Terapija ili kako sam naučio fotkati na HNK

Šuljajući se po centru usred karantene, s fotoaparatom i Woltovom torbom na leđima, pokušavajući savladati sveto trojstvo blenda, shutter, ISO na fotiću koji sam nabavio par mjeseci prije korone, fotografirajući nevine kipove i puste ulice nakon smjene, uočio sam (na ruti kojom sam iz dana u dan vozio za Wolt) sve veće okupljanje ispred HNK. Naravno, nije mi bilo ni na kraj pameti uletjeti u rulju i krenuti nasumično fotkati novonastali ulični festival – pa sama poanta fotki pustih ulica je bila da me nitko ne gleda kako se sramotim s kamerom. To se sve promijenilo oko početka svibnja, kada su me dočekale sablasne vijesti. Tik pred otvaranje svih krčmi koje sam obilazio, odlučio sam (svjež za psihoterapiju) ostati trijezan koliko god dugo mogu. A s obzirom da spavati nisam ni mogao, ovo je bila idealna situacija. Tako sam, bez kapi alkohola u krvi i bez trunke sna, odlučio dati anksioznosti oduška i kročiti među ljude ispred HNK-a. I tako sam, od svibnja pa skoro do samoga kraja godine, iz tjedna u tjedan, po cijelu noć (u prosjeku od 10 navečer pa do 4 ujutro) obitavao kod HNK-a. Objektiv koji sam koristio kao virtualni štit od ljudi je s vremenom popuštao. Nakon par tjedana nisam mogao napraviti desetak koraka, a da nekoga ne bih sreo pa proćakulao (ponekad i predugo). Ili bi mi netko uletio na fotku, a ja zaradio followera. Počeo sam napuštati inicijalnu ideju savladavanja tehnike kamere i pokušavao shvatiti svrhu i temelje fotografa i njegovog medija. Priznajem, do tada ih nisam poštivao a ni shvaćao ozbiljno. Drago mi je da sada mogu reći da se fotografija ne vrti samo oko trojstva blende, shuttera i ISO-a, nego odnosa fotografa, medija i njegove okoline.

Primjerice, zna se da na južnom kraju HNK-a vlada pankeraj, na sjevernome kraku zlatna mladež i kremica, na livadi se chilla, a na pločniku se bude prisutan. Na istočnom se bloku zgrade skriva od korone, dok oko fontane uglavnom trče šumska djeca. Lagano sam počeo osjećati vibru mase koja bi se svaki vikend naselila oko kazališta. Počelo me pogađati protjerivanje oko 4 ujutro, kada bi se na HNK sjurila Čistoća i jednog po jednog nas prognali metlom – samo da bi se mi onda preselili na Mažuranac. Počeo sam upijati razne subkulture Zagreba, s obzirom da sam sa svima imao priliku komunicirati. Ako nikako drugačije, onda kroz objektiv. Ponekad bi mi i samo tih par sekundi bez razgovora dalo dovoljno da stvorim nekakav odnos sa svijetom oko sebe. Kulturno šarenilo koje je tih par mjeseci krasilo HNK, nažalost, vrlo vjerojatno neće skoro biti viđeno na istom mjestu u isto vrijeme. No, ako ništa drugo, dokaz je da mladi i stari, neovisno o politici, mogu biti ujedinjeni oko nečega što nije nogomet. Da ne duljim, od bliskih susreta s asfaltom, vjenčanja, uličnih koncerata, ljubimaca, rituala, performansa, društva, partyja, a i svih novih prijatelja koje sam upoznao (i starih s kojima se opet prepoznao), HNK mi je bila grupna terapija. Kada mi je bilo najteže, a nisam imao gdje, on je bio tu krajem svakog tjedna. Nisam mogao odabrati bolju scenu i učitelja za fotografiju, a bogami niti kvalitetnijeg psihijatra.