SVIJEST PRISUTNOSTI

 

»Primi se čvrsto za sada i za ovdje, kroz koje čitava budućnost ponire u prošlost«, James Joyce [1]

Glavna je tema ovog sažetog teksta ideja da je konfuzija koja vlada u današnjem svijetu u svojoj biti psihološke prirode. To jest, do društvenih poremećaja kojima možemo svjedočiti dolazi zbog sve dubljeg nerazumijevanja čitavog mnoštva naših individualnih psiha. To se prvenstveno odnosi na činjenicu da ljudi diljem svijeta traže osjećaj sigurnosti u sebe same te da složena struktura nekadašnjih i današnjih političkih, religijskih i ideoloških organizacija nastoji pružiti taj osjećaj unutarnje sigurnosti i pripadnosti, bilo da je riječ o građanima, vjernicima, sljedbenicima, članovima stranke, potrošačima, itd. Konzumerizam se, sa svojom potrebom za materijalnim stvarima (ili za odricanjem od svih materijalnih stvari), također javlja iz stanja te unutarnje potrage za psihološkom sigurnosti ili pripadnosti. Prepoznavanje raznolikih aspekata tog procesa može stvoriti osjećaj naizgledne bespomoćnosti te se čovjek može predati mišljenju da bi tako stvari trebale i biti ili pak može postati sljedbenikom ovog ili onog vjerovanja.

Ima mnogo aspekata koji se na ovaj način očituju i jesu reakcija na tu individualnu potrebu, na tendenciju za samoostvarenjem te vrste, na to očigledno nepresušno htijenje od kojeg se globalno obolijeva. Na prvi pogled može se učiniti da su zahvaljujući tom osjećaju svaki individualni pokušaj promjene i pothvat uzaludni i beznačajni. No što ako svijet nije negdje tamo vani, već je odraz te naše potrage za sigurnošću, Državom, Nacijom, Kontinentom, itd.? Međutim upravo zato što je uzrok poremećaja u samom psihološkom stanju, to je globalno stanje realno moguće i ispraviti, kao i putem aktivnog učenja transformirati samo društvo. Društvo nije ništa drugo nego ti i ja i amplifikacije nas samih. Iako može biti vrlo teško spoznati da svaka aktivnost koja dolazi iz tog stanja poremećene percepcije (vječnog traženja psihološke sigurnosti) samo dalje prenosi i pojačava tu kratkovidnost, prepoznati te pojave i naučiti da čovjek vječno nešto želi kako bi osigurao svoju psihološku sigurnost jest itekako dobar početak. Ego jest stanje te psihološke sigurnosti; on traži i pokušava postići stanje znanja za sebe i po sebi. To uzrokuje daljnju izolaciju od življenja u sadašnjem trenutku.

Implikacije samog procesa učenja te su da nešto ne znamo i same su u određenom smislu nesigurne. No putovanje naše psihe ipak uglavnom započinje u implicitnoj, suptilnoj poziciji neupitnog znanja, sigurnosti u identitet, želje i neumornog traganja za sigurnošću i postajanjem. Svijet se neprestano uokviruje u riječi, sjećanja, misli, dok je sam mislilac centraliziran te se pogrešno čini da je odijeljen od vlastitih misli koje naočigled manifestira.

Glavni je izazov koji se tu javlja dojam da je svijet posložen kao neka vrsta odvojene i nezavisne psihe – mozaika ideja i koncepata koji se pred nama odigravaju i prikazuju kao stvarni, kao da je stvarni život negdje tamo, u njima. Stoga se mentalne slike i osjećaji prema pojedincima koje mislilac vidi i osjeća mogu generalno činiti stvarnijima od stvarne, momentalne manifestacije ljudi ili aktualnosti samih! U ovom procesu self (osjećaj sebe) se kontinuirano pojačava iluzijom da su riječi i misli stvarne, da ih mislilac objektificira, umjesto da proizlaze iz istih misli koje čine stvarnim samog mislioca.

»Povijest… to je noćna mora iz koje se pokušavam probuditi«, James Joyce

Dokaz je očite snage tih iluzija snažno emocionalno poistovjećivanje sa znakovima, ideologijama, obitelji, imenom, nacionalizmom, rasom, religijom, zvanjem itd. Naprimjer možemo se pitati što to zapravo znači kad osoba kaže da ju je netko povrijedio (u nefizičkom smislu)? Što je to što je povrijeđeno? Nije li osporena upravo identifikacija, memorija o identitetu, njezini razlozi i način na koji je izgrađena?

Riječi i misli vrlo su rijetko stvarne same po sebi i, premda su vrlo korisne u apstraktnoj kategorizaciji pojmova, u području psihe uvijek su manifestno nestvarne, fizički nepostojeće. Kao takve zahtijevaju oprezno umno promatranje kako se iz njih ne bi donosili zaključci o samoj stvarnosti i kako ne bi postale stvarnost sama. Postoji li dakle jednostavno promatranje bez pamćenja, misli ili riječi? Postoji li sloboda koja je poput trenutka, slobodna od psihološkog vremena, pamćenja, povijesti i stvari?

Prije nego što se osvrnemo na to pitanje, važno je shvatiti kako riječi, imena, značenje i simboli mogu naizgled oživjeti vlastitim životom. To nije moguće, osim ako nema snažne identifikacije i uvjetovanja koji se javljaju zajedno sa psihom ili, točnije rečeno, kao psiha sama, kao jastvo. Osvještavanje te obmane može biti prilično šokantno.

»Nitko je bilo tko«, James Joyce

Posrednik je ovakvom razvoju događaja psihološko vrijeme, sjećanje koje se projicira samo iz sebe, kao ovo u ono, ali uvijek sjećanje, neposredna prošlost. Takvo implicitno postajanje ili buduća nagrada čini samu srž selfa. Nestrpljiv pojedinac želi potvrditi i natopiti sadašnji trenutak selfom. Međutim on je po svojoj vlastitoj prirodi uvijek ograničavajući i tako se nikad ne može namiriti ili biti u potpunosti zadovoljen. Pažljiva pozornost usmjerena na tu pojavu, lišena ikakvog suda ili prihvaćanja, ono je što filozof Jiddu Krishnamurti naziva zrcalom odnosa. To je prisutna svijest koja promatra, bez misli ili promatrača ili koncepata unutarnjeg i vanjskog, pozorno, prirodno i bez predodređivanja. Raspršeni od ega kao bit neprekidnog procesa učenja, pasivno promatrajući kao trenutak otkrivanja kolektivne inteligencije, radoznalo lišeni unutarnjih htijenja.

»Hodamo kroz sebe, susrećući se s razbojnicima, duhovima, divovima, starcima, mladićima, ženama, udovicama, braćom, ali uvijek sretnemo sami sebe«, James Joyce

 

[1] James Joyce napisao je složeni modernistički roman „Uliks“ tijekom razdoblja od sedam godina, slično kao i Odisej kojemu je trebalo čitavo desetljeće za vlastito putovanje. Prosječnom čitatelju treba otprilike 26 sati, više-manje jedan cijeli dan da pročita cijeli roman. To je prikladno zato što se i radnja Joyceova „Uliksa“ zbiva u periodu od jednog dana – 16. lipnja 1904. Tijekom tog razdoblja mnogo se toga dogodi zahvaljujući umjetnikovoj originalnosti i ingenioznoj, ali i zahtjevnoj i kompleksnoj naraciji. U detaljima Joyceova rada otkrivaju se mnogi pronicljivi aforizmi. Premda izolirani od same radnje, oni ipak mogu pružiti duboko razumijevanje. S time na umu upotrijebljeni su kao naslovi-smjerokazi u strukturi ovog kratkog teksta.

UMJETNOST; TJ. PRIRODA

Kao tzv. napredna tehnološka civilizacija hvalimo se znanstvenim i tehnološkim dostignućima koja su učinila život lakšim. Međutim sve većem broju ljudi postaje jasno da naš napredak ima i drugu stranu medalje: u samo zadnja tri desetljeća potrošili smo čak trećinu prirodnih resursa planeta Zemlje[1] i posjekli više od 60% svjetskih prašuma;[2] oko 50% podzemnih voda u svijetu je nepitko zbog zagađenja, a do sredine stoljeća predviđa se da će izumrijeti čak 50–70% životinjskih vrsta![3] Katastrofalna ekološka situacija na našem planetu odraz je naše eksploatacije resursa i masovnog konzumerizma, naše neutažive gladi za posjedovanjem ukorijenjene u globalnoj psihološkoj konfuziji. U isto vrijeme, za cijenu slike drveća Van Gogha ili Corota, moglo je biti posađeno na milijune stabala. Često se i sam pitam u kojoj se mjeri umjetnost današnjice uopće bavi globalnim ekološkim problemima koji su tu i koji su realni. Kako se taj ogromni komunikacijski potencijal čovječanstva odnosi prema prirodi koju uništavamo, a o kojoj ovisimo?

Od osvita čovječanstva ljudi su se služili umjetnošću kao oblikom simbolizma kako bi protumačili i uredili svijet koji ih okružuje te mu dali značenje.[4] U španjolskoj spilji Altamiri prve slike koje je čovječanstvo stvorilo prikazivale su upravo životinje naslikane profinjenom ljepotom i senzibilitetom, a proces stvaranja slika bio je duboko ukorijenjen u čovjekov vlastiti okoliš.[5]

U prethistorijska vremena umjetnost je bila raširena pojava u društvu, čak i više nego danas. Prekrasni uzorci tetovaža, simbolički dizajn na vrčevima, fino obrađeni alati, glineni kipići božica i igračke za djecu… Sve to sugerira da je umjetnost bila dio života, a ne nešto odvojeno od njega.[6] Mnogi antropolozi danas smatraju da je umjetnost neodvojivi dio ljudske prirode i evolucije, baš kao i korištenje jezika i alata. Ljudska bića univerzalno pokazuju jedinstvenu urođenu sklonost ka estetskom ponašanju. U tradicionalnim društvima svatko je bio umjetnik i vrijedilo je pravilo ne umjetnost radi umjetnosti, već umjetnost radi života.[7]

Promjene u europskom društvu – prvenstveno uspon trgovačke klase u razdoblju europske renesanse – dovele su do drugačijeg poimanja umjetnosti na koji smo i danas navikli. Razdoblje rane industrijalizacije 18. st. dovelo je do daljnjeg zanemarivanja odnosa čovjeka i njegovog ekosustava. To je bilo razdoblje kada se čovjek otuđio od bioloških sila života, a njegova veza s prirodom ugušena je mehanizacijom i zamijenjena materijalnim proizvodima na rastućem tržištu. Svrha novonastalih ekonomskih struktura nije bila ništa drugo nego čisti profit, maksimalna ekstrakcija resursa i gomilanje zaliha kapitala.[8]

Na ovakav se razvoj može gledati dijelom i kao na posljedicu specifičnog svjetonazora koji je dominirao mišlju zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga kroz skoro pet tisućljeća, a koji vuče korijenje iz abrahamskih tradicija. Njegova dualistička podjela svijeta implicira hijerarhijski poredak bića gdje svemogući bog vlada nad čovjekom, a čovjek nad prirodom kao »gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«,[9] stvoren da tu istu zemlju sebi i podloži.

Fast forward u sadašnjost – do točke kad posljedice naše industrijske i tehnološke ekspanzije, kao i arogantne dominacije nad planetom, postaju sasvim očite. Iščupanih korijenja i otuđeni od organskog tijela kojeg smo dio, izgubivši dodir sa stvarnim svijetom prirode u svojim betonskim tornjevima od bjelokosti, čini mi se kao da smo postali poput astornauta u svemiru: plutajući prepušteni slučaju u vlastitim uskim homocentričnim stvarnostima, u potpunosti ovisni o tehnologiji za opstanak. Automatski mi se pojavljuje pitanje – a što je s umjetnosti u ovom vremenu prije kraja vremena? Je li ona, baš kao i divlje životinje, postala ugrožena vrsta pred izumiranjem ili je završila u zoološkom vrtu ugušene divlje razigranosti i kreativnosti?

Materijalistički komoditet, beskvasni intelektualizam i samopotvrđujući narcizam današnje umjetnosti direktni su rezultati mlakih kulturnih vrijednosti i disocijacije našeg osobnog i društvenog identiteta te identifikacije s konzumerizmom. Život nam je organiziran oko umjetno usađenih tehnoregija koje ograničavaju naš neposredni kontakt s našim bioregijama: klimom, biljkama i životinjama, zemljom, vodom, itd. Dok kapitalizam potiče stvaranje lanca masovne potrošnje čiji su krakovi dogmizali duboko u ljudsku psihu, ujedno stvara i skup umjetnih vrijednosti i potreba koje samo povećavaju sveprisutni osjećaj praznine i plutanja u kulturnom vakuumu. Modernističko nasljeđe Zapada, s vječitom potrebom za novim i neviđenim te frakturiranjem prošlih pokreta, podsjeća na planirano zastarijevanje proizvoda konzumerističkog sektora društva – ipak nekako valja održati tok kapitala! Nametnuvši umjetnosti cijenu, njena esencija – njen interaktivni kapacitet da kroz materijal komunicira ono prolazno – gubi vrijednost i smisao, što dovodi do ostvarivanja najnemaštovitijeg od svih snova – onog materijalističkog.[8]

Nadalje proces globalizacije uparen s eksploatacijom svih prirodnih resursa ne samo da dovodi do katastrofalnog osiromašenja našeg prirodnog okoliša, već i kulturnog osiromašenja. Dok internacionalizam i svjetsko tržište umjetnina proždiru i probavljaju regionalne umjetničke pokrete, veliki centri umjetnosti Zapada nastavljaju izlagati umjetnička djela nekom vrstom darvinističke selektivnosti – estetikom jednog skupa (GMO) usjeva koji se, baš kao i u današnjoj monokulturnoj poljoprivredi, rotiraju po nekoj umjetnoj shemi te reduciraju raznolikost prirodne ekspresije na minimum. Bioraznolikost se tako reflektira na kulturnu raznolikost, a estetska deprivacija je samo odraz našeg uništavanja okoliša – ljudski kontekst kulture kao cjeline je izgubljen!

Na ljudsku povijest, kao i na povijest umjetnosti, gledamo kao na serijski napredak tijesno povezan s ekonomskim napretkom Zapada te smo tako i prirodu počeli uzimati zdravo za gotovo. Povezujući je direktno s ekspanzionističkom iluzijom našeg povijesnog modela, definirali smo ju kao estetsku nekretninu – puku tvar s kojom možemo raditi što želimo. I dok Duchamp tvrdi da je čovjek izmislio umjetnost i da ona nema biološki izvor, estetski narcizam – egoistični pogled da je ono, što mi kao bogovi vlastite kreacije stvaramo, na neki način besmrtno i vječno i značajnije od života samog, dalje produbljuje jaz koji nas dijeli od našeg okoliša. Manipulirajući prirodu, ne odnosimo se prema njoj kao prema jednakovrijednom partneru koji je temelj svake ekonomije i vječni izvor inspiracije i ekspresije, već kao prema nečemu što valja uokviriti i staviti na zid. No priroda je dio umjetnosti u jednakoj mjeri kao i mi, kolikogod to teško bilo prihvatiti jer sve što vidimo oko sebe, pa tako i materijali s kojima stvaramo, u konačnici dolazi iz prirode.

No pitanje što od prirode možemo naučiti, ne samo po pitanju materijala i procesa, već i kreativnosti same, ostaje još uvijek neodgovoreno. Priroda ima svoj vlastiti glas koji odjekuje već milijunima godina. I znanstvenici i umjetnici mogu crpsti inspiraciju iz identifikacije s prirodom i naše kreativne umjetničke intuicije. Umjetnost može pomoći i znanosti i industriji dizajnirati životno okruženje po mjeri čovjeka, koristeći prirodu kao model za razvoj staništa, osiguravanja zdravih prehrambenih namirnica i reintegriranja prirodnih elemenata u urbane zone itd. Ako poštujemo raznolikost koja postoji u prirodi, otkriva nam se dublji izvor znanja i provjerenog iskustva koje je priroda skupljala kontinuiranim učenjem kroz milijune godina evolucije – to je znanje na koje se možemo osloniti![10]

Ovakav stav podupire i mnogo znanstvenih hipoteza i filozofskih ideja. Jedna od utjecajnijih, nastala ’70-ih godina 20. st., jest Gaia hipoteza, koja pretpostavlja postojanje svrhovite fizikalne i kemijske povezanosti svih živih organizama i njihovog prirodnog anorganskog okoliša na planetu Zemlji u stvaranju sinergističkog samoregulirajućeg kompleksnog sustava i evolucijskog procesa koji regulira i održava same preduvjete za život na planetu.[11] Zatim stavljajući veći naglasak na psihološko, hipoteza Biofilia (ljubav za životom ili živim sustavima) sugerira da postoji instinktivna veza između čovjeka i drugih živih bića koja je duboko ukorijenjena u našu biologiju i produkt je biološke evolucije i prirodnih uvjeta u kojima smo kao vrsta tisućljećima evoluirali.[12] Da je ljudski um duboko ukorijenjen i prilagođen svom prirodnom okolišu, tvrde i nove struje ekopsihologije koje se trude razviti i razumjeti emocionalnu vezu između čovjeka i prirode.[13] Može li umjetnost ponovo pronaći i uspostaviti tu vezu koja je, čini se, bila dio ljudskog biološkog i psihološkog nasljeđa tisućama godina?

Stvarajući u tom duhu, nova generacija umjetnika, oprezno održavajući distancu od tržišta umjetnosti i njegovih makinacija, svojim netradicionalnim formama ekspresije želi nas ponovo povezati s našim biosustavom. Briga za okoliš, interes za mitologiju i bioregionalne kulture te težnja ka samoodrživosti i samodostatnosti – sve su to karakteristike ekološke umjetnosti koja dobiva sve više pažnje diljem svijeta nakon ’90-ih godina 20. st. Odmičući se od megalomanske estetike land arta 1960-ih, koja je prirodi nametala modernističku ideju umjetnosti i u isto vrijeme krajobraz uništavala buldožerima i dinamitom i uopće ga oblikovala s malo obzira prema ekosustavu, ekološka umjetnost teži integrirati prirodu kao svojevrsnu kulturu u svoj izraz u okolišu.[14]

Tako je, još i prije nego što se na Zapadu razvila šira ekološka svijest, austrijski umjetnik Hundertwasser dizajnirao arhitektonske i urbane projekte u pokušaju da dekonstruira modernističku fikciju ravne linije, a naš izgrađeni okoliš rehumanizira, približavajući ga ritmovima prirode. Ekološki umjetnik Andy Goldsworthy koristi samo lokalno pronađeni prirodni materijal, kao što su snijeg, bobice, vlati trave, trnje, kamenje, zemlja, lišće, drvo, itd. Poštujući i odgovarajući na zahtjeve ekologije specifičnih bioregija u kojima radi, Goldsworthyevi razgradivi i prolazni prirodni asemblaži nenametljivo uklopljeni u okoliš, svojom prolaznošću tiho govore skladnim jezikom prirode. Richard Long, pak, svoja umjetnička djela stvara tijekom svojih dugih šetnji prirodom rearanžirajući kamenje, granje i druge prirodne elemente. „Medicinski kotač“ Chrisa Drurya kolaž je prirodnih materijala sakupljanih tijekom umjetnikovih svakodnevnih meditativnih šetnji u razdoblju od godinu dana. Nils Udo svojim site-specific djelima lokalno pronađenog materijala – šarenim humcima i mističnim gnijezdima, stvara potencijalne utopije snenih dana u šumi. Izdvajanja je vrijedan i Daniel McCormick, čije se pletene skulpture od granja lipe ne samo skladno uklapaju u vodeni okoliš, već svojim permakulturnim dizajnom i integracijom u lokalnu biodinamiku pomažu smanjivanju erozije obale i obnovi riječne flore i faune.

Ako se nakon ovih uvida vratimo na početak članka i prisjetimo onih poraznih podataka o ekološkom stanju Zemlje, pitanje važnosti umjetnosti u budućnosti ne samo u komunikaciji ekološke poruke, već i direktnom pomaganju obnove ekologije planeta na kojem živimo, počinje dobivati sve jasnije odgovore!

U nužnoj transformaciji kulture u holističkom smjeru – proces koji se već počeo dešavati u svijetu, umjetnost budućnosti imala bi ogroman potencijal oblikovanja te kulture i stvaranja obostranog i međuovisnog odnosa poštovanja s našim ekosustavima. Ona se ne bi odnosila prema prirodi samo kao prema resursu za projekte u okolišu, već bi reafirmirala univerzalno iskustvo života u kojem je priroda cilj, a ne sredstvo! Priroda je otvoren i svestran sustav, riznica znanja milijuna godina evolucije i dinamične kreativnosti. Učeći od nje, umjetnost nam može pružiti širu viziju budućnosti, komunicirati onaj viši potencijal čovječanstva koji nosimo u sebi i biti pokretač društvene i ekološke transformacije životnih procesa. Sve veći broj ljudi shvaća da smo dio te kontinuirane razmjene i transformacije energije, koja je priroda! One instinktivne sile koje nas uistinu pokreću i fizička energija koja je dio našeg zajedničkog iskustva života upravo jesu budućnost umjetnosti. Otvara se nevjerojatan prostor suštinske slobode kad sam život i životne procese prepoznamo kao umjetnost! To je ključni preduvjet za stvaranje održive kulture i umjetnosti budućnosti. Priroda je umjetnost koje smo i mi dio!

LITERATURA:

[1] Paul Hawken, Amory Lovins and Hunter Lovins, Natural Capitalism (London: Little, Brown & Company, 1999)

[2] “Facts About Rainforests,“ The Nature Conservancy, pristup 19.10.2015.

[3] “The Extinction Crisis,“ Center for Biological Diversity, pristup 20.3.2015.

[4] Desmond Morris, The Human Animal: A Personal View of the Human Species (London: BBC Books, 1994)

[5] Herbert Kühn, The Rock Pictures of Europe (Bristol: Sidgwick and Jackson, 1966)

[6] John Lane, A snake’s tail full of ants: Art, ecology and consciousness (Devon: Green Books Ltd, 1996)

[7] Ellen Dissanayake, Homo Aestheticus: Where Art comes from and Why (New York: Free Press, 1992)

[8] John K. Grande, Balance: Art and Nature (London: Black Rose Books, 2004)

[9] Knjiga postanka 1:26

[10] David W. Orr, The Nature of Design: Ecology, Culture, and Human Intention (New York: Oxford University Press 2002)

[11] James E. Lovelock and Lynn Margulis, “Atmospheric homeostasis by and for the biosphere: the Gaia hypothesis“, Tellus 26 (1974): 2–10.

[12] Edward O. Wilson, Biophilia (Cambridge: Harvard, 1984)

[13] Theodore Roszak, The Voice of the Earth /Grand Rapids: Phanes Press, 1992)

[14] Jeffrey Kastner and Brian E. Wallis, Land and Environmental Art (London: Phaidon Press, 1998)

 

ČOVJEK, MIT I ARHETIP

Što su mitovi za današnjeg čovjeka? Imaju li oni smisla u užurbanoj i nepredvidivoj sadašnjici prepunoj pokretnih slika i nefiltriranih podražaja?Je li to samo još jedan niz slika i priča, dalekog i prigušenog sjaja koji dopire do nas iz kutaka davno minulog vremena?

Ili je to možda izraz razumijevanja psihološke, kulturne i društvene istine potisnute od strane dominirajuće racionalne misli?Hoće li nam poznavanje mitova pomoći u nošenju sa svakodnevnim anksioznostima modernog života ili će nas povući u još dublji košmar?

Ovo su neka pitanja koja su me navela da kroz članak dublje istražim odnos čovjeka, mita i arhetipa. No da bi poruka mitova uopće mogla početi dopirati do nas, važno je da se za početak zapitamo: što su mitovi te kako je došlo do njihovog stvaranja, odnosno koje su to sile u čovjeku što ga navode na stvaranje mitoloških reprezentacija?

Što je mit?

Mitovi su priče koje govore o ljudskom traganju za smislom kroz vrijeme.[1]

Riječ mit potječe od grčke riječi mŷthos (μῦθος) koja označuje riječ, govor ili povijest. Mit je priča, legenda, bajka. On predstavlja primitivno, fantastično, slikovito pričanje o postanku svijeta, bogova i ljudi. Mit prethodi religiji, kao i filozofiji, pa se nalazi u svim kulturama u fazama njihova još nekritičkog razvoja.[2] Zanimljivo je da u svim kulturama, čak i onima na suprotnim stranama svijeta, pronalazimo priče koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka i drugih živih bića, o počecima naroda i same civilizacije, kao i brojne priče o bogovima, polubogovima i herojima te njihovim pustolovinama i avanturama.

Međutim, kako bismo stekli dublje razumijevanje mita, moramo se zapitati što zapravo predstavljaju bogovi u tim pričama. Jedno od tumačenja[1] kaže da na boga gledamo kao na personifikaciju motivirajuće više sile i vrijednosnog sustava koji funkcionira u ljudskom životu kao i u čitavom svemiru. To je sila našeg vlastitog tijela i prirode. Mitovi bi prema tome bili metafore duhovnog potencijala u ljudskom biću, odnosno sile koje pokreću naš život i naš svijet. Također, postoje mitovi i bogovi koji se odnose na specifična društva, oni su njihovi zaštitnici. Prema tome, postoje dva posve različita reda mitologije. Jedna nas dovodi u odnos s našom prirodom i s prirodom svijeta čiji smo mi dio, dok nas druga povezuje s određenim društvom. Ipak, pojedinac suočen s jednom ili drugom vrstom mita, mora pronaći svoj vlastiti pristup, odnosno tumačenje koje se odnosi na njegov život.

Činjenica je da se mitološke slike pojavljuju još od prapovijesti, kada je ljudska svijest bila u nastajanju. No koja je njihova funkcija? Prema Jungu[3] one omogućuju povezivanje svijesti s njezinim arhetipskim korijenima.

Što je arhetip?

Riječ arhetip dolazi od grčkog archetupos (ἀρχέτυπος) i znači prvi otisak, prauzorak, ili praslika.

Jung posuđuje taj termin iz „Corpusa Hermeticuma“, Ficinovog latinskog prijevoda „Hermetike“[1] te ga uvodi u psihologiju. Prema Jungu[3] arhetip je naslijeđena tendencija ljudskog uma da formira mitološke motive, odnosno reprezentacije koje beskonačno variraju ne gubeći svoj osnovni obrazac. Također, smatra da je ta nasljedna tendencija instinktivna, kao specifičan nagon gradnje gnijezda ili migracije u ptica. Te kolektivne reprezentacije mogu se naći svugdje i karakterizirane su istim ili sličnim motivima. Ne mogu se povezati s određenim vremenom ili rasom. Nemaju znano porijeklo, i mogu se reproducirati čak i gdje se prijenos migracijom može isključiti.

Dakle arhetipovi su čimbenici i motivi koji uređuju psihički sadržaj u određene slike koje karakteriziramo kao arhetipske. Oni postoje i prije svijesti te predstavljaju strukturalne dominante psihe. Kada govorimo o arhetipu, važno je razlikovati arhetip kao takav (koji je potpuno nesvjestan), instinkt (koji predstavlja dinamički proces) i arhetipsku sliku (reprezentiranu u psihičkom materijalu osobe u pitanju kroz slike ili snove te motive koji se ponavljaju u umjetnosti, povijesti, religiji, mitologiji, etnologiji). Primjerice mladić, koji je svjestan da treba prestati igrati video igrice i prihvatiti se studija, sanja kako se bori sa zmajem i pobjeđuje. Borba sa zmajem u tom je slučaju arhetipska slika, instinkt je nagon koji ga tjera da započne s radom, a arhetip kao takav je nešto u nama što stvara takav san i stvara nagon koji nas tjera da se razvijemo.[4]

Možemo reći da su arhetipovi organi psihe, a psiha predstavlja cjelokupnost svih svjesnih i nesvjesnih reakcija i doživljaja. Psiha dakle ima dvije strane, svjesnu i nesvjesnu, koje su suprotne po svojim osobinama, ali se međusobno nadopunjuju i čine jedinstvo psihe. Svjesni dio naše psihe tek je vrh ledenjaka koji predstavlja našu psihu. Kao što organi reagiraju na određene promjene, tako i psiha reagira na određene promjene. Ta reakcija uvjetovana je jednako kao što su uvjetovane i reakcije organa. Kada je ta reakcija nesvjesna ili potisnuta, možemo očekivati stvaranje arhetipskih slika u našim snovima i slikama koje u ogromnoj mjeri odgovaraju slikama koje možemo prepoznati u svjetskim religijama, mitovima i bajkama što predstavljaju dio kolektivne svijesti našeg čovječanstva. Uz kolektivno svjesno postoji i kolektivno nesvjesno koje se sastoji od arhetipova i predstavlja živi sistem reakcija, spremnosti na reakciju i načina razmišljanja koji određuju život pojedinca na nevidljiv način. Ono je izvor instinkta jer arhetipovi su, jednostavno rečeno, forme koje instinkti preuzimaju. Nadalje, svaki instinkt ima svoj arhetipski ekvivalent i svaki arhetip svoju instinktivnu bazu. Arhetipovi su sistem spremnosti na akciju i reakciju, ali u isto vrijeme oni su slike i emocije.

Svi mi imamo potrebu razumjeti vlastitu egzistenciju i uklopiti je u kontekst u kojem živimo. Jedan od načina nošenja s time upravo je formiranje osobnog narativa, priče našeg života koja će unijeti smisao u naš život i olakšati nam suočavanje s neizbježnom konačnosti naše egzistencije. Svi imamo potrebu razumjeti smrt, kao i izazove i promjene koje nam život sa sobom nosi. Od života tražimo da nešto znači. Želimo znati tko smo i što trebamo učiniti s vremenom koje nam je dano. Kako se svijest razvija, ona traga za pomirenjem nesklada između poznatih ideja, shema i koncepata i stalno nadolazećih novih informacija i podražaja. Tako nastaje vječno kretanje, promjena koja proizlazi iz te naše potrebe za konzistencijom i skladom.

No postoji li uopće smisao života? Možda je smisao upravo u samom iskustvu bivanja živim. Žudimo za time da naša životna iskustva rezoniraju s našim jastvom, našim iskonskim bićem jer tada uistinu osjećamo radost bivanja živim. To je prema Campbellu i Moyersu[1] ono o čemu se u konačnici radi i to je ono što nam mitovi pomažu pronaći unutar sebe. Čitanjem mitova dolazimo do iskustva života. Oni nas uče da se možemo okrenuti prema svojoj nutrini što dovodi do toga da poruke simbola počinju dopirati do nas.

LITERATURA

[1] Joseph Campbell i Bill Moyers, The power of myth (New York: Anchor Books, 2011)

[2] Vladimir Filipović et al., Filozofijski rječnik, (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984)

[3] Carl Gustav Jung, Čovjek i njegovi simboli (Ljubljana: Mladinska knjiga, 1973)

[4] Dragutin Vučković, Priroda i struktura psihe. (Hrvatsko društvo za analitičku psihologiju, rad u rukopisu: 2015)

 

[1] Knjiga u kojoj su sakupljeni egipatsko-grčki mudri spis iz 2. i 3. stoljeća. Predstavlja osnovu hermetizma.

Bezvremenski umjetnički čin

Od početka ljudskih civilizacija, mnoge društveno-kulturne elite neke epohe nastojale su postaviti stanje stvari kao da povijest počinje baš od njih. Prošle i drugačije kulture prikazivane su, u najboljem slučaju, samo kao gradivni materijal od kojeg je stvoreno savršenstvo trenutka. Na druge kulture istog vremena nerijetko se gledalo kao na neprijateljski, tuđinski utjecaj koji treba popraviti, odnosno obezvrijediti ili podčiniti i asimilirati u vlastitu kulturu. Kada bi to bilo nemoguće, trebalo bi tu kulturu proglasiti primitivnom, egzotičnom, zastarjelom, a čak i divljenja vrijedne elemente te kulture proglasiti nepodobnima tom vremenu i prostoru te ih izložiti u nekom kabinetu čudesa da tamo skupljaju prašinu. Uvijek se ističe različitost i opasnost od miješanja s istima, ne misleći pritom da više različitih tokova može istovremeno teći istim koritom, čineći jednu rijeku u različitom vremenu i prostoru.

Tako i današnji pojam kulturne globalizacije ističe u pozitivnom smislu susret i miješanje različitih kultura i običaja, dok protivnici ističu prijetnju ustaljenim i utvrđenim običajima (jer miješanje pojedinih tvari u kemijskom procesu može izazvati burne reakcije). Kao da neka kultura u nekom vremenu ili prostoru može imati monopol nad nekom idejom oslobođenom kroz kreativan čin. Pogotovo se to odnosi na dio kulture koji zovemo umjetnost. Ta specifična ljudska djelatnost postoji oduvijek svuda oko nas, često nevidljiva kao takva, upakirana u svakodnevne ljudske aktivnosti i rituale, a ostvarena kroz praksu i čin samog autora. Ona nema okvira, osim onih koje stvaramo mi sami u nemogućnosti da sagledamo i razumijemo nešto što ne možemo definirati, a sama praksa i novi stvaralački čin stalno mijenjaju tu definiciju. Pokušat ću to prezentirati kroz usporedbu djelovanja dvaju autora iz dvaju različitih kulturnih prostora s velikim vremenskim odmakom: Sena no Rikyua – japanskog majstora ceremonije čaja i Marcela Duchampa – jednog od najrevolucionarnijih umjetnika zapadne umjetnosti.

Sen no Rikyu rođen je 1522. godine u trgovačkoj luci Sakai blizu današnje Osake u bogatoj trgovačkoj obitelji. Odrekavši se obiteljskog nasljeđa, Rikyu kreće na putovanje Japanom i učvršćuje svoje opredjeljenje za zen-praksu kroz susrete i nauk kod više zen-redovnika. Zen je zasnovan u Japanu zahvaljujući putujućim redovnicima koji su za razumijevanje zena izbjegavali kontemplaciju kompleksnih misli i postizanje velikih djela te su se, suprotno tome, koncentrirali na svakodnevne i jednostavne radnje pokušavajući pritom biti potpuno prisutni proživljavajući ih u ovdje i sada.

Ekstreman primjer je Bodhidharma, koji je kao svoju zen-praksu odlučio provesti devet godina u sjedećem položaju ispred zida nepomično ga promatrajući. Za razliku od njega, kao puno svježija varijanta zen-djelovanja, Rikyu se odlučio za ceremoniju čaja kojoj je svojom kreativnošću i inovacijom dao novu dimenziju.

Samu ceremoniju čaja (na japanskom Cha no y^u, što u doslovnom prijevodu znači vruća voda za čaj), Japanci prakticiraju od 9. stoljeća. Otkako je uvezeno iz Kine zahvaljujući trgovcima i redovnicima, piće od čaja smatralo se zdravim i smirujućim pićem. Zahvaljujući Rikyuu, ceremonija čaja poprimila je jasnu i discipliniranu formu te je dobila na svojoj filozofskoj značajnosti.

Japan njegove ere bio je samosvjestan i novčano orijentiran, ali usprkos tim težnjama, Rikyu je promovirao drugačije vrijednosti za koje je izmislio nazive wabi i sabi, pojmove koje se ne može u potpunosti definirati. Riječ wabi prvobitno se odnosila na usamljenost, tj. otuđenost, nešto u prirodi udaljeno od društva. Riječ sabi značila je mršav, oskudan. Nakon Rikyuove transformacije tih dviju riječi, wabi postaje zadovoljstvo u jednostavnosti i skromnosti, a sabi  poštovanje nedovršenosti, nesavršenosti.

Rikyu je wabi sabi uveo i proveo kroz arhitekturu, dizajn interijera, filozofiju, književnost i još mnoge druge umjetničke djelatnosti. Također, u japanskom je mentalitetu probudio senzibilitet za autentično, skromno, nekićeno, rabljeno i oronulo.

Najjasniji primjer wabi sabija Rikyu je stvorio unutar same ceremonije čaja koju je značajno izmijenio vodeći se samom definicijom wabi sabija. Započeo je s promjenom prostora za ceremoniju, izbacivši iz upotrebe velike pompozne skupocjene čajane. Naime te čajane su prema običaju bile smještene na važnim mjestima, a služile su za okupljanje društvene elite te izražavanje osobnog utjecaja i moći kroz izlaganje skupocjenih predmeta i umjetnina. Umjesto njih, Rikyu se zalagao za drastično smanjenje kuća za ceremoniju čaja te njihovo premještanje iz centra zbivanja u izolirane vrtove. Put koji je vodio do čajane meandrirao bi između kamenja i drveća kroz vrt da u sudioniku izazove odmak od vanjskog svijeta i pripremi za ceremoniju. Vrata za samu čajanu namjerno je dizajnirao da budu mala, kako bi svi pristupili ceremoniji pognuti, na koljenima, smanjujući time razlike među staležima.

Promijenio je tradiciju i unutar umjetnosti izrade keramike i drugih umjetnina koje su bile prisutne u samoj ceremoniji. Skupocjene svitke, vaze, slike i pribor za samu izradu čaja zamijenio je predmetima koji se daju pronaći u svakodnevnom pokućstvu, predmetima koje je nagrizao zub vremena, kao i predmetima koje je sam izrađivao od jednostavnih prirodnih materijala, poput bambusa. Također, sam je izrađivao svitke sa svojim kaligrafskim izričajem, umjesto skupljanja skupocjenih primjeraka.

Svrha tih promjena bila je da se u čovjeku prilikom same ceremonije čaja probudi osjećaj  wa, što znači sklad koji nas vodi u razotkrivanje svoje povezanosti s unutarnjim i vanjskim svijetom i pronalaženje autentičnog izraza.

Samo iskustvo bivanja u takvoj čajani koja miriše po nelakiranom drvu, mahovini, bilju iz vrta i samome čaju, olakšava čovjeku da se osjeća smireno, ugodno, intimno i domaće sa samim sobom te sjedinjeno sa svijetom i samom ceremonijom čaja. Osim postizanja unutrašnjeg sklada, ceremonija je služila i za osvještavanje drugih oko sebe (kei). Naime kroz samu atmosferu ceremonije, skučenog i definiranog korištenja prostora, sudionici ceremonije polako, oslobođeni od suhoparne površnosti vanjskog svijeta, postaju svjesniji sebe i drugih. Konačni je cilj ceremonije da čovjek izvan same čajane sačuva osjećaj  spokoja (jaku) i čistoće (sei). Vjerovao je da su to jedne od ključnih točaka njegovog smirujućeg i jednostavnog načina života.

Ta promjena same ceremonije čaja duguje zenu, koji na svijet gleda kao prolaznost, nešto nesavršeno i nedovršeno. Iz te perspektive, rabljeni prosječan pleteni ribarski ćup nepoznatog autora ima potencijal da prenese mudrost sadržanu unutar samog sebe jer, unutar zen-svijeta, sve ima jednak poredak i vrijednost te je unutar svake pojave sadržana cjelina svakog saznanja. Ceremonija je dakle pokušaj da se stvori platforma unutar koje ljudi imaju prostor i atmosferu intimne razmjene svojih senzibiliteta i percepcija, unutar koje sudionici dobivaju koncentriran doživljaj i sami sudjeluju u nadopuni i mijenjanju djela jednakom zaslugom kao i majstor ceremonije.

To je veličina Rikyua, da nešto svakodnevno, poput čina ispijanja čaja, uspijeva ispuniti značenjem i važnošću nekog magijskog rituala. Time otvara svijet beskrajnih mogućnosti gdje ovakav pristup životu omogućuje da svi postupci i dnevne rutine postanu jednako bitni, čime se sve proživljene radnje transformiraju u životno ispunjavajuće, koje nam nisu samo sredstvo, nego cilj sam po sebi. Rikyuu zen-filozofija nije služila samo za formuliranje ideja, nego i kao sredstvo za stvaranje novih mehanizama kroz koje ti koncepti mogu nastaviti živjeti u nama kroz prakse koje nemaju svoj cilj, nego samo svoj put.

Želim istaknuti da ceremonija ima jednake namjere kao današnja umjetnost Zapada, da od umjetnosti stvori način života oslobođen od dogme. Rikyu nam nudi novu ceremoniju koja počinje svježa i neopterećena bilo od prošlosti bilo od budućnosti, budeći to isto budi u drugim ljudima i njihovim djelatnostima. Rikyu je svojim učenicima naglašavao da ne kopiraju njega i njegove forme, nego da probude u sebi svoju autentičnu praksu ceremonije čaja. Smisao nije bio  prenijeti svoje vlastito viđenje puta ili ponuditi rješenje, već osposobiti čovjeka da se oslobodi predrasuda i usudi se djelovati slobodno po vlastitom prirodnom senzibilitetu. Vjerovao je da čovjek kroz svoju praksu senzibilizira samog sebe za uočavanje svojih vlastitih kriterija, da umjetnost nije sadržana u skupu pravila koja se uče, već je sadržana u samoj supstanci života i prisutna je za sve.

Na Zapadu je Marcel Duchamp, poput Rikyua, srušio dogmu vidjevši da se nakon sloma akademizma u Europi počelo stvarati novo ozračje dogmatskog prizvuka. Dokaz su njegovi odbijeni radovi od strane kubista. Poveznica je i u tome da su oba umjetnika odlučila promijeniti ustaljena pravila odabirom predmeta kojima su sami dali estetsku, duhovnu, umjetničku vrijednost da bi mogli postati dio umjetničkog čina.

Na izložbi nezavisnih umjetnika u Americi izlaže pisoar koji okreće horizontalno na poleđinu i potpisuje pseudonimom mijenjajući time perspektivu na samo djelo te razbijajući dogmu da pisoar nije samo uporabni predmet sa svojom jedinom funkcijom, nego da unutar sebe sadrži mnoge forme i mogućnosti. Time automatski mijenja i tadašnji pogled da sam umjetnik mora napraviti djelo i dokazuje da je već sam odabir umjetnički čin i djelovanje te da je u svemu sadržana umjetnost i njeno djelovanje.

Njegov način odabira takozvanih ready-madeova bio je da odabere predmete prema kojima je indiferentan, kako bi mogli na njega djelovati izvan kategorija ukusa. Tim je postupkom, kao i Rikyu, stvorio svoju vlastitu estetsku i filozofsku formu, koja ne živi unutar pravila, nego samog djelovanja.

Marcel Duchamp: »Više volim disati nego stvarati nova djela.«

Marcel Duchamp je, ne samo po svojim postupcima, nego i svojim zen-pogledom na život, imao mnogo sličnosti s Rikyuom

Djelo ne postoji bez čovjeka, ni čovjek bez djela. I promatrač čini djelo živim i specifičnim za sebe i druge, on je druga polovica koja djelu daje mogućnost djelovanja.

Marcela Duchamp: »Nema rešenja problemu, jer problema nema.«

Iz perspektive Marcela Duchampa svi smo umjetnici. Iz perspektive Rikyua svi smo Buda do točke da sve i svi nisu ni umjetnost ni Buda.

 

LITERATURA:

[1] Pierre Cabannee: Dialogues with Marcel Duchamp (1971)

Marchand du Sel, Salt Seller: The Essential Writings of Marcel Duchamp (London: Thames and Hudson Ltd, 1875)

Okakura Kakuzo: The Book of Tea, William Adams (USA, 2001)

D. T. Suzuki: An Introduction to Zen Buddhism (New York: Grove Press, 1964)

Od Indijanaca do suvremenog svijeta

Urbani svijet danas ključa i poput pare iz čajnika šiklja u kontnuiranom, sveprožimajućem oblaku dima. Živimo u razdoblju gotovo beskonačnog kulturnog nasljeđa, u svijetu preplavljenom informacijama. Neprestano skačemo s jedne web-stranice ili aplikacije na drugu, vrtimo videe, provjeravamo mejlove, chattamo s nekoliko ljudi istovremeno… Pažnja nam je raspršena na puno strana i u konačnici ne uspijevamo stvarno zamijetiti stvari koje se događaju u svijetu oko nas i u nama samima [1].

Život se odvija poput filma u kojem smo mi glavni likovi dok ne dođemo kući, polako skinemo slojeve svojeg dana te smo ponovno u tišini nas samih. U tim tihim trenucima unutar svijeta koji kontinuirano mijenja oblik, ponovno smo ono što jesmo. Ubrzanje načina života nosi svoje probleme, no svijet ne možemo zaustaviti, iskopčati sve modeme i uređaje i vratiti se načinu života prije tehničke revolucije. Uz sve loše strane kapitalizma i globalizacije, trebamo biti svjesni da danas u umjetničkom izričaju imamo veliku slobodu, slobodu kojoj nam bliska razdoblja u povijesti umjetnosti nisu svjedočila. Što se tiče mnogih drugih aspekata života, lako je moguće je da je ta sloboda samo privid.

Ovo nije jednostrana kritika, no treba imati na umu da smo u današnjem vremenu opterećeni pretjeranim materijalizmom gdje nas društvo uči da su profit, uspjeh i status jedini vidljivi način samoispunjenja. Često upadamo u problematična stanja zato što smo stalno usmjereni prema okretanju korporativnih zupčanika, u tolikoj mjeri da mnogo puta niti ne primjećujemo što smo već ostvarili i što posjedujemo.

U današnjem svijetu zapravo vlada korporativna oligarhija, a zbog često površne popularne kulture iz generacije u generaciju gubimo kulturne vrijednosti te nam globalni trendovi često diktiraju svakodnevicu, ukalupljujući nas u neke neprirodne strukture koje osiromašuju one prethodne. Jednako je problematično to što bi nam tehnologija danas trebala pojednostaviti život, a zapravo je sve prisutnije gubljenje tradicionalnih i moralnih vrijednosti dok su u svijetu sve prisutniji društveni problemi, sukobi i suprotnosti. Globalno tržište danas u velikoj mjeri igra igru i diktira pravila te je tako i u svijetu umjetnosti. Umjetnici su oni koji stvaraju kulturu, no nažalost tržište nameće svoja pravila. Tako su mnogi spremni zatomiti svoj unutarnji žar i prilagoditi se onome što je popularno i aktualno.

»Umjetnost je ono što rade umjetnici«, izjavio je Werner Haftmann [2]. Prihvatimo li tu definiciju kao najširu moguću istinu, u umjetničkom se stvaralaštvu od najranijih razdoblja do danas nije puno toga promijenilo – i dalje imamo iskonsku potrebu koristiti svoju stvaralačku energiju koja potječe iz davnina. No mnogi pripadnici zapadne civilizacije imaju naviku umjetnost ranijih civilizacija nazivati primitivnom. Danas je jasno da se pod tom tvrdnjom kriju mnoga druga značenja i da se ne radi o više ili manje primitivnima, nego različitima.

Dok su nam, kao pripadnicima zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, kroz mnoga povijesna razdoblja, a pogotovo danas, instrumenti znanja okrenuti prema istraživanju temelja znanstveno utemeljene istine te otkrivanju čovjekovih kapaciteta spoznavanje iste, neke druge civilizacije svoje znanje više usmjeravaju u osobne i praktične svrhe. Pošto su učenja i kulturna povijest davnih stanovnika Amerike izrazito zanimljiva i poučna, osvrnimo se na njihovu bogatu predaju s naglaskom na sjevernoameričke Indijanace i Inuite. Možda oni nude rješenja mnogih aktualnih problema današnjice.

Život davnih Amerikanaca bio je protkan religioznom i mitološkom predajom koja je aktivno utjecala na njihovu svakodnevicu. Plemenske su se kulture međusobno razlikovale na temelju podneblja u kojem žive. Živjeli su u malim zajednicama, a život im je bio usko vezan uz prirodu koja je uvelike oblikovala njihov način života. Bavili su se lovom, sakupljanjem plodova i svaki je član bio uključen u zajednicu i na neki način pridonosio svakodnevici. Nenomadska plemena kultivirala su bilje, čega je najpoznatiji primjer kukuruz, koji su iz nekoć oskudnog divljeg kukuruza s jednim do dva zrna selektivnim uzgojem preobrazili u plod kakvog poznajemo danas.

Vjerovali su da posjedovanje predmeta nije bitno, a složenost društva doživljavali su kao izvor opasnosti i iskušenja. Iz tog su razloga dijelili sve što su imali i živjeli duboko religioznim životom, svjesni toga koliko su maleni u usporedbi s duhovima prirode. Roditelji su preuzimali ulogu učitelja i svećenika i s puno ljubavi i strpljenja upoznavali svoju djecu s velikim misterijem. Smatrali su da svojim postupcima mogu utjecati na budući tok događaja te su iz tog razloga život ispunjavali svetim ritualima i ceremonijama. Poznati su brojni rituali koji se razlikuju između plemena. Primjerice pripadnici plemena Sioux vjerovali su da ukoliko se nađu u smrtnoj opasnosti, mogu moliti oca Sunce da im produlji život. Ako bi im se želja uslišila, u znak zahvalnosti za božansku pomoć izveli bi Ples Suncu [3]. Također im je bio vrlo bitan Medvjeđi ritual, koji se izvodio prije lova jer su vjerovali kako je duh medvjeda izrazito moćan.

Indijanci nisu vjerovali u jednog boga, nego su imali mnoga vjerovanja kojima su pokušavali protumačiti prirodne pojave i nastanak svijeta. O njima učimo kroz njihovu mitologiju. Tako je u predaji Indijanaca postojalo razdoblje stvaranja svijeta, nakon kojeg je slijedilo razdoblje kad su zemljom hodali ljudi-životinje i druga nadnaravna bića poput raznih demona i duhova – manitoua. Tragovi iz razdoblja stvaranja svijeta za Indijance su i dalje vidljivi u prirodi. Zemlja je za njih prožeta duhovnom energijom te su u vrijeme stvaranja sve materijalne stvari imale potencijal živjeti u obličju čovjeka ili životinje, budući da je sve bilo u neprestanoj mijeni. Zbog toga za američke domorodce sve u prirodi predstavlja jedno živo duhovno carstvo. Planine i humci, špilje, vodopadi i izvori, sve su to bila obitavališta duhova. Zbog njihove povezanosti s prirodom možemo reći da su bili ekološki osviješteni puno prije pojave ekologije kao znanstvene discipline. Svakodnevica im je bila ispunjena raznim čudesnim pojavama jer su živjeli život bogat simbolizmom. Primjerice, pojava poput pomrčine Sunca oživjela bi u njima osjećaj sreće i unutarnjeg ispunjenja.

Takav poetični pogled na svijet manifestira se u inuitskom mitu o Mjesečevom čovjeku koji objašnjava bliski odnos Sunca i Mjeseca kao dramatičnu priču o zabranjenoj ljubavi i vječnoj čežnji. Mit o Usamljenom čovjeku u početku govori o Mandanu, pratiocu Prvog tvorca, koji je odgovoran za nastanak Svemira. On je oslobodio bizone i učinio mnoga junačka djela, a kada je obavio svoju zadaću, Usamljeni je čovjek otišao na jug te se od tamo povremeno pojavljuje u obliku južnog vjetra.

Mitovi drevnih stanovnika Amerike su brojni, a među poznatijima su oni o Djeci junacima, Kojotu, Varalici, Majci mora, Majci kukuruza, Mliječnoj stazi, Mjesečevoj ženi, Ženi-grizliju [4]… Narodne priče bitno su utjecale na stvaralaštvo američkih domorodaca te su u sve što su radili utkali komadiće svojih vjerovanja. Njihova je kreativnost bila bezgranična, no zanimljivo, nije postojao nikakav naziv za umjetnika ili umjetnost. Time je vidljivo da su posjedovali prirodnu unutarnju čežnju za kreativnim izražavanjem a da se ne ono imenuje kao nešto izvanjsko jer bi tada umjetnost postala nešto odvojeno od života. Njihove svakodnevne predmete, primjerice keramiku, pletene košare, odjeću, kožne rukotvorine, mokasine i rezbarije, odlikuje prirodna ljepota, oni odišu nježnošću i brigom usmjerenom prema svemu što je poteklo iz prirode.

Religijsku su umjetnost izvodili plemenski starješine i šamani u obliku crteža u pijesku. Simboli koje su prikazivali prenosili su se s koljena na koljeno, a imali su magijski i iscjeliteljski učinak. Navajo pleme poznato je po bogatstvu uzoraka za takve crteže. Poznato je između 600 i 1000 različitih simbola, a svrha im je bila ponovno spajanje pacijenata s energijom plemena. Većina je plemena u izradi koristila usitnjeno cvijeće, kamenje, pelud, razne pigmente i ostale materijale koje su mogli naći u prirodi.

U europskoj povijesti umjetnosti, religijska funkcija umjetnosti polako je krenula iščezavati s pojavom renesanse, a upravo je ponovna potraga za smislom obilježila misao vodilju moderne. Umjetnik moderne postao je snažan pojedinac koji je pokušavao dati značenje i svoj komentar na svijet u vrtlogu modernog znanstveno-tehničkog života. U tom se razdoblju umjetnost, kao i ostale profesije, specijalizirala i postala je razumljiva samo uskom krugu ljudi kojima je bio jasan kontekst u kojem nastaje. Time je velikim dijelom izašla iz svakodnevnog i društvenog života, više ju nisu razumjeli svi [5]. Još jedan rascjep koji prati suvremenu umjetnost jest suočenost s formalizmom i umjetnošću radi umjetnosti kojoj često fali značenje s jedne strane te raznim umjetničkim konceptima kojima često fali poetike, metafore ili simbolike s druge strane [6]. Mnoge kritike modernu i postmodernu opisuju kao razdoblje stvaranja carevog novog ruha dok netko ne primijeti da je car zapravo gol. Ili ju nazivaju lažno kompleksnom kako bi se sakrio manjak značenja. Sigurno je da je istina negdje na pola puta, no bitno je da umjetnost bude razumljiva svima jer ima veliku moć i potrebna je današnjem društvu.

Mnogi smatraju da je način života unutar tradicionalnijih kultura suprotan onome koji vodimo danas. Naime danas uglavnom ne živimo cjelovite živote, nego ih odjeljujemo na privatno i poslovno, obaveze i slobodno vrijeme, stvarajući pritom brojne uloge i identitete. Uz to, naučeni smo izražavati se što točnije i preciznije, pritom sustavno otklanjajući primjese mašte iz svojeg govora i razmišljanja. Također, nesporno je da smo se u posljednjem stoljeću izrazito udaljili od prirode, a samim time i velikog dijela nas samih te nagonskih i intuitivnih dijelova naše psihe. Sve smo manje svjesni činjenice da i dalje ovisimo o moćima koje su izvan našeg razuma.

Praćenjem globalnih trendova, a ujedno i gubljenjem kulturnih vrijednosti, sve više njegujemo uniformirani pogled na svijet. No čovjeka tradicionalne kulture i čovjeka postmodernog doba povezuje mnogo više nego što na prvu možemo pomisliti. Među ostalim, to je i potreba za umjetničkim izražavanjem. Tako je Kandinski izjavio da je ljepota pojavnosti svijeta kad i na najuobičajenije predmete gledamo kao čuda: »Sve što je mrtvo, treperi. Ne samo pojedinosti iz pjesništva – zvijezde, mjesec, drvo, cvijeće, nego čak i bijelo dugme s gaća, koje svjetluca iz kaljuže na ulici« [7]. Bogovi i nadnaravna bića tradicionalnih kultura nisu iščeznuli, nego su samo poprimili drugi oblik.

Iako je danas sve teže biti svjestan cjelokupnog stanja u svijetu, nije dobro da iz tog razloga gubimo osjećaj za osnovne životne vrijednosti. Smatram da je integritet i iskreni pristup životu izrazito bitan za bilo kakav oblik umjetničkog stvaralaštva, jer umjetnost i dalje nastaje iz iskrene težnje za stvaranjem i prenošenjem poruke. Stoga vjerujem da trebamo u životu, kao i umjetnosti, stalno graditi jasnu sliku toga tko smo, što radimo i zašto to radimo te propitivati svoje postupke. Na nama je da poput indijanskih šamana preuzmemo odgovornost za sebe i svijet u svoje ruke i nastavimo tragati za vlastitom istinom, bilo da je ona skrivena u društveno angažiranoj umjetnosti ili u radu koji služi kao intimna ispovijest introspektivnog sanjara. Trebali bismo se truditi svoje ja živjeti i u odnosima s drugim ljudima, društvu i prirodi koja nas okružuje. Ne možemo se vratiti na neke stare društvene obrasce, no možemo se ugledati na njih, doživjeti ih kao inspiraciju te neke aspekte integrirati u današnji način života i tako bolje upoznati sebe.

 

LITERATURA:

  1. Gabrielle Roth, Veze – tajne niti vaše intuitivne mudrosti (Zagreb: Planetopija, 2016)
  2. Vera H. Pintarić, Teorija i moderna (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2009)
  3. Charles A.Eastman, Duša Indijanaca (Zagreb: Nova akropola, 2005)
  4. David M. Jones i Brian L. Molyneaux, Mitologije Amerika (Rijeka: Leo Commerce, 2003)
  5. Liz Dawtrey et al., Investigating modern art (London: Yale university press, 1996)
  6. Suzi Gablik, Has Modernism failed? (London: Thames and Hudson, 2004)
  7. Carl G. Jung, Čovjek i njegovi simboli (Ljubljana: Mladost, 1974)
  8. David W. Penney, Art of the American Indian Frontier (Detroit: The Detroit Institute of Arts, 1997)