Život i umjetnost - Intervju s Tomislavom Brajnovićem

 Tea Hatadi >> Umjetnik, performer, aktivist, istraživač, profesor, osnivač i voditelj galerije Studio Golo Brdo… Tko je Tomislav Brajnović zapravo?

Tomislav Brajnović >> Mnoštvo ovako značajnih pojmova i titula usmjerenih k jednom čovjeku moglo bi se protumačiti kao da se radi o nekoj značajnoj osobi koju će prije ili kasnije primiti među akademike, po njoj nazvati ulicu ili joj dignuti spomenik. No radi se o običnom čovjeku koji pokušava živjeti odgovore na pitanja koja postavlja kao umjetnik.
Svjestan sam slučajnosti prostorno-vremenske uronjenosti u formativni kontekst koji me oblikovao kao osobu, odredio svjetonazore, stavove i oblikovao izraz kroz umjetničke strategije. Sve ono što ste naveli u pitanju zapravo je normalna djelatnost čovjeka svjesnog dramatičnosti vremena u kojem živi i koji pokušava pronaći strategije kako kritički analizirati i redefinirati formativni kontekst koji nas je kroz uronjenost i prihvaćanje njegovih mehanizama doveo do ruba nestajanja. Ovdje mislim na globalnu razinu, ne samo na našu lokalnu.
Ljudi taj svoj vlastiti formativni kontekst, u koji su nekim slučajem upali, podižu na razinu najvećih vrijednosti, identiteta, tradicije, nasljeđa, nečega što je nepromjenjivo, bogomdano i što se ne može i ne smije dovesti u pitanje. Umjetnost i kultura dio su tog formativnog konteksta i kao umjetniku predmetom su mojeg posebnog interesa. Postavio sam pitanje koliko su kultura i umjetnost doprinijele situaciji u kojoj se nalazimo.

 

T.H. >> Studirali ste u Nizozemskoj, Hrvatskoj, Engleskoj; kako je došlo do te zanimljive kombinacije i koje su prednosti ili možda mane studiranja u različitom okruženju? Kako je studij utjecao na Vaš umjetnički rad danas?

T.B. >> Spletom okolnosti školovao sam se u Italiji, ondašnjoj Jugoslaviji, Francuskoj i kasnije studirao u Nizozemskoj, Hrvatskoj i Engleskoj. Ovako sa strane to izgleda sjajno i poželjno, međutim realnost svih tih situacija zapravo je dramatična. Do njih je dolazilo iz nužnosti opstanka roditelja umjetnika, još k tome roditelja koji se nikad nisu uklapali u opće razmišljanje, svjetonazore ili trenutne političke prilike, tako da je taj odlazak van u nekim slučajevima bio i bijeg.
Kolikogod su te situacije bile egzistencijalno na rubu, neizvjesne i napete, ipak ih nakon svega mogu nazvati sjajnima jer su vrlo bitne za opću spoznaju i umjetnost koja iz nje proizlazi. Mislim da su proživljavanje stvari, osobno iskustvo i slike koje čovjek doživi presudne za autentičnost onoga čime se kao umjetnik bavi. U smislu učenja i znanja, česta seljenja, promjene škola i obrazovnih programa, da ne spominjem jezika, imaju svojih pozitivnih i negativnih strana. Razvio sam priličnu vještinu prilagođavanja i improvizacije, ali i eskiviranja obaveza i zadataka. Često sam se izvlačio na činjenicu da sam tek došao, da ne znam jezik, da se još nisam snašao itd. To me je koštalo nekih osnovnih znanja, pisanja č i ć, osnovnih matematičkih operacija, pomanjkanja pripadnosti određenom društvu, slušanja glazbe koju svi slušaju, odlazaka na zajednička mjesta itd. U tom je smislu moj formativni kontekst puno širi, ali i manje određujući i intenzivan, što je s jedne strane prednost, ali i mana zato što se ne mogu identificirati s jednom skupinom ljudi ili određenom sredinom.
U Francuskoj sam npr. bio stranac, Yugo, a u Rovinjskom selu Francuz s još nekim pogrdnim dodacima…

Odlazak u Englesku bila je moja odluka, potreba da se još nešto nauči, svijest o tome da još moram napraviti neki proboj, ali nisu me zanimale titule i forma nego umjetnički napredak i spoznaja.

Zapravo, prva namjera bio je MIT u Bostonu jer me je za taj studij zaintrigirao umjetnik Denis Adams koji je krajem ’90-ih godina boravio u Zagrebu i kojega sam imao prilike slušati u jednom njegovom izlaganju gdje sve ohrabruje da probaju doći studirati u Boston. Jako me je zanimao taj studij koji se zvao Visual Studies, a postojao je unutar Odsjeka za arhitekturu. Karakteristika mu je bila interes za javni prostor, site-specific radovi i instalacije, mediji, zapravo društveni angažman i otvoreni mediji i to je bilo ono što me je tada zanimalo. Nažalost, nisam prošao na upisu iako sam bio blizu, ali konkurencija je prevelika, a primali su samo ih petero… Nisam tada bio ni spreman za tu razinu, ipak se trebalo duže i temeljitije pripremati za tako zahtjevan studij na kojem su uz Adamsa predavali Krzisztof Wodiczko i Joan Jonas, da spomenem samo neke.

Odmah nakon toga uzeo sam dokumentaciju, prepravio nazive, prilagodio tekst za Central St Martins u Londonu i tamo bez problema upisao jednogodišnji studij MA Fine Art. Bilo je to za mene vrlo važnih godinu dana intenzivnog rada, nevjerojatna situacija u kojoj je tvoj jedini zadatak da se intenzivno baviš svojim radom. Nisam nikad točno prebrojao, ali tamo sam napravio dvadesetak radova, objekata, instalacija, videa, audija, nešto čega sigurno ne bi bilo da nisam tamo otišao.
Ono što mogu poručiti studentima iz vlastitog iskustva je da nema škole ili akademije iz koje se ne bi moglo izvući nešto korisno bez obzira na to koliko kritični bili i koliko ona stvarno loša bila. To okruženje i fokusiranost na rad naprosto su situacije koje generiraju vrijednosti, pa makar i kroz sukob. Taj sukob nije uvijek idealni poticaj, čovjek se ponekad zaželi i podrške, no on ne može biti opravdanje za nerad i neinteres, kolikogod ovo što govorim ne umanjuje odgovornost onih koji imaju prednost druge učiti umetnosti.

Tomislav Brajnović: “10 toplih sekundi”

T. H. >> Vaš rad obuhvaća širok spektar interesa. Tematski ni medijski niste ograničeni. Je li vrijednost Vašeg rada dovoljno prepoznata na našoj umjetničkoj sceni?

T. B. >> Mislim da bi suvremeni umjetnik trebao biti neuhvatljiv u smislu definiranosti medijem ili interesom, iako postoje svijetli primjeri umjetnika koji cijeli život inzistiraju na jednom konceptu uvodeći mikropromjene u taj svoj, na prvi pogled definirani, okvir. Ako smo život izjednačili s umjetnošću (s čime se u potpunosti slažem), a umjetnost je spoznaja, onda se u njoj odražavaju svi životni interesi, a naglasak se stavlja na one segmente koje u određenom trenutku prepoznajemo kao bitne.
Trenutni kontekst doživljavam iznimno dramatičnim, rekao bih ključnim u povijesti ljudskog postojanja. Ovo je poseban trenutak jer smo na svim linijama razvoja došli do ruba na kojemu je nužna odluka o daljnjem smjeru kretanja. Nastavak istom paradigmom neminovno vodi u ponor, a promjena smjera zahtijeva ideju vodilju i radikalne promjene koje se neminovno moraju desiti na razini pojedinačne svijesti, u prostoru etike. Kritična svjetska situacija proizvod je odstupanja od etičkih načela. Kad kažemo etika, onda naravno ne mislimo svi na isto, postoje razni morali i razne etike. Ono što bih želio reći jest da u definiranju pojmova etika, ljubav, mir, sloboda, jednakost i bratstvo, da nabrojim samo neke, leži tajna opstanka svijeta. I to je ono čime se kao umjetnik bavim, definicijom i redefinicijom pojmova, nužno i redefinicijom pojma umjetnosti i redefinicijom povijesti umjetnosti. Kao polaznu poziciju koristim etički, značenjski, sadržajni ključ, a ne onaj formalno-estetski. Zapadna civilizacija fascinirana je prividom, slikom, kipom, materijalom, starošću, vještinom, zanemarujući stvarno značenje, namjenu i ulogu koju su određeni predmeti, zgrade ili umjetnička djela u povijesti imali ili imaju.
Poseban naglasak stavljam na sakralnu tematiku koja dominira umjetnošću kroz povijest ne samo zapadne civilizacije. Kršćanstvo smatram konceptualnom vrijednošću pročišćenom do razine najradikalnije čiste umjetničke ideje i u odnosu na to iščitavam i pozicioniram svu sjajnu umjetnost renesanse i baroka npr., koja savršenom formom pokriva duhovni kič i gradi već spomenuti formativni kontekst koji bih sveo na emocionalnu ucjenu.

Sve ovo pišem kako bih odgovorio na dio pitanja koje se odnosi na prepoznavanje tog rada i pozicije na umjetničkoj sceni. Kolege, kritika i publika znaju manje-više sve, ništa se ne može sakriti, a najčešće ni nametnuti. Ako si umjetnik, onda takvo nametanje ili guranje niti ne dolazi u obzir.
Dakle zna se tko što radi i tome se pridaje pažnja u mjeri u kojoj se onaj koji odlučuje na neki način poistovjećuje s tim radom, prepoznaje ga ili prihvaća. Mislim da se umjetnost danas, pogotovo u Hrvatskoj, iščitava i kroz svjetonazorsku prizmu, kao odraz političkih stavova i uvjerenja. Postoji i umjetnost koja se kreće u prostoru formalnih problematika ili se smatra robom na tržištu, ali nju bih sada pustio sa strane jer sam prije objasnio koje sadržaje smatram relevantnima u suvremenoj umjetnosti.

Osobno se nalazim u procjepu između dviju pozicija, one napredne lijevo-liberalne i one druge koja se pozicionira u tradicionalnim kršćanskim vrijednostima. Kritičan sam prema obje pozicije jer mislim da rješenje nije ni lijevo ni desno nego iznad, a to je jako teško objasniti i braniti. Ta moja pozicija u procjepu se nekad subverzivno i diskretno pojavljuje u raznim kontekstima i konceptima i tamo funkcionira, međutim nije dio naprednog svjetonazorskog mejnstrima. U tom smislu mislim da je ta pozicija jedinstvena, ne znam je li to prednost ili mana, ali u svakom slučaju je kontroverzna.

Kada netko ruši Michelangela zbog Sikstinske kapele ili Leonarda zbog „Posljednje večere“ jer su prekršili osnovnu biblijsku zapovijed koja zabranjuje izrađivanje i klanjanje slikama i kipovima (kao ilustracije duhovnog prostora) bez obzira na to koga mi mislili da predstavljaju, onda možete misliti koliko je sati… Međutim ukoliko na onom ranije spomenutom rubu želimo radikalne promjene kako bi kao civilizacija opstali, moramo preispitati i odbaciti sve ono što smatramo kulturnim vrijednostima, tradicijom i nasljeđem, a rezultiralo je potpunim promašajem.

Tomislav Brajnović: “Orlando”

T. H. >> Profesor ste na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Kako Vaš umjetnički rad utječe na znanje koje prenosite studentima? Što je to što želite prenijeti?

T. B. >> Nekako izbjegavam nazivati se profesorom, često ispravljam studente i govorim im da sam docent. Takva praksa ne proizlazi iz lažne skromnosti, nego iz želje da zadržim nužnu umjetničku nesigurnost, otvorenost i neformalnost. Smatram da je jedan od glavnih problema akademskog obrazovanja upravo u umjetniku predavaču, profesoru, koji mjesto svoje afirmacije umjesto u umjetnosti pronalazi u titulama, sigurnosti i ugledu na instituciji.

Ove dane jako puno razgovaram sa studentima o tome što bi se moglo nazvati uspješno završenim studijem, koji ishod. Naravno da je sve ono što proizlazi iz programa i kataloga kolegija nužno i bitno i utkano je u silabe, predavanja i vježbe, no u konačnici radi se o umjetničkoj spoznaji koja se dogodi ili ne dogodi. Ona ne proizlazi iz vještina, znanja, zanata, medija, nego je zapravo duboki uvid i razumijevanje stvari, spoznaja da je umjetnost stanje, način gledanja na stvari, senzacija života, proživljeno i da sve ono što kao umjetnici radimo proizlazi iz toga. Na kraju svega, koliko god vješto i lijepo bilo, publika ili vjeruje ili ne vjeruje umjetniku, a to je pitanje svjetonazora.

Tomislav Brajnović: “Prelet Supermena”

 

Odgovori