SVIJEST PRISUTNOSTI

 

»Primi se čvrsto za sada i za ovdje, kroz koje čitava budućnost ponire u prošlost«, James Joyce [1]

Glavna je tema ovog sažetog teksta ideja da je konfuzija koja vlada u današnjem svijetu u svojoj biti psihološke prirode. To jest, do društvenih poremećaja kojima možemo svjedočiti dolazi zbog sve dubljeg nerazumijevanja čitavog mnoštva naših individualnih psiha. To se prvenstveno odnosi na činjenicu da ljudi diljem svijeta traže osjećaj sigurnosti u sebe same te da složena struktura nekadašnjih i današnjih političkih, religijskih i ideoloških organizacija nastoji pružiti taj osjećaj unutarnje sigurnosti i pripadnosti, bilo da je riječ o građanima, vjernicima, sljedbenicima, članovima stranke, potrošačima, itd. Konzumerizam se, sa svojom potrebom za materijalnim stvarima (ili za odricanjem od svih materijalnih stvari), također javlja iz stanja te unutarnje potrage za psihološkom sigurnosti ili pripadnosti. Prepoznavanje raznolikih aspekata tog procesa može stvoriti osjećaj naizgledne bespomoćnosti te se čovjek može predati mišljenju da bi tako stvari trebale i biti ili pak može postati sljedbenikom ovog ili onog vjerovanja.

Ima mnogo aspekata koji se na ovaj način očituju i jesu reakcija na tu individualnu potrebu, na tendenciju za samoostvarenjem te vrste, na to očigledno nepresušno htijenje od kojeg se globalno obolijeva. Na prvi pogled može se učiniti da su zahvaljujući tom osjećaju svaki individualni pokušaj promjene i pothvat uzaludni i beznačajni. No što ako svijet nije negdje tamo vani, već je odraz te naše potrage za sigurnošću, Državom, Nacijom, Kontinentom, itd.? Međutim upravo zato što je uzrok poremećaja u samom psihološkom stanju, to je globalno stanje realno moguće i ispraviti, kao i putem aktivnog učenja transformirati samo društvo. Društvo nije ništa drugo nego ti i ja i amplifikacije nas samih. Iako može biti vrlo teško spoznati da svaka aktivnost koja dolazi iz tog stanja poremećene percepcije (vječnog traženja psihološke sigurnosti) samo dalje prenosi i pojačava tu kratkovidnost, prepoznati te pojave i naučiti da čovjek vječno nešto želi kako bi osigurao svoju psihološku sigurnost jest itekako dobar početak. Ego jest stanje te psihološke sigurnosti; on traži i pokušava postići stanje znanja za sebe i po sebi. To uzrokuje daljnju izolaciju od življenja u sadašnjem trenutku.

Implikacije samog procesa učenja te su da nešto ne znamo i same su u određenom smislu nesigurne. No putovanje naše psihe ipak uglavnom započinje u implicitnoj, suptilnoj poziciji neupitnog znanja, sigurnosti u identitet, želje i neumornog traganja za sigurnošću i postajanjem. Svijet se neprestano uokviruje u riječi, sjećanja, misli, dok je sam mislilac centraliziran te se pogrešno čini da je odijeljen od vlastitih misli koje naočigled manifestira.

Glavni je izazov koji se tu javlja dojam da je svijet posložen kao neka vrsta odvojene i nezavisne psihe – mozaika ideja i koncepata koji se pred nama odigravaju i prikazuju kao stvarni, kao da je stvarni život negdje tamo, u njima. Stoga se mentalne slike i osjećaji prema pojedincima koje mislilac vidi i osjeća mogu generalno činiti stvarnijima od stvarne, momentalne manifestacije ljudi ili aktualnosti samih! U ovom procesu self (osjećaj sebe) se kontinuirano pojačava iluzijom da su riječi i misli stvarne, da ih mislilac objektificira, umjesto da proizlaze iz istih misli koje čine stvarnim samog mislioca.

»Povijest… to je noćna mora iz koje se pokušavam probuditi«, James Joyce

Dokaz je očite snage tih iluzija snažno emocionalno poistovjećivanje sa znakovima, ideologijama, obitelji, imenom, nacionalizmom, rasom, religijom, zvanjem itd. Naprimjer možemo se pitati što to zapravo znači kad osoba kaže da ju je netko povrijedio (u nefizičkom smislu)? Što je to što je povrijeđeno? Nije li osporena upravo identifikacija, memorija o identitetu, njezini razlozi i način na koji je izgrađena?

Riječi i misli vrlo su rijetko stvarne same po sebi i, premda su vrlo korisne u apstraktnoj kategorizaciji pojmova, u području psihe uvijek su manifestno nestvarne, fizički nepostojeće. Kao takve zahtijevaju oprezno umno promatranje kako se iz njih ne bi donosili zaključci o samoj stvarnosti i kako ne bi postale stvarnost sama. Postoji li dakle jednostavno promatranje bez pamćenja, misli ili riječi? Postoji li sloboda koja je poput trenutka, slobodna od psihološkog vremena, pamćenja, povijesti i stvari?

Prije nego što se osvrnemo na to pitanje, važno je shvatiti kako riječi, imena, značenje i simboli mogu naizgled oživjeti vlastitim životom. To nije moguće, osim ako nema snažne identifikacije i uvjetovanja koji se javljaju zajedno sa psihom ili, točnije rečeno, kao psiha sama, kao jastvo. Osvještavanje te obmane može biti prilično šokantno.

»Nitko je bilo tko«, James Joyce

Posrednik je ovakvom razvoju događaja psihološko vrijeme, sjećanje koje se projicira samo iz sebe, kao ovo u ono, ali uvijek sjećanje, neposredna prošlost. Takvo implicitno postajanje ili buduća nagrada čini samu srž selfa. Nestrpljiv pojedinac želi potvrditi i natopiti sadašnji trenutak selfom. Međutim on je po svojoj vlastitoj prirodi uvijek ograničavajući i tako se nikad ne može namiriti ili biti u potpunosti zadovoljen. Pažljiva pozornost usmjerena na tu pojavu, lišena ikakvog suda ili prihvaćanja, ono je što filozof Jiddu Krishnamurti naziva zrcalom odnosa. To je prisutna svijest koja promatra, bez misli ili promatrača ili koncepata unutarnjeg i vanjskog, pozorno, prirodno i bez predodređivanja. Raspršeni od ega kao bit neprekidnog procesa učenja, pasivno promatrajući kao trenutak otkrivanja kolektivne inteligencije, radoznalo lišeni unutarnjih htijenja.

»Hodamo kroz sebe, susrećući se s razbojnicima, duhovima, divovima, starcima, mladićima, ženama, udovicama, braćom, ali uvijek sretnemo sami sebe«, James Joyce

 

[1] James Joyce napisao je složeni modernistički roman „Uliks“ tijekom razdoblja od sedam godina, slično kao i Odisej kojemu je trebalo čitavo desetljeće za vlastito putovanje. Prosječnom čitatelju treba otprilike 26 sati, više-manje jedan cijeli dan da pročita cijeli roman. To je prikladno zato što se i radnja Joyceova „Uliksa“ zbiva u periodu od jednog dana – 16. lipnja 1904. Tijekom tog razdoblja mnogo se toga dogodi zahvaljujući umjetnikovoj originalnosti i ingenioznoj, ali i zahtjevnoj i kompleksnoj naraciji. U detaljima Joyceova rada otkrivaju se mnogi pronicljivi aforizmi. Premda izolirani od same radnje, oni ipak mogu pružiti duboko razumijevanje. S time na umu upotrijebljeni su kao naslovi-smjerokazi u strukturi ovog kratkog teksta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>