Sport na ALU

Ne znam sjeća li se itko kada je, prije jedno tri ili četiri godine, od Filipa Matovića ili Romane, stigao mail o sportskoj rekreaciji na ALU? U prilogu je bio kratki upitnik o zainteresiranosti studenata za bilokakvu fizičku aktivnost. Mislim da sam ju odmah ispunila i poslala nazad sa zaokruženim „DA“ na svako pitanje. Da, želim da se na akademiji pokrene nekakva sportska aktivnost koja nije pola sata hodanja uz tribine na Jarunu svake prijestupne subote. Ipak, anketa je nestala u masi mailova o najavama izložbi i sličnim obavijestima.

Trebalo mi je nekoliko godina da mi na pamet padne, „Pa da, sportska rekreacija!“. Utjecalo je sigurno što sam tu godinu vikendima vatreno podupirala futsal ekipu u Martinovki i košarkaše u Boćarskom, a da ne spominjem sve razgovore o STEM gamesu i kako im je bilo preeeedobro i kako jedva čekaju sljedećee. Zašto ja ne bih podupirala ekipu svog faksa, a ne ferovce ili medicinare? Zašto ja ne bih bila na terenu, a moji prijatelji oni koji se deru u publici? Tako je krenulo istraživanje o sportskim sekcijama i udrugama. Zaključak je bio, treba napraviti Sportsku udrugu Akademije likovnih umjetnosti. Neće biti lako, ali mogu probati, je l’ tak? E pa, napraviti Udrugu je bio najlakši dio. Natipkati statut u jednoj večeri, poslati par mailova, odnijeti par papira. Nakon mjesec dana, uz potporu nekolicine svojih kolegica, udruga je osnovana! Sad me, neočekivano, zadesio teži dio. Akademija likovnih umjetnosti i sport. Kako spojiti nešto što stereotipi tako žestoko odvajaju. Sudeći po toj anketi, odaziv nije bilo velik. Srećom i magijom interneta, javili su se studenti, čak se oformila ekipa ili dvije. Ali nisu samo studenti akademija. Kako objasniti „ovima gore“ da bi se mi likovnjaci bavili sportom i upitati mogu li izdvojiti nešto za nas, za kakvu dvoranu ili teren? Teško, izgleda… Dobivala sam odgovore kao „super ideja, svi te podupiru“, ali sam se u stvarnosti zabila u zid. Da ne spominjem stožer koji je svaka dva tjedna nanovo zatvarao sportske dvorane.

Ne bih htjela završiti lošom energijom. Akademija nisu samo studenti, ali su veliki dio. I sad će biti lijepo vrijeme (ako ikada prestane ova kiša) pa se možemo naći i vani na školskom kao mala djeca. Napravila sam ovu udrugu jer sam htjela da Akademija postane dio Sveučilišta u Zagrebu, da se svi povežemo i upoznamo. To bi sport, na neki način, i trebao raditi – poticati timski rad, zabavu i uživanciju. Zaživjet će ova udruga. Već imamo jedno srebro, zahvaljujući plivačicama! Samo joj treba vremena i ljudi – nema ništa bez vas, ekipa, samo jako. Već nas vidim kako s peharom u rukama slavimo što smo najbolji u (kojem god sportu hoćeš).

Studentice viceprvakinje na sveučilišnom prvenstvu Zagreba u plivanju