeja u Varaždinu, koji želi potvrditi ili opovrgnuti atribuciju pomoću najnaprednijih instrumentalnih analiza. Uz malo sreće i hrpu dosadnih XRF, FTIR i Raman spekatara te nekoliko neprospavanih tjedana, doznat ćemo radi li se zaista o portretu druge Rubensove žene i slavne antverpenske ljepotice!

 

D. Z. >> Završna si godina na Odsjeku za restauraciju. Mirna, je li zadnja godina stresna na OKIR-u? (Diplomirah u rujnu pa stresa više nema, ali lako se mogu prisjetiti tih krasnih vremena.)

M. M. >> Zadnja godina na OKIR-u, unatoč svim mitovima i legendama, nije naporna i stresna – osim ako ju sami ne učinite svojim neradom. Nažalost, ja sam poznata kao veliki neradnik i kao osoba koja sve voli raditi 5 do 12, tako da, iako je većina godine prošla u radosti, smijehu i ležernom radu, zadnjih sam tjedan dana prije obrane diplomskog provela ispijajući kave iz dvolitrenih boca, plačući nad svojim diplomskim radom i kontemplirajući mogućnost da odustanem od svega i postanem konobarica.

 

D. Z. >> Na čemu se temeljio tvoj završni diplomski rad? Možeš li nam ukratko nešto reći o tome?

M. M. >> Diplomski rad, čija je obrana na kraju prošla i bolje nego što sam očekivala, također se bavio jednim Kraljevićevim djelom. Slika „Satir i seljak“ inače je u vlasništvu naše Akademije i možda ste ju čak i vidjeli kako visi na zidu vijećnice. Ova slika inače je kopija slike flamanskog baroknog majstora Jacoba Jordaensa, a Kraljević ju je naslikao tijekom svog školovanja u Munchenu. Tijekom izrade diplomskog rada istraživana je nadasve zanimljiva povijest slike te način na koji ju je Kraljević naslikao. Pomoću nedestruktivnih i destruktivnih instrumentalnih metoda ustanovljeni su materijali koje je Kraljević koristio pri izradi slike, a spoznaje o korištenim materijalima i njihovim karakteristikama bile su iskorištene tijekom provedbe konzervatorsko-restauratorskih tretmana na slici i pripadajućem okviru. Bio je to veoma uzbudljiv diplomski rad koji mi je omogućio da stupim u kontakt s brojnim institucijama i stručnjacima, kako iz naše zemlje, tako i iz inozemstva. Poput „Portreta Hedvige Sternberg“, i „Satir i seljak“ krije iza sebe cijeli roman – ali više o toj slici možete doznati na na 250-ak stranica diplomskog rada koji se čuva u arhivu Akademije.

 

D. Z. >> Smatraš li da si tijekom studija uspjela razviti svoj stil, rukopis, vlastiti izričaj?

M. M. >> Tijekom školovanja od restauratora se očekuje da suzbije vlastiti izričaj kako bi tijekom radova na objektima mogao pristupiti umjetnini na objektivan način. Veliki dio našeg posla sastoji se od retuša, odnosno uspostavljanja izgubljenog vizualnog integriteta djela, te se pritom mora poštovati stil umjetnika koji je to djelo stvorio, bez isticanja ili nametanja vlastitog stila ili izričaja. Stoga se na našem Odsjeku njeguje strog, akademski pristup i crtanju i slikanju, s naglaskom na usvajanju opširnog znanja o bojama i različitim slikarskim tehnikama. Iako ovakav restriktivni pristup zvuči suhoparno i dosadno, zapravo pruža odličnu podlogu onim restauratorima koji se žele baviti slikarstvom nakon završetka Akademije. Ovakav način obrazovanja nije direktno utjecao na razvoj mog izričaja, no dobiveno znanje o materijalima i njihovim karakteristikama bez sumnje je utjecalo na paletu boja koje koristim, kao i na ostale materijale – smolaste lakove, damar-lazure, bojila, pigmentirane podloge i sl.

 

D. Z. >> Zasigurno imaš neke svoje radove, slike? Što je to što ovu mladu restauratoricu zanima?

M. M. >> Nešto radova postoji, ali to su većinom skice u ulju ili poluzavršeni portreti i ljudske figure. Tijekom školovanja na Akademiji imala sam malo slobodnog vremena za slikanje i tek se sad mogu više posvetiti svojim kistovima i uljanim bojama. Upravo započinjem seriju „Spavačica“ – slike velikih formata koje prikazuju moje najdraže prijatelje. Zanima me ljudski lik i način na koji se nečije postojanje može zabilježiti na platnu i očuvati za vječnost, imitirajući način na koji su nekoć renesansni i barokni portreti, pomoću uhodane simbolike, alegorija, implikacija i aluzija, bilježili ne samo lik, već karakter i životopis portretiranih osoba.

 

D. Z. >> Gdje se vidiš za deset godina u umjetničkom svijetu?

M. M. >> Ah, kada bih imala sposobnost gledanja u budućnost, bavila bih se gatanjem i obrtala masu para – i zasigurno ne bih bila u umjetničkom svijetu, koji je poznat po svojoj prevrtljivosti i nesigurnosti!

 

D. Z. >> Što tebi predstavlja restauriranje umjetnina?

M. M. >> Priliku da se očuva i zaštiti ono najvrjednije i najljepše što ljudska ruka može stvoriti!

…Također, i prilika da dotakneš prastare slike i štreberski likuješ u svojoj glavi: »Oooo, upravo sam dotaknula Kraljevića/Rubensa/Picassa/koju-god-već-sliku-diram!« Ne znam zašto, ali to je najzabavniji dio posla.

 

MARIO UDŽENIJA

Diana Zrnić >> Mario, upisao si diplomski studij na Akademiji u Berlinu. Kako je tamo studirati slikarstvo?

Mario Udženija >> Upisao sam neku vrstu diplomskog studija na odjelu Bildende Kunst pri Universität der Künste Berlin. Jako mi odgovara svježi sjeverac, nitko ne brani nikakve utvrde znanja i, što je najvažnije, svi su pozvani da sudjeluju.

 

D. Z.  >> Prošlogodišnji si dobitnik Rektorove nagrade za djelo pod nazivom „Dobro”. Možeš li nam reći pokoju riječ o nagrađenom radu?

M. U. >> „Dobro” je jedan dio moga istraživačkog projekta koji sam završio prošle godine. Razvijao sam ga kroz godinu i pol dana koristeći open source programe za digitalno procesuiranje slike i različite druge materijale koje sam nalazio na internetu ili u vlastitim arhivima.

 

D. Z. >> Što te je inspiriralo da kreneš u takvu vrstu istraživanja?

M. U. >> Na društvenoj razini tehnološkim procesima doveli smo se do korjenite promjene shvaćanja zajedništva i dijeljenja, koji su svi sadržani u definiciji komunikacije, pa je bilo zanimljivo promatrati uskrsnuće ideja zajedništva u virtualnim odnosima.

Istraživao sam mogućnosti performativnog rada koji bi se ponašao kao mreža. Dobro je da se u mrežu može ući i izaći na beskonačno mnogo načina. Nema binarnih ili kakvih drugih podjela, nego samo izazov komunikacije.

 

D. Z. >> Svoj si rad temeljio na ispitivanju novih vizualnih umjetnosti i tehnologije. U kojem smjeru se sada razvija tvoj umjetnički izričaj?

M. U. >> Želim djelovati kao roj pčela.

 

D. Z. >> Je li ti još što slično u rukavu za sljedeći pothvat?

M. U. >> Je, želim ta iskustva izravno koristiti u svakodnevnom okruženju. Zanimljivo mi je kako tehnološki artikulirani obrasci društvenih odnosa zamjenjuju interakcije vezane uz teritorijalnost. Puni potencijal novih tehnologija potpuno se izražava u činu brisanja prostora: što u svemu tome predstavlja gola svakodnevnica i može li se ponovno krenuti u prostor nakon što samo još nešto provjerim na svome laptopu.

 

D. Z. >> Završna si godina na Slikarskom odsjeku. Mario, je li zadnja godina stresna?

M. U. >> Nisam na Slikarskom odsjeku. Stres je dobar.

 

D. Z. >> Zašto si odabrao baš Berlin kao grad u kojem želiš diplomirati? Što je to što ti Berlin nudi? Kakav je studij u Berlinu naspram studija u Zagrebu?

M. U. >> Nisam imao neku posebnu namjeru ići u Berlin. Radio sam po nekom svome nahođenju i tražio način kako da to bude održivo. U Zagrebu su odbijali taj moj projekt koji su u Berlinu prihvatili, pa sam slijedio tu putanju.

……………………………..

 

D. Z. >> Jesi li mnogo eksperimentirao tražeći se ili si oduvijek znao u kojem ćeš smjeru otprilike krenuti?

M. U. >> Pokušavam se ne raspršiti dok istražujem i završiti ono što započnem. Nije jednostavno i volim vidjeti kada netko radi usredotočeno i s jasnom namjerom.

 

D. Z. >> Smatraš li da si tijekom studija uspio razviti svoj stil, rukopis, vlastiti izričaj?

M. U. >> Ne.

 

D. Z. >> Koje te teme intrigiraju? Zasigurno imaš neke svoje radove, slike? Što je to što ovog mladog umjetnika zanima?

M. U. >> Ukratko me zanima kako kontroliramo naš svakodnevni život. Zašto se prema vlastitom životu odnosimo kao prema stroju.

 

D. Z. >> Čime se još baviš osim slikarstvom? Koji su tvoji hobiji?  

M. U. >> Koristim često olovku ili bojice da sebi nešto pojasnim, ali se ne bavim nekim slikarstvom. Volio bih imati mali vrt.

 

D. Z. >> Na čemu će se temeljiti tvoj završni diplomski rad? Možeš nam ukratko nešto reći o tome?Čime se trenutno baviš što se tiče umjetničkog izričaja?  

M. U. >> Koristim video da bih bilježio rad koji se izvodi u živoj interakciji s drugim ljudima. Važna mi je pogreška i neočekivani slijed znanja u mome vlastitom sustavu vrijednosti i percepciji koju unose drugi ljudi i različiti drugi mediji ili programi. Prostor se transformira i prostori se povezuju znanjem. Svakodnevni život je mjesto u kojemu osoba nikada ne može pristupiti nečemu izravno, svaki odnos mora proći kroz neku dodatnu medijaciju. To je ono uzbudljivo.

 

D. Z. >> Koja je razlika u tvojim ranijim i novijim radovima? Nadovezuju li se novi radovi na ranije teme ili si krenuo u potpuno drugačijem smjeru?

M. U. >> Znanje se nadovezuje u mrežu. Želim pronaći način kako da artikuliram to znanje, a da ga ne prepričavam. Razvoj umjetnih inteligencija i svih drugih pametnih uređaja pretvara naše svakodnevno iskustvo u nakupine znanja koje plutaju prostorom ili se spremaju u jednu košnicu. Zanima me kako plivati i posredovati među tim nakupinama.

 

D. Z. >> Gdje se vidiš za deset godina u umjetničkom svijetu?

M. U. >> Ne znam točno.

 

D. Z. >> Što tebi predstavlja slikarstvo? Što tebi predstavlja umjetnost?

M. U. >> Dobro je.

ANA MUŠĆET - Razgovor s neznancem

Roberta Mikelić >> Nakon završenog Filozofskog fakulteta odlučila si se za Akademiju likovnih umjetnosti.
Odakle želja za studijem kiparstva?

Ana Mušćet >> Akademija je uvijek bila prvi izbor. Dvaput sam kotirala visoko ispod crte na prijamnom ispitu, zbog čega sam, nakon upisanog studija hrvatskog i ruskog jezika, odlučila isti dovesti do kraja. Ponovno pojavljivanje na prijamnom ispitu kasnije se dogodilo stjecajem iznenadnih okolnosti u životu. Moram priznati da nakon prvog studija nisam pomišljala na drugi. Potom je prvi izbor bio slikarstvo, ali već nakon prve godine studija u Rijeci shvatila sam da je kiparstvo kao takvo, za mene osobno, mnogo šire polje djelovanja.

 

R. M. >> U tvojim radovima očituje se afinitet prema jeziku i kiparstvu. Kakav je proces nastanka tvojih radova? Koje tehnike, odnosno medije, koristiš prilikom izvedbe?

A. M. >> I jezik i kiparstvo nameću se kao dva snažna područja djelovanja koja zasad, rekla bih, ozbiljnije usklađujem s onim što ja jesam, odnosno s onim na čemu mi je fokus. Ako proces shvatimo kao kontinuitet sebe samoga, konstanta mojih procesa je uvijek i nanovo – nervoza (što me također kao činjenica dodatno nervira). U svaki rad i iz svakog rada ulazim i izlazim s uvjerenjem da je to sad, doista, posljednji put. Ispada i dalje da se svaki put prevarim. Najčešće se vežem za jezik i kroz njega oblikujem, definiram temu koja mi je, rekla bih, u određenom trenutku ušla u život. Pisanje, riječi i njihov kontekst dio su instrumenata vlasti kao takve; imaju moć, ali i motiv osvajanja, možda su mi zato posebno zanimljive. Kako je polazište tog osvajanja prostor sam, tu pak ulazi kiparstvo kao medij. Na ovoj tankoj granici trudim se uspostaviti i definirati što finije, što jasnije, bistrije misli, kako za sebe, tako i za one koji prate moj rad. Tehniku ili izvedbu definiram kao prezentiranje koje mora odražavati svijest umjetnika, njegov način ponašanja. U tom smislu ne postoji konkretan i jedan kod ponašanja. Recimo, u jednom Bulgakovljevom romanu nalazi se poglavlje „Nikada ne razgovarajte s neznancima“. U kontekstu tog romana, razgovor s tajnovitim neznancem vodi u odrubljivanje glave jednog od likova. Moje mišljenje je – ako će poznanstvo s nepoznatim dovesti do skidanja nečije glave, onda je to glava koju je potrebno – skinuti.

 

R. M. >> Na sedmom po redu „Passion For Freedom festivalu“ u Londonu, od strane vrlo snažnog žirija, nagrađena si drugom nagradom za svoj rad „Na promjenu zraka“, a koji je tematikom vezan uz Goli otok. S istom tematikom ušla si i u finale Essl nagrade prošle godine, ali i s komentarom na posljednji Salon mladih. Iza tebe je i prva samostalna izložba, o kojoj je snimljena i Trikultura. Uskoro izlažeš u Vijetnamu. Možeš li nam reći nešto više o svemu tome?

A. M. >> Rad koji spominješ u pitanju, a na temu Golog otoka, „Na promjenu zraka“, upravo je izložen na skupnoj izložbi u Galeriji Galženica. „Svatko stoji u sjeni drugoga“ naziv je druge izložbe unutar muzejsko-galerijskog projekta „Unutarnji muzej“, a ove godine tema je nasilje, strah i trauma. O položaju žrtve govore radovi više umjetnika, kao što su Ana Opalić, Sandra Vitaljić, Tomislav Gotovac, Milan Božić, i drugi. Izložba je multidisciplinarnog karaktera radi čega je Klaudio Štefančić, kustos, odabrao i artefakte s područja književnosti, filma i glazbe. Moj rad zastupljen je kao prikaz žrtve iz doba Jugoslavije, a na kojem kći pokojnog političkog zatvorenika podiže zastavu s parolom »na promjenu zraka«, na očevu prvu godišnjicu smrti. Na taj se način izrazu iz vremena ’50-ih godina osigurava novi karakter, ali i aktualizacija. Isti rad izlagat će se u svibnju u Vijetnamu, unutar izložbe „Sjećanja“, čija je kustosica Marija Lopac, a u sklopu koje se žele uspostaviti paralele između Hrvatske i Vijetnama, naročito one koje su dio obiju prošlosti.

Što se drugih tema u mome radu tiče, kao što je i Salon mladih, kojeg smo se dotaknule u pitanju, rekla bih da sam im na sličan način pristupila. Kao scena iz Kubrickovog „Isijavanja“ u kojoj Hallorann objašnjava Docu kako događanja iza sebe ostavljaju vlastite tragove; kao kad netko pregori tost. Meni osobno, trenutno najzanimljive je u takvoj priči ono pitanje – gdje si bio dok je tost gorio? Ne zašto, ne kako, nego gdje. Koliko si daleko bio u svojoj mogućnosti? Mislim da je to pitanje nakon kojega svi možemo samo napredovati. Budimo otvoreni i budimo iskreni, i bit će sve u redu. Inače, potisnuti simptom sutra će nas zaskočiti u obliku kompromisa, a budućnost kompromisa u umjetnosti znamo kakva je.

 

R. M.  >> Jedna si od autorica projekta „Adventski kalendar“ koji je započet 2014. godine. Kako projekt napreduje i koji su daljnji planovi?

A. M. >> Autori projekta su troje kolega s Arhitektonskog fakulteta: Matija Pajić, Luka Krstulović i Antonio Jakubek i kolegica Petra Orbanić s Akademije likovnih umjetnosti. Ideja otvaranja dvorišta poput adventskog kalendara realizira se polako u posljednje dvije godine, trenutno je vezana uz određeno vrijeme u godini jer je ideja nastala kao odgovor na pitanje Društva arhitekata, konkretno uz predbožićno razdoblje. Ipak, naša ideja vezana je uz otvaranje Donjega grada i naum je proširiti aktivnosti na cijelu kalendarsku godinu. Također, potrebno je dodatno definirati studiju potreba, dok je studija prostora uvelike ostvarena. Proces je svake godine sve zahtjevniji, riječ je o golemom projektu, onako kako ga mi vidimo, a upravo je u izradi prva brošura dosad napravljenih akcija. Najvažnije je istaknuti da je Adventski kalendar kao takav manji segment onoga čemu doista težimo. Srećom, nailazimo na prepoznavanje kod kolega i sve nas je veći broj uključenih u projekt. Popraćenost u javnosti je zavidna, a možemo se pohvaliti i prvim dvorištima koja su nas sama kontaktirala za ovu godinu. Na ovaj način postaje evidentno da se uspostavlja željena komunikacija s korisnicima prostora.

 

R. M.  >> Koji su tvoji daljnji planovi, na čemu trenutno radiš?

A. M. >> Olafur Eliasson uvijek u svojim istupima naglašava važnost iskustva, ali i kako je definicija iskustva – dijeljenje odgovornosti. Mislim da bih tako najbolje opisala ono u čemu sam sada; učiti se drugima, s drugima i za druge. Pitam se kako ugroziti autora, preživjeti samoga sebe? Sve u nadi da iz iste rupe na svjetlo dana izađe i nervoza. Nadam se.