Razgovor s Lovrom Artukovićem

Prije dvadeset godina zagrebačku adresu zamijenio je berlinskom, a nedavno smo njegove radove ponovo imali priliku vidjeti uživo upravo u Zagrebu, gdje je sredinom 80-ih sve i počelo. Izložba Lovre Artukovića pod nazivom „Usporavanje˝ održana je u Modernoj galeriji u studenom 2020. godine. Originalno je trebala biti održana u Umjetničkom paviljonu sredinom srpnja, u sklopu ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon, što nije bilo izvedivo zbog velikih oštećenja koje je Umjetnički paviljon pretrpio nakon potresa koji je pogodio Zagreb. Usprkos komplikacijama, izložba je bila uspješno održana i publika ju je odlično prihvatila. Napredovanjem karijere, njegove slike postaju sve detaljnije, zahtijevaju sve više vremena (kako za izradu tako i za promatranje), a često ga se opisuje kao protivnika likovne hiperprodukcije, umjetnika koji rijetko izlaže.


Dorijan Čmrlec.: Od samog početka Vaše umjetničke karijere primarni je medij Vašeg rada figurativno slikarstvo. Što je za Vas, u kontekstu Vašeg stvaralaštva, najbitniji aspekt figurativnog slikarstva? 

Lovro Artuković: Radije bih rekao da je slikarstvo moj medij, a moj izraz figurativan. S obzirom na to da sam po obrazovanju grafičar, na početku je taj pristup ili način razmišljanja bio dominantniji, a  u slikarstvo sam ulazio postepeno, negdje od sredine 90-ih. De facto sam samouk. Mislim da je najbitniji aspekt moje figurativnosti bio upravo strah da se ne zatvorim u jedan kanon i u njemu ostanem zarobljen. Rad po modelu, po životu, s ljudima, davao mi je i daje mi još uvijek osjećaj da svoj rad obogaćujem kroz život, da mi to pruža mogućnost da nađem uvijek iznova neki novi put, i da mi daje izlaz da sam sebe ne ugušim samim sobom. Isto tako, sigurno je da su na mene utjecali i filmovi, strip, fotografija, u vrijeme moje mladosti također i popularnost video spotova, što je sve jako „figurativno“.

Na koji način Vaše promišljanje slike utječe na samu produkciju radova? 

S današnje pozicije ne bih mogao reći da je svako nanošenje boje na neku površinu odmah i slikarstvo, kao što sam nekoć mislio. Ali se moje mišljenje može s vremenom opet promijeniti. Isto tako, moram reći da nisam figurativni slikar iz nekakvog ideološkog opredjeljenja. Odrastao sam i obrazovan sam u vremenu kada su još bila vitalna strujanja moderne i ne mogu negirati da je to utjecalo na mene. Koliko god sam se na početku tome protivio, budući da mi se činilo kao da su se te ideje potrošile, volim apstraktno slikarstvo prošlog stoljeća. No, više podsvjesno nego racionalno, osjećao sam kako se strujanja mijenjaju i imao sam  otpor prema tada vladajućem uvjerenju da se slikarstvo treba svesti na jedan prepoznatljivi izraz, znak. S druge strane, i dalje postoji određena simpatija prema apstraktnom, jer su apstraktne slike majstora moderne lijepe, a meni je isto važno da moje slike budu lijepe. Ima dosta ružnog suvremenog figurativnog slikarstva.

Puni mjesec u mojoj kuhinji

Smatram da bi bilo korektno primijetiti da Vaši radovi svojim dimenzijama i količinom detalja zahtijevaju potpunu pozornost promatrača. Smatrate li da se promijenio način na koji publika pristupa slikarskim radovima, uz općenito „ubrzanje“ svijeta u kojem živimo i radimo te sam broj likovnih umjetnika na sceni? Postoje li drugačija očekivanja od umjetnika? Je li se, za opstanak umjetnika, bitno prilagođavati očekivanjima publike?

Mene rad na detaljima slike, pogotovo zadnjih desetak godina, beskrajno zabavlja. I unatoč ponekad zamornom postupku, uživam u tome. To je možda zbog mog načina nanošenja boje. Ti detalji, kad ih se izbliza promatra budu često gotovo apstraktne mrlje. S druge strane, svim tim detaljima se trudim postići željenu atmosferu u slici, oni su neizbježni u ovom načinu na koji sada slikam i zato mi je važno da ih pažljivo izradim. I zato me veseli kad netko primijeti moj trud, ali u ateljeu nema publike koja bi pljeskala ili zviždala, slikam to tako zato što to mora biti tako naslikano. Nisam svjestan očekivanja drugih, to bi bilo breme, zar ne? Na neki si način sada, u mojim godinama, mogu priuštiti da me neke stvari više ne zanimaju, nastojim uživati koliko mogu u tome što radim. 

Disput u ateljeu

Vezano uz to, mnogi tvrde da radove izlažete rijetko. Tko odlučuje koliko bi često umjetnik trebao izlagati? Osjećate li ikad pritisak kulture koja potiče hiperprodukciju?

Rijetko ili nerijetko, izlažem kad dobijem priliku. To je na neki način moja razmaženost –  da, osim izložbi koje sam sam sebi organizirao o vlastitom trošku, nisam nikad nikoga tražio priliku za izlaganje. Zato vjerojatno i nisam stvorio neku karijeru u Berlinu. Ali zato nemam ni nikakav pritisak, nitko ne stoji u redu pred vratima ateljea čekajući na svježu robu. Termin za izložbu nije loša stvar, on daje nekakvu strukturu, ali meni to već dugo nije razlog zašto svakodnevno slikam. Kao slikar, imam sreću da ne ovisim egzistencijalno toliko o svojoj neizostavnoj prisutnosti na svim mogućim i nemogućim izložbama, nešto se proda i u ateljeu. Ali opet, da nije bilo izložbi, ne bi do toga došlo. 

Prije dvadeset godina odlučili ste napustiti Zagreb te život i rad nastaviti u Berlinu. Kako danas gledate na tu odluku? Koliko je život u Berlinu utjecao na Vaš pristup radu s tehničkog i tematskog aspekta?

Promjena sredine može biti dobra, ali često i ne mora. Imao sam sreće što sam se uspio donekle uklopiti i što si, unatoč ponekad  teškim razdobljima, još uvijek mogu ovdje osigurati egzistenciju i uvjete za rad. Što se samog rada tiče, mislim da je odluka bila dobra jer sam dobio nove kreativne impulse, našao nove interese i teme te kroz to obogatio i razvio svoj izraz.

Kasnonoćne pripovjesti
Pokrivač prve pomoći s odrazima

Prije odlaska u Berlin, radili ste kao docent na akademiji likovnih umjetnosti. Kako biste opisali Vaše iskustvo rada na akademiji u tom periodu?

Meni je osobno najdragocjenije iskustvo i najveća korist bila što sam bio prisiljen donekle se suvislo izražavati, ali mislim kako se moji bivši studenti vjerojatno s ovom mojom tvrdnjom o suvislosti neće složiti. 

Uočavate li ikakve promjene na hrvatskoj likovnoj sceni u odnosu na period prije vašeg odlaska i kako biste ih opisali?

Smatram kako imam premalo informacija i doticaja sa scenom da bih se usudio donijeti neki sud o tome.

Kako danas gledate na radove s početka karijere?

Ti mi radovi nisu pred očima, nisu prisutni u mojoj svakodnevnici, što mislim da nije loše. To omogućuje da se fokusiram na ono čime se trenutačno bavim. Ali , naravno, znam što sam sve radio, makar se iznenadim (ponekad ugodno) kada mi netko pošalje fotografiju nekog starog rada zbog potvrde autorstva. Iako se u tim ranim radovima mogu vidjeti različiti utjecaji, mislim da je bilo dobrih i zanimljivih stvari koje sam radio, ali koje su ostale  nerazrađene zato što je izostala podrška koja bi me tjerala da produbljujem dalje to što sam započeo ili zato što sam relativno brzo izgubio interes. No, mislim da je u svakoj od faza bilo par komada kojih se uopće ne stidim, i ne odričem se ni jedne od svih tih preobrazbi. Možda moj put ne djeluje uvijek logično i pravocrtno, ali zasigurno sve što je bilo prije utječe i na ovo što radim danas.

Dakako, ne možemo zaboraviti okolnosti u kojima se trenutačno nalazimo te nevolje koje su nas kolektivno zadesile. Kako je na Vas utjecala pandemija te restrikcije koje su nastale kao njena posljedica?

Na neki način dvojako. U početku sam mislio kako bi to što sam prisiljen na odricanje od društvenog života trebalo biti dobro za moj rad. Smatram kako je određena vrsta samoizolacije potrebna kako bi se napravilo nešto konstruktivno, određen pomak. Nakon nekog vremena mi je ipak jako počela nedostajati razmjena mišljenja i dojmova, općenito nekakvih novih situacija, pa je na neki način taj višak vremena ostao neiskorišten zbog svojevrsne blokade. Mnoge moje slike nastaju kroz druženja s ljudima. Sada (pošto ovo već dugo traje i pretvorilo se u svakodnevicu) mi se čini da sam ipak otkrio određenu unutrašnju stabilnost. Možda će na kraju ipak biti plodonosno. Osim toga, imao sam izložbe u Zagrebu, Dubrovniku, a sad i u Rijeci, pa se ne bih trebao previše žaliti. Jedino mi je žao što je izložba u Berlinu u prosincu kojoj sam se veselio i koju sam pripremao cijelo ljeto bila zatvorena tek četiri dana nakon postavljanja.

Pljusak u dvorištu

Imate li kakav savjet za umjetnike koji tek započinju vlastitu umjetničku karijeru?

Oprezno s alkoholom i opijatima.