Melankolija usamljenosti – Hopper i Hitchcock

Otuđenje modernog čovjeka i njegova usamljenost u vrevi velegrada, osvijetljeni prozori u noći koji svojim voajerističkim prizorima naglašavaju tu istu otuđenost, duboki osjećaj čežnje za vremenom što je davno minulo – sve su to elementi koji tvore emocionalni krajobraz čovjekove nutrine teško uhvatljiv riječima. Međutim dvojica umjetničkih velikana prošlog stoljeća, koji se nisu samo međusobno divili jedan drugome, već i jedan na drugoga znatno utjecali, uspjela su kroz svoj umjetnički rad oživotvoriti tu unutarnju stvarnost ljudskog stanja melankolije – jedan putem slike, a drugi putem filma.

Edward Hopper bio je utjecajan američki slikar i grafičar. Još za vrijeme studija na njega su snažno utjecala djela Eduarda Maneta i Edgara Degasa, stoga odlazi u Pariz gdje usavršava svoj impresionistički stil slikajući ulične gradske prizore. Proslavio se realističnim slikama koje prikazuju život u sjevernoameričkim gradovima, a glavni mu je motiv prikaz ljudske usamljenosti koju je i sam slikar snažno osjećao za vrijeme života u New Yorku.

Tako slika brojne prizore usamljenih ljudi kako sjede u restoranima, hotelima, u javnim prijevozima ili na ulici. Neki su ga stoga prozvali i voajerskim slikarom jer svoje modele, odnosno obične prolaznike, slika uglavnom noću, izdaleka, dok čitaju, piju ili razmišljaju nad životom. Za njegova su djela karakteristični ambijent koji djeluje napušteno, nestvarno jasno osvjetljenje, oštre sjene i ukočeni likovi. Njegove slike odišu jednom ustajalom napetošću i mirnoćom te sjetnim i melankoličnim raspoloženjem.

Voajerizam, usamljenost, izolacija: to su teme kojima se jednako bavio Hitchcock, kao i Hopper. Obojica su itekako utjecala jedan na drugoga, i to je vidljivo iz niza radova. Kao i Hopper, Hitchcock je osoba koja voli pokazati, a ne prepričati. Vizualno, Hitchcock teži geometriji u svojim kadrovima, kao i jasno istaknutim linijama te snažnom kontrastu boja. Sličan stil ima i Hopper, čiji napušteni krajolici i stisnute sobe sadržavaju suptilno ispričane priče. Isprva samo objektivan prikaz pročelja kuće polako počinje otkrivati brojne detalje u prozorima i zastorima koji naslućuju nekakvu skrivenu fabulu. Tu prisutnost, kao nevidljivu silu koja pokreće nesvjesne likove, koristi i Hitchcock u naraciji svojih filmova , ostavljajući dojam da prizore potajice dijeli s nama. Čak i Hopperova najsunčanija platna sadržavaju sitne detalje nokturalne melankolije, ponekad i prijetnje, što je itekako povezano s Hitchcockovom tendencijom da zlo i nevolju prikazuje usred bijela dana, za razliku od popularne tame noir filma. Nostalgija je isto tema kojom se obojica bave u svojim djelima, čeznući za nekim prošlim vremenima.

Tako naprimjer u Hitchcockovom filmu „Prozor u dvorište” iz 1954, inspiriranom čitavim nizom Hopperovih slika („Rano nedeljno jutro“ iz 1930, „Noćni prozori“ iz 1928 itd.) ispreplitanje njihovih stilova dolazi do jasnog izražaja. Poluerotičnost neprimjetnog promatranja, zgurani apartmani jedan na drugi, priče i likovi koji žive u malim sobama nesvjesni ogromnog svijeta izvan četiri zida, preživljavajući iz dana u dan, vrlo vjerno dočaravaju stil života u urbanom kaosu New Yorka. Gotovo svi kadrovi stanova koje gledamo iz subjektivne perspektive protagonista, od kadriranja, svjetla, boje i na koncu sadržaja, itekako su protkani Hopperovim stilom.

Nadalje, „Psycho“ (1960) je film gdje Hitchcock također vuče inspiraciju iz Hopperovih djela. Sama kuća obitelji Bates direktna je referenca na Hopperovu sliku “Kuća pored tračnica” iz 1925. Kuća na slici je mršava, čudno smještena u prostor, gotovo svjesna same sebe i nesretne pozicije na kojoj se nalazi. Posramljeno zauzima prostor, odbačena od strane napretka, što je vidljivo po tračnicama koje prolaze ispred na Hopperovoj slici, i autoceste koja zaobilazi imanje „Bates“ kod Hitchcocka. Čak je razvoj lika Normana Batesa potekao iz razgovora scenarista Josepha Stefana i glumca Anthonya Perkinsa. U razgovoru je Joseph rekao da kada bi lik Normana bio slika, ona bi sigurno bila djelo Edwarda Hoppera.

Popis djela i međusobnih utjecaja ovih dvaju umjetnika ne završava ovdje. On se nastavlja kroz niz nepokretnih i pokretnih slika karakterističnog melankoličnog ambijenta i psihološke naracije ostvarene nepomičnim prizorima i nenapućenim scenama. Premda formalno odgovaraju zahtjevima prošlog stoljeća, pitanja koja svojim djelima pred nas postavljaju ova dva umjetnika, u vremenu hiperubrzanosti i tehnologizacije nikad nisu bila aktualnija.

 

Odgovori