Mirna Međeral

Diana Zrnić >> Prošlogodišnja si dobitnica Rektorove nagrade za djelo „Rekonstrukcija izgubljenog: izvedba tehnološke kopije Portreta Hedvige SternbergMiroslava Kraljevića“. Možeš li nam reći pokoju riječ o nagrađenom radu?

Mirna Međeral >> Naravno! Ovaj znanstveno-istraživački rad bavio se rekonstrukcijom davno izgubljenog portreta židovske ljepotice Hedvige Sternberg, koja je ujedno bila i velika ljubav Miroslava Kraljevića. Kraljević je naslikao ovaj portret 1910. godine, netom prije svog posljednjeg odlaska u Pariz, a danas nam je od ovog portreta preostala samo stara crno-bijela fotografija. Portret su, naime, tijekom Drugog svjetskog rata, iz kuće obitelji Sternberg ukrali nacisti ili ustaše pod vodstvom Ante Pavelića, i do dana današnjeg se smatra izgubljenom. Za razliku od ostalih Kraljevićevih djela koja su ukradena i nestala tijekom rata, ova je slika specifična po tome što je, osim crno-bijele fotografije, sačuvan i njen opis, koji je prije svoje smrti zabilježila sama Hedviga Sternberg. Tako nam je poznato da je Kraljević svoju Hedvigu prikazao u plavoj košulji s volanima, bež plastronom i žutim šalom, s tamnom kosom ukrašenom crvenom vrpcom, kako pozira ispred žućkastog zida. Namjera ovog istraživačkog rada bila je da se, uz pomoć crno-bijele fotografije i Hedviginog opisa, pokuša rekonstruirati izgled izgubljenog portreta, koristeći pritom materijale koje bi bio koristio i sam Kraljević.

 

D. Z. >> Što te je inspiriralo da kreneš u takvu vrstu kreacije?

M. M. >> Moram priznati da me prije svega inspirirala priča koja se krila iza ove slike. Nesretna, zabranjena ljubav između slikara i mlade ljepotice, rat i pojava nacizma, krađa slike i njena misteriozna sudbina – na takvim se temama inače grade romani! No ne smije se iz vida izgubiti još jedan, restauratorima i istraživačima možda još i važniji aspekt ovog projekta – želja da se pobliže upozna Kraljevićeva slikarska tehnologija i njegov način slikanja. Iako se Miroslav Kraljević smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara, o njegovom se načinu rada ne zna mnogo, kao niti o slikarskim materijalima koje je upotrebljavao. Rekonstrukcija izgubljenog portreta pružila je priliku za neka nova otkrića i spoznaje, posebice vezane uz pigmente i bojila koje je Kraljević upotrebljavao.

 

D. Z. >> Je li ti još koje izgubljeno djelo ili što slično u rukavu za sljedeći pothvat?

M. M. >> Iako se naša država može pohvaliti velikim brojem izgubljenih i otuđenih umjetnina, trenutno se ipak radi na jednoj slici kojoj se zna i vlasnik i lokacija! Evo, upravo za par dana s prof. dr. Vladanom Desnicom započinjemo s istraživačkim radovima na slici „Helen Fourment“, koja se vodi kao rad velikog Petera Paula Rubensa. Slika je u vlasništvu Gradskog muzeja u Varaždinu, koji želi potvrditi ili opovrgnuti atribuciju pomoću najnaprednijih instrumentalnih analiza. Uz malo sreće i hrpu dosadnih XRF, FTIR i Raman spekatara te nekoliko neprospavanih tjedana, doznat ćemo radi li se zaista o portretu druge Rubensove žene i slavne antverpenske ljepotice!

 

D. Z. >> Završna si godina na Odsjeku za restauraciju. Mirna, je li zadnja godina stresna na OKIR-u? (Diplomirah u rujnu pa stresa više nema, ali lako se mogu prisjetiti tih krasnih vremena.)

M. M. >> Zadnja godina na OKIR-u, unatoč svim mitovima i legendama, nije naporna i stresna – osim ako ju sami ne učinite svojim neradom. Nažalost, ja sam poznata kao veliki neradnik i kao osoba koja sve voli raditi 5 do 12, tako da, iako je većina godine prošla u radosti, smijehu i ležernom radu, zadnjih sam tjedan dana prije obrane diplomskog provela ispijajući kave iz dvolitrenih boca, plačući nad svojim diplomskim radom i kontemplirajući mogućnost da odustanem od svega i postanem konobarica.

 

D. Z. >> Na čemu se temeljio tvoj završni diplomski rad? Možeš li nam ukratko nešto reći o tome?

M. M. >> Diplomski rad, čija je obrana na kraju prošla i bolje nego što sam očekivala, također se bavio jednim Kraljevićevim djelom. Slika „Satir i seljak“ inače je u vlasništvu naše Akademije i možda ste ju čak i vidjeli kako visi na zidu vijećnice. Ova slika inače je kopija slike flamanskog baroknog majstora Jacoba Jordaensa, a Kraljević ju je naslikao tijekom svog školovanja u Munchenu. Tijekom izrade diplomskog rada istraživana je nadasve zanimljiva povijest slike te način na koji ju je Kraljević naslikao. Pomoću nedestruktivnih i destruktivnih instrumentalnih metoda ustanovljeni su materijali koje je Kraljević koristio pri izradi slike, a spoznaje o korištenim materijalima i njihovim karakteristikama bile su iskorištene tijekom provedbe konzervatorsko-restauratorskih tretmana na slici i pripadajućem okviru. Bio je to veoma uzbudljiv diplomski rad koji mi je omogućio da stupim u kontakt s brojnim institucijama i stručnjacima, kako iz naše zemlje, tako i iz inozemstva. Poput „Portreta Hedvige Sternberg“, i „Satir i seljak“ krije iza sebe cijeli roman – ali više o toj slici možete doznati na na 250-ak stranica diplomskog rada koji se čuva u arhivu Akademije.

 

D. Z. >> Smatraš li da si tijekom studija uspjela razviti svoj stil, rukopis, vlastiti izričaj?

M. M. >> Tijekom školovanja od restauratora se očekuje da suzbije vlastiti izričaj kako bi tijekom radova na objektima mogao pristupiti umjetnini na objektivan način. Veliki dio našeg posla sastoji se od retuša, odnosno uspostavljanja izgubljenog vizualnog integriteta djela, te se pritom mora poštovati stil umjetnika koji je to djelo stvorio, bez isticanja ili nametanja vlastitog stila ili izričaja. Stoga se na našem Odsjeku njeguje strog, akademski pristup i crtanju i slikanju, s naglaskom na usvajanju opširnog znanja o bojama i različitim slikarskim tehnikama. Iako ovakav restriktivni pristup zvuči suhoparno i dosadno, zapravo pruža odličnu podlogu onim restauratorima koji se žele baviti slikarstvom nakon završetka Akademije. Ovakav način obrazovanja nije direktno utjecao na razvoj mog izričaja, no dobiveno znanje o materijalima i njihovim karakteristikama bez sumnje je utjecalo na paletu boja koje koristim, kao i na ostale materijale – smolaste lakove, damar-lazure, bojila, pigmentirane podloge i sl.

 

D. Z. >> Zasigurno imaš neke svoje radove, slike? Što je to što ovu mladu restauratoricu zanima?

M. M. >> Nešto radova postoji, ali to su većinom skice u ulju ili poluzavršeni portreti i ljudske figure. Tijekom školovanja na Akademiji imala sam malo slobodnog vremena za slikanje i tek se sad mogu više posvetiti svojim kistovima i uljanim bojama. Upravo započinjem seriju „Spavačica“ – slike velikih formata koje prikazuju moje najdraže prijatelje. Zanima me ljudski lik i način na koji se nečije postojanje može zabilježiti na platnu i očuvati za vječnost, imitirajući način na koji su nekoć renesansni i barokni portreti, pomoću uhodane simbolike, alegorija, implikacija i aluzija, bilježili ne samo lik, već karakter i životopis portretiranih osoba.

 

D. Z. >> Gdje se vidiš za deset godina u umjetničkom svijetu?

M. M. >> Ah, kada bih imala sposobnost gledanja u budućnost, bavila bih se gatanjem i obrtala masu para – i zasigurno ne bih bila u umjetničkom svijetu, koji je poznat po svojoj prevrtljivosti i nesigurnosti!

 

D. Z. >> Što tebi predstavlja restauriranje umjetnina?

M. M. >> Priliku da se očuva i zaštiti ono najvrjednije i najljepše što ljudska ruka može stvoriti!

…Također, i prilika da dotakneš prastare slike i štreberski likuješ u svojoj glavi: »Oooo, upravo sam dotaknula Kraljevića/Rubensa/Picassa/koju-god-već-sliku-diram!« Ne znam zašto, ali to je najzabavniji dio posla.

 

Odgovori