Ispreplitanje digitalnih i materijalnih krajolika

Dromomania Adriatica

Dromomania Adriatica nastaje na razmeđi duracijskog performansa i multimedije, a realizirat će se kao digitalni esej. Koristeći praksu hodanja kao polazišnu točku, radom istražujem diskrepanciju između fenomenološkog iskustva pojedinca i digitalnog prikaza prostora u geoinformacijskim sustavima (GIS). U svojoj knjizi „Mad Travelers: Reflections on the Reality of Transient Mental Illnesses” autor Ian Hacking opisuje značenje pojma dromomanije: riječ je o zastarjelom pojmu, koji je sredinom 19.st. opisivao, danas nepostojeću, psihijatrijsku dijagnozu, tzv. patološkog turizma. Pojam dolazi od riječi dromo – grč. trkalište i mania – grč. ludilo, bjesnilo. Danas, u doba komodifikacije putovanja i razvoja masovnog turizma, dromomanija se čini kao nešto poželjno, a želja za putovanjem ili tzv. lutalaštvo (engl. wanderlust) postaje svojevrsno sredstvo na temelju kojeg se ostvaruje kapital. Suvremeni putnik tehnološki je subjekt. On/a naoružan/a pametnim telefonom može posjetiti lokaciju i prije nego što fizički pristigne na nju. Pomoću besplatnih geoinformacijskih aplikacija, moderni turisti koriste 3D street view, 3D modele i automatsku navigaciju radi izviđanja neposjećenih lokacija i lakšeg snalaženja u prostoru. “Travel the world without leaving your seat“, ponosno piše na naslovnoj stranici Google Eartha. Istovremeno, te aplikacije prikupljaju podatke o našem kretanju i potrošačkim preferencijama, ugrožavajući privatnost svakodnevnog kretanja. Međunarodna korporacija Google dominira načinom reprezentacije fizičkog prostora na digitalnim kartama te kao takva homogenizira i usmjerava iskustva pojedinaca u iščitavanju topografije. Cilj ovog rada je pružiti otpor takvom homogenizirajućem čitanju prostora, učiniti ga osobnim i tražiti nove načine prostornih reprezentacija.

Odvajati čovjeka, tehnologiju i prirodu je krivo jer sve je to dio istog kontinuuma. Znam da, kad hodam Velebitom i znojim se, hodam po stijenama koje su nastale u danas nepostojećem oceanu Tethys u geološkom razdoblju udaljenom između 30 i 140 milijuna godina od danas. Istovremeno, okružuje me biljni pokrov specifičan za to područje, a iznenađuju povremeni medvjeđi tragovi i izmet. Krda konja i zmije. Moju putanju bilježi pametni telefon koji GPS koordinate prima kroz radiosignale koje odašilju tri umjetna satelita u zemljinoj orbiti, a istim telefonom snimam digitalne fotografije koje ću kasnije objaviti na Instagramu, koje će gledati moji/e prijatelji/ice koji/e su mi fizički i blizu i daleko. Neke od životinja koje žive na Velebitu ugrožene su i možda ih u skorijoj budućnosti više neće ni biti, ovisno o tome kako se ekološka kriza u kojoj se trenutno nalazimo bude razvijala. Sve navedeno odvija se odjednom. Upravo takvo supostojanje različitosti me začuđuje, straši i inspirira.

Odvajati čovjeka, tehnologiju i prirodu je krivo jer sve je to dio istog kontinuuma. Znam da, kad hodam Velebitom i znojim se, hodam po stijenama koje su nastale u danas nepostojećem oceanu Tethys u geološkom razdoblju udaljenom između 30 i 140 milijuna godina od danas. Istovremeno, okružuje me biljni pokrov specifičan za to područje, a iznenađuju povremeni medvjeđi tragovi i izmet. Krda konja i zmije. Moju putanju bilježi pametni telefon koji GPS koordinate prima kroz radiosignale koje odašilju tri umjetna satelita u zemljinoj orbiti, a istim telefonom snimam digitalne fotografije koje ću kasnije objaviti na Instagramu, koje će gledati moji/e prijatelji/ice koji/e su mi fizički i blizu i daleko. Neke od životinja koje žive na Velebitu ugrožene su i možda ih u skorijoj budućnosti više neće ni biti, ovisno o tome kako se ekološka kriza u kojoj se trenutno nalazimo bude razvijala. Sve navedeno odvija se odjednom. Upravo takvo supostojanje različitosti me začuđuje, straši i inspirira.

U odnosu čovjeka i tehnologije očituje se potreba za kontrolom okoliša. Krajolici su istovremeno ovdje da ih se naslika, ali i oblikuje i savladava. Tehnologija kao takva posreduje između čovjeka i okoliša te nas od tog okoliša i otuđuje. Uzmimo za primjer suvremenu digitalnu fotografiju. Tehnologija nam danas omogućuje da iz satelita snimamo površinu Zemlje te kolažiranjem takozvanih orto fotografija stvorimo slikovni prikaz čitave planete. Taj prikaz je istovremeno istinit i lažan – Zemlju prikazuje kartografski točno, no uklanjanjem linearne perspektive i uvođenjem pogleda odozgo izdvaja promatrača/icu od onoga što promatra. Time je čovjek pozicioniran u visini, problematično previsoko iznad Zemlje, stoga bi se ovdje bilo dobro prisjetiti Ikara koji je leteći preblizu suncu uništio svoja voštana krila i pao nazad na tlo.

S obzirom na sve navedeno, rad razvijam sakupljajući različite digitalne materijale: fotografije, karte, satelitske snimke, fotogrametrijske 3D objekte, GPS putanje, isječke i anegdote iz povijesti razvoja fotografske tehnike. Te materijale sakupljam i produciram kroz niz akcija lutanja – po Zagrebu i Sljemenu, Splitu i Marjanu, Rijeci i kanjonu Rječine, Velebitu i Lici. Takvim čestim akcijama hodanja pripremam se za finalni performativnu akciju ovog rada – višednevno hodanje 1100 km dugom rutom Via Adriatica koja se proteže od Istre do Dubrovnika, a koju ću pokušati prehodati cijelu ili onoliko koliko mi tijelo dozvoli. Nakon toga planiram producirati digitalni audiovizualni esej, koji će ovdje spomenute teme i ideje rasplesti u, nadam se, smisleniju cjelinu.

Odgovori