Intervju s Dunjom Janković

Lea Anić >> Kako bi opisala period studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?

Dunja Janković >> Pa, to je bio dosta eksplozivni period u mom životu, s obzirom na to da sam se kao tinejdžerka taman preselila s otoka u grad. Ali što se tiče ALU, nisam bila baš sretna. Zapravo, dosta sam se pogubila tijekom studiranja jer su mi kreativne slobode bile ograničene. Tu se njeguje klasični pristup i tehnikalije, a ja sam htjela križati medije, eksperimentirari i istraživati. Sva sreća da sam na trećoj godini pala u ruke profesoru Zlatku Keseru koji je tu energiju znao prepoznati. Pa je još i dolijevao ulje na vatru.

To je bio interesantan period jer je skoro cijela naša klasa bila srušena na drugoj godini. Ipak, srušili su nas samo šestero, zbog nepoštivanja autoriteta. Do kraja studiranja bili smo šikanirani kao crne ovce od većine profesora, mislim da se tako nešto u povijesti Akademije nije desilo. Nevjerojatno je koliko si profesori mogu dozvoliti da popizde i izgube kontrolu zbog par nadobudnih studenata. Ipak, bilo je par profesora, kao Nives KK, Keser i Seder, od kojih smo dobivali podršku, koji su razumjeli naš bunt i koji su shvaćali da taj bunt nije bio bezrazložan. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno na početku te hajke, ipak sam bila bebač, ali prema kraju studiranja počela sam shvaćati koliku moć imam naspram institucije i koliko si mogu i moram uzeti za pravo da radim što god hoću. I taj me osjećaj nije napustio do dandanas.

 

L. A. >> MA program završila si na School of Visual Arts u New Yorku. Možeš li usporediti tamošnja iskustva sa zagrebačkima? Zašto je odabir pao baš na New York?

D. J. >> Htjela sam ići u SAD radi toga što je medij stripa tamo toliko jak, a kad već idem tamo, onda, naravno, New York. Moje iskustvo na SVA bilo je dijametralno suprotno iskustvu na ALU. Koliko je ALU zatvorena sama u sebe, toliko je SVA umrežena s industrijom. Tamo su nas tesali da budemo ilustratori radilice, da pratimo trendove, da formiramo stilove. Ukratko: da se brendiramo. A ja sam opet htjela samo eksperimentirati i preispitivati medije i forme. Tako da sam napokon naučila da institucije i škole nisu za mene.

 

L. A. >> Razmišljajući o svojoj sadašnjoj praksi i interesima, u kojem su odnosu s interesima koje si imala za vrijeme studija? Kada si zapravo shvatila čime se želiš baviti?

D. J. >> Oduvijek sam crtala stripove i taj interes za narativnim izražavanjem zapravo nikada nije prestao. Na ALU sam bila jedina studentica ikada koja je diplomirala slikarstvo sa stripom. Naravno, to sam mogla zato što sam imala punu podršku svog profesora Zlatka Kesera. Inače se strip na ALU percipirao kao nešto nedostojno pažnje. Čudi me kako nisu prepoznali potencijale toga jedinstvenog medija. To je, zapravo, bilo iz neznanja.

Doduše, moj se pristup stripu uvelike promijenio otada. Za mene je strip umjetnička forma koja može biti i apstraktna i eksperimentalna, a može i koketirati s raznim medijima izvan, nužno, linearnih i tekstualnih komponenti. Koristim kolaže, murale, instalaciju, video i gifove da bih kroz simbiozu različitih medija predstavila strip. Područje moga interesa je naracija kroz apstrahiranje formi u njihove najjednostavnije inkarnacije, gdje je mogućnost interpretacija beskonačna. Većina ljudi reći će da to nisu stripovi, međutim oni to jesu. Uzimam si za pravo da naracija može biti i metafizička.

 

L. A. >> Studirala si slikarstvo, sada većinom radiš grafike, ilustracije i temporalne instalacije. Kako to?

D. J. >> U to vrijeme na ALU nije bilo ništa slično onom čime sam se ja bavila, a slikarstvo sam upisla iz pragmatičnih razloga, primali su 12 ljudi umjesto 6, a ja sam zbilja htjela upasti. Tek se kasnije otvorio Odsjek za animaciju i nove medije, što je bilo mrvicu bliže mojim interesima.

Međutim pravilo za sve je »čovjek uči dok je živ«, tako da sam ja zapravo počela učiti stvari bitne za mene tek nakon ALU. Kako se krećem u tom nekom zrakopraznom prostoru između medija, žanrova i tehnika, tako sam i sama morala otkrivati načine izlaganja, prezentacije svoga rada i razne medije kroz koje mogu izraziti svoje ideje. Svaki medij izaziva nekakvu promjenu, i u sadržaju i formi rada. Zanima me multimedijalnost: trenuci translacije jedne forme u drugu koji su nestabilni kao kratkotrajni momenti kemijskih eksperimenata gdje je situacija na rubu raspada ili eksplozije.

U zadnje vrijeme intenzivno se bavim sitotiskom. Oduševljava me jer ima tu fizičku komponentu, gotovo tvornički pristup, i zato što je to proces od raznih koraka pri čemu se rad može mijenjati. Sviđa mi se kada mogu razvijati svoj rad kroz proces, a ne samo zamisliti nešto i onda to realizirati u onom obliku u kojem sam to zamislila. Volim kada samu sebe mogu iznenaditi rezultatom, a to znači da se moram igrati.

 

L. A. >> Tvoj trenutni studio nalazi se u bivšoj Tvornici sardina u Malom Lošinju. Kako si došla do prostora?

D. J. >> O tom sam prostoru oduvijek maštala. To je prekrasan, veliki, industrijski prostor, s grubim terrazzo podom gdje su žene čistile ribu, velikim prozorima i metalnim vratima, a nalazi se malo izdvojeno od grada, u srcu male marine. Preko dana imamo odsjaj mora po zidovima.

Kako sam se vratila na Lošinj nakon SAD-a, odlučila sam ga zauzeti i žicala vlasnike nekih dobrih godinu dana, dok nisu popustili. Sada uživam kao nikada i cijenim svaki dan proveden u tom predivnom megavelikom prostoru jer znam da ova idila neće dugo. Kao i sve ostalo na Lošinju, i ovaj prostor je u budućnosti rezerviran za turističku namjenu. Prostor dijelim sa svojim partnerom i još jednim dizajnerom. Mi smo lošinjska nezavisna kulturna scena (smijeh).

Unutra se nalazi moj sitotisak studio, imamo nekih 10 ogromnih radnih stolova, imamo kutak za tkaninu, kutak za kartone, kutak za boje, za rezanje, za šivanje, za čilanje i spremište za surf opremu. Kada je lijep dan i puše jugo, mi skočimo u more ispred i surfamo.

L. A. >> Drugi industrijiski prostor kojem povremeno mijenjaš namjenu je lokalno brodogradilište. Možeš li nam reći nešto više o projektu Škver? 

D. J. >> Škver je projekt koji se razvijao potpuno spontano, skoro bih rekla sam od sebe, nekom svojom unutarnjom dinamikom satkanom od ljudi (a pritom mislim na gostujuće umjetnike i radnike brodogradilišta), otoka te prostora brodogradilišta.

Sve je počelo kao projekt oslikavanja murala u brodogradilištu koji se postepeno pretvarao u interdisciplinarni projekt u kojemu su umjetnici međusobno surađivali stvarajući situacije i radove. Odvijao se svake godine u predsezoni, u lipnju, i trajao bi 10-ak dana gdje bi oko 40 umjetnika osvajalo brodogradilište.

Zatim se projekt postepeno počeo prelijevati izvan granica brodogradilišta u javne prostore grada Malog Lošinja i otoka općenito. Pa je na kraju jedna od glavnih ideja projekta bila vratiti umjetnost u svakodnevicu, prezentirati umjetnike i njihove radove običnim prolaznicima, stanovnicima i ljudima koji možda ne bi zavirili u galerije i muzeje.

Tako smo imali videomapiranje na ribarskoj fešti, eksperimentalni koncert na ribarskom brodu, projekcije animacija i filmova u ribarskoj lučici, FLOAT ON plutajuće kino na brodu, podigli smo mjesec na jednom od rtova, imali sajam knjiga u ribarnici i svake godine imali Otvorena vrata Škvera, jedan dan u godini kada su svi pozvani da posjete brodogradilište i dožive umjetnost u sasvim neobičnom ambijentu.

Ali zastupljenost rubne i eksperimentalne umjetnosti bila je prisutna otpočetka.

 

L. A. >>  Radnici brodogradilišta sudjelovali su u izvedbi niza umjetničkih projekata za vrijeme festivala. Kako je došlo do te suradnje? Je li to ono što te potaknulo na daljni rad s lokalnom zajednicom?

D. J. >> Moram reći da se odnos s radnicima postepeno gradio kroz godine. Prve godine smo se međusobno gledali kao kauboji u salonu, s nepovjerenjem i predrasudama. Međutim iz godine u godinu, kroz zbližavanje i suradnju, nastala je neka magična povezanost između umjetnika i radnika. Radnici su najnesretniji time što se Škver više neće održavati, njima je to zbilja značilo puno. Njima se zapravo desila umjetnost u svoj svojoj snazi, tj. ono što umjetnost zaista jest, duhovna nadogradnja, odmak od rutinizirane stvarnosti. Uloga umjetnosti je tamo najbolje odigrana, primjer što umjetnost znači za čovjeka.

A što se tiče suradnje, radnici su zaslužni za nastanak nekih radova koji bez njih ne bi bili ostvareni. Mjesec Davora Sanvincentija, sa svojom metalnom konstrukcijom od 10-ak metara promjera na koju je razapeto platno, je u potpunosti napravljen u škveru, kao i zvučna instalacija Mije Gladovića koja se sastojala od metalnih sajli i rezervoara za otpadna ulja, a Goranu Škofiću je poziralo 7 varioca za njegov rad Sektor.

Osim toga, sve sitnice rađene su uz pomoć škverana: oni su varili, prenosili materijale, navijali iza ugla, vozili cherry pickere za oslikavanje murala, bodrili umjetnike i fićukali umjetnicama.

Jedan od najboljih momenata Škvera, osim Otvorenih vrata, zasigurno je turnir u boćanju gdje su se natjecali timovi sastavljeni od radnika, umjetnika i boćara.

 

L. A. >> Baviš se aktivacijom neiskorištenih, industrijskih prostora.

D. J. >> Interes za neiskorištene i neobične prostore imam oduvijek. S kolegicom Vanom Gaćinom diplomirala sam na ALU u praznim vagonima na Istočnom kolodvoru, što je tada bilo skoro pa neprihvatljivo. Čak nam ni komisija za bodovanje rada nije došla na izložbu! Uvijek su me zanimli prostori koji nisu namijenjeni umjetnosti već se nalaze u nekom međustanju između korištenja ili potpunog zaborava, u limbu postojanja.

Sviđa mi se neodređenost tih prostora, mogućnosti njihovog korištenja su beskonačne i zapravo nema granica, nema nikakvih ograda koje bi sprječavale kreativnost. U zadnje vrijeme volim obilaziti napuštene kuće i objekte i raditi spontane intervencije u prostorima.

Npr. sa svojim partnerom Borisom Hoppekom, već neko vrijeme posjećujem napušteni hotel Panorama između Rijeke i Opatije. U genijalnoj arhitekturi toga prostora mi možemo raditi što god hoćemo. Dosad smo iscrtavali pločice, prozore, snimali video, postavljali instalacije, a kako je to bio hotel, na raspolaganju su mi nizovi potpuno identičnih soba, koje dodaju prostorni ritam u mom radu ili ih ja na taj način koristim, ritmično razvijajući svoje vizuale. I što je najbolje, postav je permanentan i potpuno besplatan. Treba samo preskočiti rampu na ulazu.

 

L. A. >> Također sudjeluješ u inicijativi „Čovjek po mjeri otoka” koja preispituje budućnost Malog Lošinja. O čemu se točno radi?

D. J. >> „Čovjek po mjeri otoka” je inicijativa građana i udruga Maloga Lošinja koja se zalaže za održivi i ekološki razvoj Lošinja, razvoj grada koji živi cijele godine. Kao osoba koja je rođena i odrasla na otoku te je posebno vezana za njega, jako sam osjetljiva na taj galopirajući razvoj turističke monokulture koja grabi sve pred sobom, gdje se zemlja rasprodaje, priroda se nagrđuje, život se trivijalizira u turistički proizvod, a korupcija cvate. Pokušavam biti što aktivnija, organiziramo tribine, upoznajemo javnost sa zakulisanim igrama, pišemo primjedbe, pokušavamo doprijeti do medija, ali nažalost, kao i u ostatku Hrvatske, aktivnih građana je malo i naši se napori lako nihiliziraju od strane lokalnih moćnika. Ali kreativniji smo i pametniji od vladajućih, tako da razrađujemo nove strategije pobune pomoću kojih ih, ako ništa drugo, bar možemo dobro iživcirati.

 

L. A. >> Doživljavaš li svoj angažman u lokalnoj zajednici kao ekstenziju umjetničkog djelovanja?

D. J. >>  Smatram da su umjetnici ljudi koji preispituju stvarnost i ne uzimaju stvari zdravo za gotovo. U tom sam smislu građanski aktivna, to je dio mog djelovanja kao čovjeka umjetnika.

Zatim, dio mog djelovanja koji je izrazito društven i angažiran je umjetnička organizacija (kao npr. projekti Škver, Festival eksperimentalnog stripa „The Projects” u Portlandu i drugi).

Međutim moj primarni umjetnički izraz, moj umjetnički rad, nije pretjerano društven, čak je i pomalo autističan. Moglo bi se zaključiti da sam podvojena osoba. Možda je tako zanimljivije.

 

L. A. >> Možemo li tvoj rad nazvati društvenom praksom?

D. J. >> Dio vezan uz umjetničku organizaciju, sigurno.

 

L. A. >> Tema prvog broja našeg časopisa je „Život ili umjetnost”. Gdje je za tebe granica između navedenog, ako uopće postoji?

D. J. >> Nekoć je ta granica bila jasnija, ali sam zaboravila gdje je.

 

Odgovori