Umjetnost, tj. priroda

Kao tzv. napredna tehnološka civilizacija hvalimo se znanstvenim i tehnološkim dostignućima koja su učinila život lakšim. Međutim sve većem broju ljudi postaje jasno da naš napredak ima i drugu stranu medalje: u samo zadnja tri desetljeća potrošili smo čak trećinu prirodnih resursa planeta Zemlje[1] i posjekli više od 60% svjetskih prašuma;[2] oko 50% podzemnih voda u svijetu je nepitko zbog zagađenja, a do sredine stoljeća predviđa se da će izumrijeti čak 50–70% životinjskih vrsta![3] Katastrofalna ekološka situacija na našem planetu odraz je naše eksploatacije resursa i masovnog konzumerizma, naše neutažive gladi za posjedovanjem ukorijenjene u globalnoj psihološkoj konfuziji. U isto vrijeme, za cijenu slike drveća Van Gogha ili Corota, moglo je biti posađeno na milijune stabala. Često se i sam pitam u kojoj se mjeri umjetnost današnjice uopće bavi globalnim ekološkim problemima koji su tu i koji su realni. Kako se taj ogromni komunikacijski potencijal čovječanstva odnosi prema prirodi koju uništavamo, a o kojoj ovisimo?

Od osvita čovječanstva ljudi su se služili umjetnošću kao oblikom simbolizma kako bi protumačili i uredili svijet koji ih okružuje te mu dali značenje.[4] U španjolskoj spilji Altamiri prve slike koje je čovječanstvo stvorilo prikazivale su upravo životinje naslikane profinjenom ljepotom i senzibilitetom, a proces stvaranja slika bio je duboko ukorijenjen u čovjekov vlastiti okoliš.[5]

U prethistorijska vremena umjetnost je bila raširena pojava u društvu, čak i više nego danas. Prekrasni uzorci tetovaža, simbolički dizajn na vrčevima, fino obrađeni alati, glineni kipići božica i igračke za djecu… Sve to sugerira da je umjetnost bila dio života, a ne nešto odvojeno od njega.[6] Mnogi antropolozi danas smatraju da je umjetnost neodvojivi dio ljudske prirode i evolucije, baš kao i korištenje jezika i alata. Ljudska bića univerzalno pokazuju jedinstvenu urođenu sklonost ka estetskom ponašanju. U tradicionalnim društvima svatko je bio umjetnik i vrijedilo je pravilo ne umjetnost radi umjetnosti, već umjetnost radi života.[7]

Promjene u europskom društvu – prvenstveno uspon trgovačke klase u razdoblju europske renesanse – dovele su do drugačijeg poimanja umjetnosti na koji smo i danas navikli. Razdoblje rane industrijalizacije 18. st. dovelo je do daljnjeg zanemarivanja odnosa čovjeka i njegovog ekosustava. To je bilo razdoblje kada se čovjek otuđio od bioloških sila života, a njegova veza s prirodom ugušena je mehanizacijom i zamijenjena materijalnim proizvodima na rastućem tržištu. Svrha novonastalih ekonomskih struktura nije bila ništa drugo nego čisti profit, maksimalna ekstrakcija resursa i gomilanje zaliha kapitala.[8]

Na ovakav se razvoj može gledati dijelom i kao na posljedicu specifičnog svjetonazora koji je dominirao mišlju zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga kroz skoro pet tisućljeća, a koji vuče korijenje iz abrahamskih tradicija. Njegova dualistička podjela svijeta implicira hijerarhijski poredak bića gdje svemogući bog vlada nad čovjekom, a čovjek nad prirodom kao »gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!«,[9] stvoren da tu istu zemlju sebi i podloži.

 

 

Fast forward u sadašnjost – do točke kad posljedice naše industrijske i tehnološke ekspanzije, kao i arogantne dominacije nad planetom, postaju sasvim očite. Iščupanih korijenja i otuđeni od organskog tijela kojeg smo dio, izgubivši dodir sa stvarnim svijetom prirode u svojim betonskim tornjevima od bjelokosti, čini mi se kao da smo postali poput astornauta u svemiru: plutajući prepušteni slučaju u vlastitim uskim homocentričnim stvarnostima, u potpunosti ovisni o tehnologiji za opstanak. Automatski mi se pojavljuje pitanje – a što je s umjetnosti u ovom vremenu prije kraja vremena? Je li ona, baš kao i divlje životinje, postala ugrožena vrsta pred izumiranjem ili je završila u zoološkom vrtu ugušene divlje razigranosti i kreativnosti?

Materijalistički komoditet, beskvasni intelektualizam i samopotvrđujući narcizam današnje umjetnosti direktni su rezultati mlakih kulturnih vrijednosti i disocijacije našeg osobnog i društvenog identiteta te identifikacije s konzumerizmom. Život nam je organiziran oko umjetno usađenih tehnoregija koje ograničavaju naš neposredni kontakt s našim bioregijama: klimom, biljkama i životinjama, zemljom, vodom, itd. Dok kapitalizam potiče stvaranje lanca masovne potrošnje čiji su krakovi dogmizali duboko u ljudsku psihu, ujedno stvara i skup umjetnih vrijednosti i potreba koje samo povećavaju sveprisutni osjećaj praznine i plutanja u kulturnom vakuumu. Modernističko nasljeđe Zapada, s vječitom potrebom za novim i neviđenim te frakturiranjem prošlih pokreta, podsjeća na planirano zastarijevanje proizvoda konzumerističkog sektora društva – ipak nekako valja održati tok kapitala! Nametnuvši umjetnosti cijenu, njena esencija – njen interaktivni kapacitet da kroz materijal komunicira ono prolazno – gubi vrijednost i smisao, što dovodi do ostvarivanja najnemaštovitijeg od svih snova – onog materijalističkog.[8]

Nadalje proces globalizacije uparen s eksploatacijom svih prirodnih resursa ne samo da dovodi do katastrofalnog osiromašenja našeg prirodnog okoliša, već i kulturnog osiromašenja. Dok internacionalizam i svjetsko tržište umjetnina proždiru i probavljaju regionalne umjetničke pokrete, veliki centri umjetnosti Zapada nastavljaju izlagati umjetnička djela nekom vrstom darvinističke selektivnosti – estetikom jednog skupa (GMO) usjeva koji se, baš kao i u današnjoj monokulturnoj poljoprivredi, rotiraju po nekoj umjetnoj shemi te reduciraju raznolikost prirodne ekspresije na minimum. Bioraznolikost se tako reflektira na kulturnu raznolikost, a estetska deprivacija je samo odraz našeg uništavanja okoliša – ljudski kontekst kulture kao cjeline je izgubljen!

 

 

Na ljudsku povijest, kao i na povijest umjetnosti, gledamo kao na serijski napredak tijesno povezan s ekonomskim napretkom Zapada te smo tako i prirodu počeli uzimati zdravo za gotovo. Povezujući je direktno s ekspanzionističkom iluzijom našeg povijesnog modela, definirali smo ju kao estetsku nekretninu – puku tvar s kojom možemo raditi što želimo. I dok Duchamp tvrdi da je čovjek izmislio umjetnost i da ona nema biološki izvor, estetski narcizam – egoistični pogled da je ono, što mi kao bogovi vlastite kreacije stvaramo, na neki način besmrtno i vječno i značajnije od života samog, dalje produbljuje jaz koji nas dijeli od našeg okoliša. Manipulirajući prirodu, ne odnosimo se prema njoj kao prema jednakovrijednom partneru koji je temelj svake ekonomije i vječni izvor inspiracije i ekspresije, već kao prema nečemu što valja uokviriti i staviti na zid. No priroda je dio umjetnosti u jednakoj mjeri kao i mi, kolikogod to teško bilo prihvatiti jer sve što vidimo oko sebe, pa tako i materijali s kojima stvaramo, u konačnici dolazi iz prirode.

No pitanje što od prirode možemo naučiti, ne samo po pitanju materijala i procesa, već i kreativnosti same, ostaje još uvijek neodgovoreno. Priroda ima svoj vlastiti glas koji odjekuje već milijunima godina. I znanstvenici i umjetnici mogu crpsti inspiraciju iz identifikacije s prirodom i naše kreativne umjetničke intuicije. Umjetnost može pomoći i znanosti i industriji dizajnirati životno okruženje po mjeri čovjeka, koristeći prirodu kao model za razvoj staništa, osiguravanja zdravih prehrambenih namirnica i reintegriranja prirodnih elemenata u urbane zone itd. Ako poštujemo raznolikost koja postoji u prirodi, otkriva nam se dublji izvor znanja i provjerenog iskustva koje je priroda skupljala kontinuiranim učenjem kroz milijune godina evolucije – to je znanje na koje se možemo osloniti![10]

Ovakav stav podupire i mnogo znanstvenih hipoteza i filozofskih ideja. Jedna od utjecajnijih, nastala ’70-ih godina 20. st., jest Gaia hipoteza, koja pretpostavlja postojanje svrhovite fizikalne i kemijske povezanosti svih živih organizama i njihovog prirodnog anorganskog okoliša na planetu Zemlji u stvaranju sinergističkog samoregulirajućeg kompleksnog sustava i evolucijskog procesa koji regulira i održava same preduvjete za život na planetu.[11] Zatim stavljajući veći naglasak na psihološko, hipoteza Biofilia (ljubav za životom ili živim sustavima) sugerira da postoji instinktivna veza između čovjeka i drugih živih bića koja je duboko ukorijenjena u našu biologiju i produkt je biološke evolucije i prirodnih uvjeta u kojima smo kao vrsta tisućljećima evoluirali.[12] Da je ljudski um duboko ukorijenjen i prilagođen svom prirodnom okolišu, tvrde i nove struje ekopsihologije koje se trude razviti i razumjeti emocionalnu vezu između čovjeka i prirode.[13] Može li umjetnost ponovo pronaći i uspostaviti tu vezu koja je, čini se, bila dio ljudskog biološkog i psihološkog nasljeđa tisućama godina?

Stvarajući u tom duhu, nova generacija umjetnika, oprezno održavajući distancu od tržišta umjetnosti i njegovih makinacija, svojim netradicionalnim formama ekspresije želi nas ponovo povezati s našim biosustavom. Briga za okoliš, interes za mitologiju i bioregionalne kulture te težnja ka samoodrživosti i samodostatnosti – sve su to karakteristike ekološke umjetnosti koja dobiva sve više pažnje diljem svijeta nakon ’90-ih godina 20. st. Odmičući se od megalomanske estetike land arta 1960-ih, koja je prirodi nametala modernističku ideju umjetnosti i u isto vrijeme krajobraz uništavala buldožerima i dinamitom i uopće ga oblikovala s malo obzira prema ekosustavu, ekološka umjetnost teži integrirati prirodu kao svojevrsnu kulturu u svoj izraz u okolišu.[14]

 

 

Tako je, još i prije nego što se na Zapadu razvila šira ekološka svijest, austrijski umjetnik Hundertwasser dizajnirao arhitektonske i urbane projekte u pokušaju da dekonstruira modernističku fikciju ravne linije, a naš izgrađeni okoliš rehumanizira, približavajući ga ritmovima prirode. Ekološki umjetnik Andy Goldsworthy koristi samo lokalno pronađeni prirodni materijal, kao što su snijeg, bobice, vlati trave, trnje, kamenje, zemlja, lišće, drvo, itd. Poštujući i odgovarajući na zahtjeve ekologije specifičnih bioregija u kojima radi, Goldsworthyevi razgradivi i prolazni prirodni asemblaži nenametljivo uklopljeni u okoliš, svojom prolaznošću tiho govore skladnim jezikom prirode. Richard Long, pak, svoja umjetnička djela stvara tijekom svojih dugih šetnji prirodom rearanžirajući kamenje, granje i druge prirodne elemente. „Medicinski kotač“ Chrisa Drurya kolaž je prirodnih materijala sakupljanih tijekom umjetnikovih svakodnevnih meditativnih šetnji u razdoblju od godinu dana. Nils Udo svojim site-specific djelima lokalno pronađenog materijala – šarenim humcima i mističnim gnijezdima, stvara potencijalne utopije snenih dana u šumi. Izdvajanja je vrijedan i Daniel McCormick, čije se pletene skulpture od granja lipe ne samo skladno uklapaju u vodeni okoliš, već svojim permakulturnim dizajnom i integracijom u lokalnu biodinamiku pomažu smanjivanju erozije obale i obnovi riječne flore i faune.

Ako se nakon ovih uvida vratimo na početak članka i prisjetimo onih poraznih podataka o ekološkom stanju Zemlje, pitanje važnosti umjetnosti u budućnosti ne samo u komunikaciji ekološke poruke, već i direktnom pomaganju obnove ekologije planeta na kojem živimo, počinje dobivati sve jasnije odgovore!

U nužnoj transformaciji kulture u holističkom smjeru – proces koji se već počeo dešavati u svijetu, umjetnost budućnosti imala bi ogroman potencijal oblikovanja te kulture i stvaranja obostranog i međuovisnog odnosa poštovanja s našim ekosustavima. Ona se ne bi odnosila prema prirodi samo kao prema resursu za projekte u okolišu, već bi reafirmirala univerzalno iskustvo života u kojem je priroda cilj, a ne sredstvo! Priroda je otvoren i svestran sustav, riznica znanja milijuna godina evolucije i dinamične kreativnosti. Učeći od nje, umjetnost nam može pružiti širu viziju budućnosti, komunicirati onaj viši potencijal čovječanstva koji nosimo u sebi i biti pokretač društvene i ekološke transformacije životnih procesa. Sve veći broj ljudi shvaća da smo dio te kontinuirane razmjene i transformacije energije, koja je priroda! One instinktivne sile koje nas uistinu pokreću i fizička energija koja je dio našeg zajedničkog iskustva života upravo jesu budućnost umjetnosti. Otvara se nevjerojatan prostor suštinske slobode kad sam život i životne procese prepoznamo kao umjetnost! To je ključni preduvjet za stvaranje održive kulture i umjetnosti budućnosti. Priroda je umjetnost koje smo i mi dio!

LITERATURA:

[1] Paul Hawken, Amory Lovins and Hunter Lovins, Natural Capitalism (London: Little, Brown & Company, 1999)

[2] “Facts About Rainforests,“ The Nature Conservancy, pristup 19.10.2015.

[3] “The Extinction Crisis,“ Center for Biological Diversity, pristup 20.3.2015.

[4] Desmond Morris, The Human Animal: A Personal View of the Human Species (London: BBC Books, 1994)

[5] Herbert Kühn, The Rock Pictures of Europe (Bristol: Sidgwick and Jackson, 1966)

[6] John Lane, A snake’s tail full of ants: Art, ecology and consciousness (Devon: Green Books Ltd, 1996)

[7] Ellen Dissanayake, Homo Aestheticus: Where Art comes from and Why (New York: Free Press, 1992)

[8] John K. Grande, Balance: Art and Nature (London: Black Rose Books, 2004)

[9] Knjiga postanka 1:26

[10] David W. Orr, The Nature of Design: Ecology, Culture, and Human Intention (New York: Oxford University Press 2002)

[11] James E. Lovelock and Lynn Margulis, “Atmospheric homeostasis by and for the biosphere: the Gaia hypothesis“, Tellus 26 (1974): 2–10.

[12] Edward O. Wilson, Biophilia (Cambridge: Harvard, 1984)

[13] Theodore Roszak, The Voice of the Earth /Grand Rapids: Phanes Press, 1992)

[14] Jeffrey Kastner and Brian E. Wallis, Land and Environmental Art (London: Phaidon Press, 1998)

 

Odgovori