Bliskost odmaka

Pojmovi izolacije i karantene upotrebljavaju se svakodnevno. Nužnost smanjenja druženja i okupljanja navela nas je na promišljanje o arhitektonskoj strukturi koja će omogućiti izolaciju većeg broja ljudi, osiguravši im pritom prostore koji će zadovoljiti sve njihove životne potrebe. Ideja je bila stvoriti strukturu u kojoj će stanovnici moći boraviti duži vremenski period, bez potrebe za izlaskom iz građevine.

Le Corbusierovi strojevi za stanovanje te Kishov Kurokawin Nakagin Capsule Tower u Tokiju

Nakon Drugog svjetskog rata javlja se potreba za velikim brojem smještaja te Corbusier u takvom okruženju gradi niz zgrada u kojima naglasak stavlja na funkcionalnu komponentu, dok je ona umjetnička stavljena u drugi plan. Prva iz serije stambenih projekata, Zgrada zajedničkog stanovanja, fokusirala se na stvaranje zajednice u zgradi i omogućavala je stanovnicima kupovinu, igru, život i ostalo u jednoj strukturi. Stanovnici su se okupljali u okomitom vrtu, a velik dio zajedničkih sadržaja postavljen je i na krov. Ova građevina jedan je od prvih primjera arhitektonskog promišljanja o osnovnim čovjekovim životnim potrebama te smještanja istih u jedinstveni volumen koji svojim stanovnicima osigurava jednostavan i praktičan način života. 

Potreba za smještajem velikog broja ljudi problem je koji se javlja i u suvremenom društvu. Kao odgovor na prenapučenost, u Japanu je izgrađen Nakagin Capsule Tower, arhitekta Kisha Kurokawe. Građevina je bila sastavljena od kapsula od kojih je svaka bila namijenjena jednoj osobi te sadržavala ugrađenu kupaonicu, krevet, radni stol i dodatnu opremu, kao i veliki okrugli prozor. Kapsule su se pričvršćivale na središnji, zajednički korišten statični element s komunikacijama. Zgrada je služila privremenom smještaju ljudi koji su došli u Tokyo zbog posla, ali zbog ovakve organizacije prostora zgrade, te načina života njezinih korisnika, osjećaj zajedništva se ovdje nije ostvarivao, dok je, s druge strane, pojam izolacije dobivao na snazi. 

Reljefometar

Referenca oblikovanja je skulptura Vjenceslava Richtera, Reljefometar (1967). Reljefometar sadrži beskonačan broj varijacija koje su moguće uslijed pomicanja aluminijskih elemenata od kojih se skulptura sastoji. Richter je u skulpturi gledatelja učinio potencijalnim stvaraocem djela. Takvo razmišljanje dovodi nas do strukture koja se sastoji od većeg broja stanova, od kojih je svaki složen od četiri staklena kubusa. Svaki kubus ispunjava jednu funkciju – stanovanje, rad, odmor i vanjski prostor za rekreaciju. Staklo predstavlja materijal koji odvaja, a istovremeno povezuje prostor. Broj stanova jednostavno se mijenja nizanjem, ovisno o uvjetima lokacije. Jedan element zgrade, tlocrtno sastavljen od četiri stana, može se ponavljati neograničeno puta. Dva susjedna stana sadrže vanjski zajednički ulazni prostor, platformu koja zamjenjuje dizalo i pomiče se vertikalno. U nastalom međuprostoru, osim ulaznih platformi, nalaze se i zajedničke zelene platforme s drvećem koje su horizontalno pomične i svojim položajem mogu služiti različitoj svrsi, a njihovo pomicanje dinamizira  i pospješuje postojeću strukturu.

Presjek i tlocrt

Za kraj

Promatranjem ovakve građevine, promišljane s naglaskom na izolaciju i odvajanje pojedinaca, javlja se pitanje kvalitete takvog načina života; s obzirom da je čovjek ipak društveno biće te je interakcija s drugima važan aspekt života. 

Predloženo rješenje kombinira Le Corbusierovo pitanje funkcionalnosti i Kurokawin problem izolacije.  

Ideja transformabilnog objekta preuzeta je i prilagođena građevini. Stanovnici su u mogućnosti pomicati platforme i sami sudjelovati u oblikovanju građevine.

Nakon što građevina izgubi svoju svrhu, kad izolacija ljudi više neće biti potrebna i bliskost ljudi opet bude moguća, struktura će postati spomenik. Ostat će umjetnička komponenta koja dolazi do izražaja odmakom od građevine.