Vjetar i tajne

Očima tajnama protkanim, u daljini pokušavaš dosegnuti onaj iščezli mir, i opet.

Lagani topli vjetar miluje ti užareno lice, suši znojne ruke, nestabilno je tlo, čekaš da se smiri pa krećeš dalje.

Ne tiče te se pukotina u fasadi, manja je nego ona u tvojoj tjelesnoj cijelosti. Pokušavaš ne misliti više ni na što, a već sam taj pokušaj se pretvara u još veću i još više uznemirujuću misao.

Ne obraćaš pažnju na glas u daljini što te očajnički zove, kao da nisi tu. Tlo opet drhti.

Umišljaš čak i to, osjećaš ljubomoru prema Zemlji koja je mirna, na mjestu, a tvoje kosti postaju prah, usitnjena materija koju vjetar nosi na sve strane. No to se ne vidi. Budiš se ponovno iz misli, glas iz daljine te opet zove, moli te da se vratiš. No, ne znaš kamo. Kako? Kako da se vratiš tamo kada je tamo tlo nemirno, zidovi pucaju, kora drveća otpada, a ti ondje lebdiš, ne želiš lebdjeti, tišina je preglasna, umara. Pa čuješ viku, odakle? Pretvaraš se u zvuk, pišteći, preglasan zvuk. 

Želiš da te udari. Da te udari što snažnije može, pa da se tvoje usitnjene kosti iz praha vrate u cijelost. Onu tvoju nemirnu cijelost. Da te vrati u realnost. Zašto ne zadaje udarac? To ti toliko treba. Nije poput tebe, taj glas koji te zove ne zadaje udarce, ne obračunava se tako. Taj se glas obračunava na puno gori način od pukog udarca.

Odbijaš poziv realnosti, znaš da ovo ne vodi nikamo.

Sve se čini kao nešto nedovršeno, kao da tek treba započeti, a ipak traje već predugo, stalno iščekivanje nečeg kristalnijeg… Poput starih korijena koje je teško iz tla iščupati, vi ste ovdje, zaglavljeni jedno u drugome.

Iako tlo neprestano drhti, vi ostajete netaknuti. Samo skupljate prašinu na plećima, poput starosti koja se više ne može preobratiti u mladost, dok je krvotok protkan stanicama bijesa, nasilnih misli. 

Kao da odlaziš, a neprestano se vraćaš. Mislima te nema, dok tijelo pokušava čvrsto stajati na nemirnome tlu. A nije tlo nestabilno, već tijelo. Znojan desni dlan, tajne u očima. Toliko puno truda, a bez roda. 

Ovo ne vodi nikamo. Barem se tako čini. I opet, prah nošen toplim vjetrom. 

Odgovori