Millennials

Razgovor sa sudionicima 35. salona mladih u HDLU-u

35. izdanje Salona mladih, javnosti znanog kao najveće i najrespektabilnije izložbene manifestacije hrvatskih vizualnih umjetnika mlađih od 35 godina, otvoreno je 21. listopada 2020. godine u Meštrovićevom paviljonu. Koncept pod nazivom Millennial,  prema prijedlogu kustosice Nike Šimičić, odnosi se na generaciju tzv. milenijalsa, koji su odrasli uz sve blagodati moderne tehnologije, ali su također imali doticaja sa svijetom prije njene opće dostupnosti. Shodno tome, imali smo priliku vidjeti mnoge radove usko vezane uz pitanja tehnologije te poziciju suvremenog čovjeka koji je o njoj postao ovisan. Obrađene su bile i druge teme usko vezane uz ovu generaciju te situaciju u kojoj se nalazi. Mladi su umjetnici dobili priliku komentirati klimatske promjene, aktualna društvena pitanja te trenutačnu situaciju u zdravstvu. Dodijeljene su tri HPB novčane nagrade – Grand prix u iznosu od 15.000 kn dodijeljen je Ivani Tkalčić, druga HPB nagrada u iznosu od 10.000 kn dodijeljena je Filipu Borelliju, a treća nagrada u iznosu od 5.000 kn dodijeljena je Mateju Niševiću. Skica je, uz Ivanu i Mateja, imala priliku razgovarati s još troje mladih sudionika ove izložbe: vizualnom umjetnicom Ivanom Pipal, slikaricom Anđelom Zanki te slikarom Grgurom Akrapom, koji su nam rekli ponešto o iskustvima s izložbe te poziciji mladog suvremenog umjetnika u Hrvatskoj.

Možete li objasniti kako ste doživjeli koncept i tematiku 35. salona mladih?

Ivana Tkalčić: Teme koje zaokupljaju generacije su poprilično široke, od antropocena i ekoloških pitanja do osobnih svakodnevnih preokupacija i promišljanja, od bogate fizičke materijalnosti do virtualne „nematerijalnosti“. Mislim da je Salon ponudio dobar presjek generacije i predstavio polifoniju glasova zaokupljenih različitim tematikama i problemima. 

Matej Nišević: Tema Salona je dovoljno opsežna da obuhvati sve čime se bave nove generacije, a istovremeno je jasno definirana. Također, mislim da su svi imali šanse predstaviti svoj rad bez obzira na područje kojim se bave.

Grgur Akrap: Svaki koncept Salona mladih uvijek nastojim shvatiti tek kao relativni okvir za projekciju vlastitih ideja. Ne mislim da je važno u potpunosti interpretirati zadanu temu i ideju kustosa Salona, već pronaći način da izraziš svoj rad razumljivo i smisleno, koliko ti to već sam rad dopušta.

Anđela Zanki: Metodom razgovora i diskusije okupila sam nekolicinu pripadnika iste generacije, od poznanika do ljudi koji su se naknadno priključili projektu, te je cijeli proces poprimio eksperimentalnu dimenziju. Cilj ovakvog pristupa bio je upoznati se s različitim stajalištima i pogledima pripadnika iste generacije te ih kao takve predstaviti široj publici.

Anđela Zanki

Ivana Pipal: Koncept salona mladih sam doživjela dosta otvoreno. Postojala je mogućnost za odabir vrlo različitih radova koji su tek na izložbi dali stvarni odgovor na zadani koncept, predstavljajući ukupan okvir interesa mladih umjetnika. Svatko bira svoje konkretno interesno područje koje će istražiti, ali čini mi se da svi pokušavamo odgonetnuti koja je naša uloga u ovom neobičnom trenutku u kojem živimo.

Možete li ukratko predstaviti rad s kojim ste sudjelovali na 35. salonu mladih?

I.T: Projekt Why Am I Seeing This? nastao je u suradnji sa Zajedničkim istraživačkim centrom Europske komisije u Ispri, Italiji, te se fokusirao na sljedeća pitanje: Kako informacije, komunikacija i tehnologija mijenjaju i oblikuju ljudsko stanje i svijest, dok ljudi oblikuju informacije, komunikaciju i tehnologiju?

Ne samo da većina digitalnih platformi prikuplja informacije o nama kao korisnicima, već i filtrira sve dostupne informacije prema „našim“ potrebama; „ako ti se sviđa ovo, svidjet će ti se i ono“. Kao korisnici, imamo dojam personaliziranog prostora u kojem samostalno odlučujemo i slijedimo svoje pravo slobode izbora, no sve to može biti iluzija, život u izdvojenom balonu. Problem takvog filtriranja informacija je u tome što se korisnici odvajaju od informacija koje se ne slažu s njihovim stajalištima, što ih stavlja u kulturnu i ideološku izolaciju.

M.N.: Projekt s kojim sam se predstavio,  PROTOTIP: Cymbulia adriatica, je interdisciplinarni umjetnički rad utemeljen na najrelevantnijoj evolucijskoj teoriji. On prikazuje proces mutacije futurističkih planktonskih organizama, istražujući posljedice utjecaja čovjeka na žive organizme u hidrosferi. Kroz spoj znanosti i imaginacije, stvarnosti i fikcije, rad nudi projekciju razvoja jedinke nove vrste Cymbulia adriatica, prvog višestaničnog eukariotskog organizma sposobnog koristiti čestice nanoplastike kao izvor hrane.

Ivana Pipal

G.A.: U ciklusu radova American boy srž čine tamnoputi manekeni, hip-hop zvijezde, luksuzne kuće i bazeni, tropski krajolici i sadržaji s drugog kraja svijeta. Društvo posvećeno površnosti i ispraznosti, prolaznoj vanjštini tijela. Druga razina ovog rada je slikarska. Egzotične boje, oblici udaljenog krajolika i usred toga figura u žutom i plavom. Svidjela mi se harmonija koja je nastala spajanjem različitih svjetova u jedan cjeloviti. Treća je razina uokvirivanje slike u zlatni barokni okvir kojim sam htio podsjetiti na povijesnu dimenziju slike, koja svjedoči o želji vladara da pokažu svoju moć i bogatstvo. Vrijednosti koje nastavljaju živjeti u današnjim influencerima.

A.Z.: Proces nastanka samog rada preslika je idejnog procesa misli. Fotografija kao medij služi kako bi se na što jasniji način prikazao individualac koji želi istupiti iz usađenih okvira misli, tradicije i vjerovanja. Više fotografija sastavljeno je u jednu kako bi se dobila slojevitost prikaza u dvije dimenzije. Naglasak svake fotografije je na Protagonistu koji je ogoljen unutar vlastitog svijeta, mučno se drži i prilagođava prostoru u kojem se nalazi, čupajući se kako bi se za nešto dohvatio.

Grgur Akrap

I.P.:Eksperiment misli naziv je rada koji se sastoji od niza crteža koji gledatelja kroz individualnu interpretaciju sadržaja potiču na veću osviještenost i razumijevanje vlastitih emocija. Temelj rada je ideja korištenja umjetničke prakse kao načina poticanja psihološkog rasta i razvoja, a nastao je kroz vizualno bilježenje ideja za vrijeme istraživanja o psihologiji i terapeutskim praksama.

Ivana, dobitnica si Grand Prix nagrade, kako si se osjećala u trenutku kada je do tebe stigla vijest da si dobila nagradu, što ti je ona značila?

Grand Prix nagrada Salona mladih nosi svojevrsno priznanje u umjetničkom području rada i djelovanja, prepoznaje trud, inovativnost, vrijednosti  i posvećenost. Istinski sam sretna i zahvalna.

Ivana Tkalčić

Matej, ti si dobitnik treće nagrade HPB u iznosu od 5000 kuna. Što ti je ova nagrada značila?

Još od početka razvoja koncepta u rad sam uložio puno nade, no mnogo je toga pošlo po zlu u realizaciji. Kad je rad bio postavljen otprilike kako sam ga zamislio, istog trena sam ga u glavi otpisao bez obzira na mjesece intenzivnog istraživanja i rada. Odustao sam od rada dok je konačno bio završen. Iako sam trebao biti presretan zbog nagrade, bio sam ljut što sam si dozvolio sumnjati u kvalitetu onog što radim, onoga što u konačnici i jesam. Svatko tko se bavi umjetnošću ostavlja dio sebe u svom radu, a odustati od rada u konačnici znači odustati od sebe.

Smatrate li da ova generacija ima specifičan „glas“? Koje se dodirne točke mogu uočiti (usprkos raznolikosti izražaja i medija u kojima su radovi ostvareni)?

I.T.: Ono što nas svakako povezuje je određena specifična estetika, koja je vjerojatno posljedica sličnih vizualnih podražaja kojima smo kao generacija izloženi. U mom procesu umjetničkog istraživanja važno mi je povezati različite prakse, teorije i medije te razmjenjivati stečena znanja s drugima.

M.N.: Siguran sam da je svaka generacija specifična jer nas oblikuju razni promjenjivi čimbenici poput tehnologije, klime, ekonomije, politike… Ne smatram da je svaka generacija nužno naprednija od prethodne. Razvijamo se kolektivno, a svaki je razvoj bolji od stagnacije.

G.A.: Iskreno, nisam siguran. Nisam baš ulazio u dublju analizu te izložbe, mnogo je detalja kojih se ne sjećam baš najbolje.

A.Z.: Svaka je generacija obilježena društvenom situacijom, ekonomskim i političkim promjenama te ostalim aktualnostima koje oblikuju pripadnika te generacije. Svaki umjetnik koji pripada određenoj generaciji ima specifičan način izražavanja, što prvenstveno ovisi o individualnom doživljaju svijeta, emocija te procesuiranja istih. Ono umjetnike povezuje je reakcija koja se očituje traganjem, propitkivanjem ili ukazivanjem na određenu problematiku.

Anđela Zanki

I.P.: Bilo je predstavljeno mnogo umjetnika i dobila sam dojam kolektivnog eksperimentiranja s raznim medijima i traženja individualnih glasova i interesa.

Kako komentirate prilike za izlaganje i predstavljanje radova mladih umjetnika? Ima li ih dovoljno u Hrvatskoj?

I.T.: S obzirom na manjkavost podrške kulturno-umjetničkom području, zajednicama i pojedincima, trebali bismo biti jedni drugima maksimalna podrška. Vjerujem kako su institucije s kojima sam surađivala unutar unaprijed postavljenih okvira svojih kapaciteta dale svoj maksimum, premda se on ponekad čini nedostatnim. Mislim da nam je trenutno više nego ikada potrebna solidarnost i razumijevanje poteškoća na koje nailazi naša zajednica, uz naglasak na fleksibilnost, a ne raspršenost. Mogućnosti i prilika u Hrvatskoj za izlaganje ima dovoljno, no pitanje je pod kojim uvjetima…

M.N.: Mojih 24 sata u danu nikada mi nisu dovoljni za sve što želim i što mi se nudi. Kada prilike naizgled nema, na tebi je da ju izmisliš i uvjeriš druge da ona postoji. Iako cilja u tom trenutku možda nema, s vremenom će se pojaviti. Da bi krenuo, ne moraš znati kuda ideš niti koliko je cilj daleko – jednostavno ćeš osjetiti da si stigao.

Ivana Pipal

G.A.: Mislim da općenito ima dovoljno prilika i prostora. Velik je raspon galerija i izložbi u Zagrebu na koje se mladi umjetnici mogu prijavljivati. Na samom je početku teško doći do važnijih izložbi, a kada se to i dogodi, opet ne znači puno jer se tek kroz dulji vremenski period oblikuje i dokazuje kreativni jezik autora. Ipak, ne treba ni previše žuriti s izložbama, trebalo bi prvo dovoljno sazrijeti.

A.Z.: Smatram da imamo dovoljno galerija koje pružaju mogućnost mladim umjetnicima da se predstave, bilo kroz umjetnički rad, likovne radionice ili javne tribine. Premda, umjetnička su događanja svedena na minimum zbog situacije u kojoj se svijet nalazi. Poanta je u kreativnosti. Ako nešto želimo predstaviti i/ili izložiti, uvijek ćemo pronaći načina kako da to izvedemo, bez obzira na zadane okvire.

Anđela Zanki

I.P.: Postoji niz galerija kojima se umjetnici mogu javiti svake godine i pokušati se izboriti za svoju samostalnu izložbu, ali smatram da je prilika premalo u odnosu na broj umjetnika, a trenutačna epidemiološka situacija je stvari dodatno pogoršala. Otvorenja izložbi su, iz moje perspektive, postala društveno čudnovate situacije, smanjile su se prilike za stvaranjem poznanstava i upoznavanjem novih ljudi. Vjerujem kako smo svi svjesni da postoje i drugi načini predstavljanja – kroz digitalne kanale. Za sve se može pronaći kreativno rješenje.