U High Noon kao Gary Cooper

Što možemo očekivati kada riječ zamijenimo slikom, a umjesto pitanja pred sugovornika stavimo vizualni podražaj? Kao najboljeg kandidata za ovaj eksperiment odabrali smo Zlatka Kesera, prof. emeritusa na našoj Akademiji. On je kroz dugi niz godina, uz svoj mentorski rad u slikarskim klasama, održavao sa studentima i crtačke seanse. Na nekoliko bi se sati s grupom studenata i hrpom crtačkog materijala zatvarao u radni prostor, ne s ciljem da se stvore remek-djela, nego da kroz višesatnu spregu oko–ruka–papir prodre do kreativne srži pojedinca, pokušavajući osvijestiti individualni znak, način bilježenja kojim obuhvaćamo podražaje iz svijeta.

Dogovoreno je da ćemo se, profesorovim riječima, sastati »u high noon kao Gary Cooper«. Kao intervjuist, odlučio sam se ograničiti na provokativnu crvenu kojom bih stavio prva pitanja na papir, dok je profesor imao čitav spektar materijala na raspolaganju. Iako je polazišna ideja bila jasna, nismo znali što ćemo na kraju dobiti kao rezultat. Ubrzo smo pristupili bjelini papira.

Na kraju, popili smo crni čaj, pospremili stvari, rukovali se i onda je profesor otišao. Završeni rad – crnom prožeta velika vibrantna tamna ploha – stajao je na zidu, a boja je na mjestima još bila svježa. U gornjem lijevom uglu ostao je nenametljivi natpis „BILJEŠKE“. Ono što je bilo pred nama i jest bilo poput bilješki, ostatak proteklog razgovora, fragmenata koje je svatko od sudionika ponio sa sobom. Sam razgovor lagano je tonuo u prošli trenutak.

Odgovori