Nisam tražila. Jesam li?

Sredinom siječnja ove godine društvenim se mrežama proširila vijest o još jednom slučaju seksualnog uznemiravanja; Milena Radulović podijelila je svoju priču koja je šokirala akademsku zajednicu (a i ne samo njih) u cijeloj regiji.  Očekivan priljev negativnih komentara u javnosti i po društvenim mrežama nešto je na što se neki od nas neće nikada priviknuti. Prihvaćanje konstrukta zajednice u kojoj prevladava izuzetno zagušena atmosfera, ispunjena radikalnom mržnjom prema svakom iskustvu koje nije naše, izazov je s kojim se nitko nije spreman suočiti. Ali, nekako, nakon dugog izlaganja komentarima poput: „Zašto se ona osjeća silovanom, pa i meni su upućeni svakakvi komentari, a o tome šutim”, postanemo imuni. Počinjemo tolerirati ovakve posprdne komentare. Zatim takvo ponašanje. A na nesvjesnoj razini, i sami postajemo takvi. Pretpostavljeni strah od javne sramote zbog povećala pod kojim će se profesori i profesorice možda naći dovodi u pitanje koji su to uvjeti koji neko iskustvo čine seksualnim uznemiravanjem. Pod okriljem društvene definicije umjetnika javljaju se stereotipi koji nas čine savršenim metama, štoviše, nameću se kao uvjeti struke. Mi smo umjetnici, od nas se očekuje ekscentričnost, nagost nam nije strana, kao ni razuzdanost patničkog duha. Ne čudi, dakle, što se nedugo nakon eksponiranja beogradske akademske zajednice počinju otkrivati slična iskustva studenata akademija u Zagrebu. Javna istupanja, članci i reportaže neumorno nas obasipaju informacijama koje nas sile na razmišljanje o svim neugodnostima koje pojam seksualnog uznemiravanja i/ili silovanja donosi sa sobom. I dok se za nedjeljnim ručkom otvaraju rasprave koje polemiziraju istinitost sličnih optužbi, zagrebačko sveučilište diže se na svoje klimave noge i počinje tražiti odgovornost od upravnih tijela visoko obrazovnih ustanova. Formiraju se inicijative poput „Nismo tražile!”, upravna vijeća i povjerenstva, sheraju se Google obrasci, pozivaju se sve žrtve koje spadaju u kategoriju seksualnog uznemiravanja da istupe i podijele svoja iskustva. Kategorizacija uznemiravanja još je jedan kamen spoticanja, a činjenica da slučajeva obostranog seksualnog i neseksualnog uznemiravanja u obrazovnim ustanovama ima na pregršt ne tješi žrtve, kao ni krajnje odgovorne osobe – poput sveučilišnog predstavnika studenata ili rektora zagrebačkog sveučilišta koji ionako ima dovoljno putra na glavi. Tko će snositi odgovornost i zašto se ovakve inicijative pokreću tek onda kada netko mora javno istupiti i iznositi svoju intimu kako bi ukazao na duboke probleme i odgovornost koju kao društvo svi jednako dijelimo, doista ne znam. 

Igra upiranja prstom ne bi trebala biti usmjerena prema žrtvama, pa čak ni počiniteljima, već onima koji ovakve slučajeve ne rješavaju preventivno te momentalno ne sankcioniraju počinitelja. Tolerancija je pojam koji treba štititi žrtve nasilja bilo koje kategorije, a ne tolerirati neprimjereno ponašanje onih koji manipulacijom biraju žrtve. Ispovijest jedne studentice dramske akademije nije ništa drugo nego vapaj za pomoć. One žrtve koje ipak nemaju uvjete i privilegije društvenog statusa trebamo saslušati i poticati na komunikaciju, čak i kada je cijena toga javni istup.