Pogled iz daljine - Lajpciška umjetnička scena

Devedesetih, u vrijeme kad se pojavila Nova lajpciška škola, Leipzig je bio grad minule slave. Naime, iskapanje smeđeg ugljena u doba Njemačke Demokratske Republike (Deutsche Demokratische Republik ili DDR), zajedno s ispušnim plinovima, uzrokovalo je značajno onečišćenje zraka u Leipzigu. Nakon strukturalnih reformi Vlade došlo je do bankrota mnogih industrijskih firmi i izdavačkih kuća, a nakon pada režima, veliki je dio stanovništva Istočne Njemačke migrirao u Zapadnu. Leipzig je bio pusto mjesto obilježeno prljavštinom i prašinom i nitko nije mogao očekivati da bi mogao postati atraktivna lokacija za vizualne ili bilo koju drugu vrstu umjetnosti. Tek nakon pada Berlinskog zida 1989. uslijedio je razvoj umjetničke scene, a uspjehom Nea Raucha u SAD-u 1999, glas o lajpciškom slikarstvu proširio se cijelim svijetom, transformirajući Leipzig u jednu od najatraktivnijih lokacija za umjetnike u Europi.

Kako bi bilo lakše razumjeti vizualnu umjetničku scenu Leipziga, koju ću kratko u ovom članku predstaviti u njenom sveobuhvatnom kontekstu, mislim da je važno dati i kratki pregled razvoja primijenjenih i likovnih umjetnosti u gradu, kao i životnog standarda koji u velikoj mjeri utječe na trenutnu umjetničku situaciju.

U 19. st. Leipzig je bio trgovački grad poznat po trgovini knjigama. Umjetnička praksa uglavnom je bila ograničena na primijenjene umjetnosti, za kojima je zahtjev porastao tijekom industrijske revolucije. Ona je sa sobom donijela i povećanje broja stanovnika i materijalno bogatstvo. Na početku 20. st. Leipzig se afirmirao kao grad za otiskivanje i estetiku knjiga, što je utjecalo i na stil podučavanja na Akademiji za vizualne umjetnosti u Leipzigu, originalno osnovane kao Akademija slikarstva, grafike i arhitekture 1764. godine. Promocija grafike kao nezavisne umjetničke forme uzela je maha s mogućnošću reprodukcije korištenjem fotografija. Zahvaljujući jednostavnoj proizvodnji, jasnoći i pristupačnim cijenama, DDR je financijski podupirao razvoj grafike, baš kao i slikanje stilom socijalnog realizma. Tako je i grupa umjetnika povezana s Akademijom i nazvana Lajpciškom školom uvijek bila u toku s promjenama koje su se neprestano događale. Svojim realističkim likovima i tradicionalnim akademskim treningom, koji je ostao karakterističan za Leipzig i do danas, Lajpciška je škola bila savršeno opremljena da prezentira umjetnost DDR-a svom klasnom neprijatelju – Zapadnoj Njemačkoj. Premda slikarstvo nije bilo jako popularno na Akademiji, ova je grupa umjetnika izložila svoje radove na „Dokumenti“ 1977. u Kasselu prezentirajući ograničenu poziciju kritike socijalnog realizma u DDR-u, čime je ostvarila značajan uspjeh. Međutim svjetska slava Leipziga uslijedila je tek nakon ujedinjenja Njemačke, s Neom Rauchom kao centralnom figurom tzv. Nove lajpciške škole.

 

 

Suvremenu i recentnu umjetnost može se u Leipzigu naći u vrlo visokim koncentracijama, a najbolje mjesto za to je tzv. Leipziger Baumwollspinnerei, tj. Lajpciška tvornica pamuka. Ova internacionalna zona (sve više i više komercijalizirana) smještena je u zgradama stare tvornice, što joj daje mnogo od njenog šarma. Tvornica je osnovana 1884. i bila je toliko uspješna da je čak bilo isplativo izgraditi cijeli mali grad za njene zaposlenike. To je područje uključivalo vrtove, dječje vrtiće i doktorske ordinacije. Manje ili više uspješno, tvornica je prebrodila sve nevolje 20. stoljeća do njenog zatvaranja 2000. Već 1990-ih upraviteljica tvornice Regina Bux započela s popunjavanjem praznih prostora fantastičnim idejama i novim projektima, što je privuklo mnogo kreativaca koji su tražili neobičan i jeftin radni prostor. Malo pomalo, u prostorima stare tvornice niknuli su umjetnički ateljei i galerije, radionice za različite zanate, dvorane za dramsku umjetnost i sastanke itd. Isti su ostali očuvani u inspirativnom i osvježavajućem duhu. Utjecajne galerije, poput EIGEN + ART, gdje je Neo Rauch kasnije izlagao, također su se smjestile u ovim prostorima. Prostorije stare tvornice otvorile su se i internacionalnim umjetnicima i publici 2005. godine. Danas Spinnerei ugošćuje 12 galerija, sobe za projekte, umjetničke centre, pa čak i trgovinu umjetničkim materijalima Boesner. Od posebnog interesa za strance je Pilotenkueche koji nudi rezidencijalni program u kojem je moguće dobiti atelje na 16 tjedana i surađivati s umjetnicima iz cijelog svijeta. Dva puta godišnje, na proljeće i jesen, Spinnerei otvara svoja vrata i za sve ostale posjetitelje, kada je moguće slobodno istraživati život i rad umjetnika koji ovdje borave.

Sve u svemu, Leipzig nudi mnogo prostora za neprofitne i niskobudžetne poduhvate. Naprimjer, pored Spinnereia ima nekoliko sličnih lokacija, kao Tapetenwerk. Naime, napuštene industrijske nerenovirane zgrade izgrađene u Gründerzeit (utemeljiteljsko vrijeme – period procvata njemačke industrije u drugoj polovici 19. st., sinonim za historicizam u arhitekturi) stilu omogućuju niske cijene najamnine za konvencionalnu i nekonvencionalnu uporabu. Naravno, zajedno sa živahnom umjetničkom scenom Leipzig djeluje kao magnet za mlade kreativce, bilo da studiraju, rade ili eksperimentiraju s različitim projektima, ali i životnim stilovima. Zahvaljujući tome, Leipzig je zanimljiva lokacija za sve vrste umjetnosti i dizajna te ovdje interakcije i preklapanje medija postaju česti fenomeni. Bilo da ste zainteresirani za kustoski posao, videoumjetnost, performans, samo izlaganje ili pak političke, sociološke, filozofske teme ili što god vaša mašta može izmisliti, u Leipzigu ćete vjerojatno pronaći ljude, prostor i projekte gdje možete ostvariti svoje ideje (dok je financiranje jedna sasvim druga stvar…). Ishode tih projekata moguće je vidjeti u mnoštvu galerija, restorana ili na festivalima, kao što su „Lindenow“ ili „Westpaket“. Također, postoji mnogo projektnih soba koje stavljaju naglasak na ravnopravnu suradnju u radnim skupinama. Jedan od tih neprofitnih galerijskih projekata je D21 koji se specijalizirao u internacionalnoj umjetnosti, pogotovo novim medijima, performansima i instalacijama. Svrha toga je potaknuti osjećaj zajedništva te je stoga granica između umjetničkog eventa i zajedničkog kuhanja ili sjedenja u dnevnom boravku zajedničkog domaćinstva vrlo često fluidna.

Umjetnička djela koja se mogu vidjeti u Leipzigu tvore jednu nekonzistentnu cjelinu. S jedne strane, tu je utjecaj Akademije koja je već sama po sebi dosta heterogena, a s druge strane ima mnogo supkultura koje se žele izolirati od mainstreama. Naravno, neki umjetnici isključivo dolaze u Leipzig kako bi nastavili tradiciju Lajpciške škole te slikarske teme koje se često mogu susresti pritom uključuju ljudsku figuru, ali i teme povezane s arhitekturom, kao u djelima Ulfa Pudera i kasnije Matthiasa Weischera. Vidljiv je i dalje snažan fokus na grafiku. No Leipzig je grad velike raznolikosti te stoga rijeke mladih ljudi i studenata i dalje ne prestaju pristizati u grad, održavajući njegov vibrantni i osvježavajući potencijal. Neki definitivno slijede trendove, budući da smo svi povezani internetom i često pratimo iste umjetničke blogove. Također, postoji i veliki broj insajdera koje se može primijetiti tek nakon nekog vremena provedenog u Leipzigu, a koji su kritički orijentirani prema vrevi lajpciške umjetničke scene.

Željela bih dodati da je smanjeni interes za slikarstvo doveo u prvi plan interdisciplinarni rad. Kao studentica Slikarskog odsjeka, nije problem koristiti fotografski laboratorij i radionu za metal ili raditi animaciju. Smatram kako su takve široke mogućnosti umjetničke prakse i sloboda najvažniji uvjeti za akademsko umjetničko obrazovanje.

No i živahna raznolikost, tipična za umjetničku scenu Leipziga, ima svoju drugu stranu medalje. Povoljan razvoj grada (prije par godina dobio je nadimak Hypezig) i jeftina najamnina dovele su do gentrifikacije i upitno je kako će to utjecati na kulturnu i vizualnu umjetničku scenu Leipziga. Cijene najamnina rastu u svakoj atraktivnoj četvrti s artsy atmosferom. Štoviše, to može dovesti i do gubitka autentičnosti. Ako se grad ekstenzivno promovira, kao što je to bio slučaj s Berlinom, nešto će narasti, međutim to neće biti cvijet. To se sjaji, ali je jako varljivo. Centralizacija umjetničke scene nudi mnogo mogućnosti, ali u isto vrijeme može se izgubiti utjecaj na društvo i grad ostati zanimljiv jedino za tržište. U najgorem slučaju, taj proces može dovesti do elitističkih i hermetičkih koncepata. Takav razvoj nije neobičan i dogodio se mnogim gradovima bivše Zapadne Njemačke.

U ovom trenutku sve je to još uvijek u zraku. Zasad mislim da je Leipzig i više nego vrijedno doći vidjeti! Još se uvijek mogu naći jeftini ateljei, kuće za projekte, podzemni tulumi, raznolike supkulture i, naravno, mnogo izložbi.

 

Odgovori