MIA MARAKOVIĆ

Imala sam zadovoljstvo razgovarati s Mijom Maraković, studenticom 2. godine diplomskog sveučilišnog studija likovne kulture te dobitnicom Rektorove nagrade 2016. godine za projekt „Život ispod Sunca“. Mia je rođena u Zagrebu, gdje je završila i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te nakon toga upisala preddiplomski sveučilišni studij likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama (Vis, Rovinj, Zaprešić, itd.). Izlagala je na više od dvadesetak skupnih izložbi te na trima samostalnim izložbama: u Osijeku (Galerija Oko), u zagrebačkoj galeriji Academia moderna, dok je posljednja održana u veljači ove godine u zagrebačkoj Galeriji Pikto. Mia je i voditeljica likovnih radionica za djecu, kao i radionica za studente na Pravnom fakultetu, smjer socijalni rad. Ostvarila je i dvije privremene javne instalacije „Drvo obilja“ i „Tunel dobrih želja“ u Zagrebu 2016. godine.

Našle smo se u njenoj slikarskoj klasi na Jabukovcu gdje smo uz vodili uzbudljiv razgovor o njenom radu, ali i planinarenju, psima i željama za daljnjim pustolovinama po svijetu.

 

Roberta Mikelić >> Mia, hoćeš li nam za početak reći čime se sve trenutno baviš?

Mia Maraković >> Bavim se s petsto stvari približno u isto vrijeme koje uspijevam povezati u smislenu cjelinu pa me to letenje posvuda podsjeća i na moje bilježnice, kada ćemo danas već pričati o njima. Ipak je sve povezano sa svime, kako je to rekao Mihail Prišvin. Bolje da citiram: »U prirodi je sve povezano jedno s drugim i nema ništa slučajno u njoj«. Ono što radim razni su projekti u kulturnom području. Što se tiče slikarstva, ustvari se igram materijalima, zanimljivim stvarima oko sebe, situacijama itd. Učim ih prepoznati i iskoristiti, a ne se kasnije žaliti ili što već ljudi rade.

 

R. M. >> Veoma su zanimljive tvoje bilježnice ili likovni dnevnici u starim knjigama na kojima radiš već nekoliko godina, kao i sam proces rada. Možeš li nam reći nešto više o njima? 

M. M. >> Krenulo je tako da sam samo htjela poništiti svoju najdražu knjigu zbog osobe koja mi ju je poklonila (ljudski su osjećaji tako zanimljivi). Nisam ju mogla baciti u smeće ili stari papir jer bih i dalje živjela u nekom drugom obliku, pa sam ju odlučila zadržati i iskoristiti kao sketchbook, ali joj i promijeniti koncept. Jedino što je ostalo od te knjige njena je forma, a prvotni sadržaj knjige ostao je zarobljen ispod novog.

Poslije ovog takozvanog dnevnika, druge su me knjige same nalazile. U četiri godine napravila sam ih dvadesetak. Nisam radila po redu, isto kao što niti ne prepariram stranice po redu. Kada mi nešto padne na pamet, uzmem bilježnicu koja mi je najbliža i to zapišem, nacrtam, zalijepim… Postoje knjige koje su se utaborile pokraj mog kreveta na podu ili one male koje putuju svugdje sa mnom ili pak one knjige koje idu na putovanja van Hrvatske. Ima ih svakakvih i svaka ima svoj karakter.

 

R. M. >> Svaki likovni dnevnik ima svoju jedinstvenu priču, svaki je poseban na svoj način. Međutim jedan likovni dnevnik odlučila si paliti, ali i zakopati na točno 9 dana. Kakav je to dnevnik bio?

M. M. >> Samo je jednu knjigu dočekala takva sudbina. Jako me uznemiravala dok je stajala u vitrini, ne znam je li to zbog naslova „Pali anđeo“ ili one morbidne naslovnice. Uglavnom, odlučila sam je prefarbati. No niti to nije bilo dovoljno. Iz nje je silno izviralo nešto što mi je stvaralo takav nemir da sam ju, polazeći sa stajališta da je to izuzetno mračna knjiga koju nitko ne bi trebao čitati, odlučila zapaliti. Vatra navodno čisti, ali ne na onaj način na koji sam to htjela. Forma bi se izmijenila, a meni bi ostala samo šačica pepela, tako da sam prestala paliti knjigu. Čula sam da se drago kamenje čisti tako da ga se zakopa u zemlju na određen broj dana, pa sam to odlučila napraviti i s knjigom. No kad sam ju iskopala, shvatila sam da ova knjiga nije nikakav kamen koji se čisti na taj način, nego je ljudska izmišljotina stavljena na papir koja se jedino drugim ljudskim uvjerenjem može izmijeniti. Tako da sam krenula s prepariranjem stranica, pisanjem, šaranjem i trganjem, ustvari, vođenjem svog dnevnika preko tuđe knjige.

 

R. M. >> U moru zanimljivih citata iz tvojih bilježnica, ima jedan koji je meni posebno zapeo za oko, a glasi ovako: »Eeeej da vidiš samo kako neki ljudi utječu na mene«. Kako ljudi utječu na tebe i tvoj rad? Jesu li to neki uzori u likovnoj umjetnosti ili?

M. M. >> Ono što znam je da kada pričam ili samo slušam nekoga s uvjerljivom pričom, stavom, bilo dobrim ili lošim, nije bitno, da se ta tuđa mišljenja, stavovi, geste znaju malo zalijepiti… i za mene. Naravno da to sebi ne želim. Osvijestila sam koliko je to moguće i sada učim micati sa sebe ta tuđa uvjerenja. Ono čemu težim je okrenuti se prema unutra i slušati vlastiti glas koji me potiče. U tišini šutjeti, slušati i raditi.

 

R. M. >> Kako se tvoja osobnost reflektira na radove, koja je zapravo njihova pozadina?

M. M. >> Kako ove dnevnike radim već skoro četiri godine, primijetila sam da u njima (nekima će možda ovo biti kao Pa to se podrazumijeva, stara!) vidim svoj autoportret na svim razinama postojanja. I tijekom procesa i nakon njega, uvijek. Onda više nemam potrebu raditi po dnevniku ništa osim prelistavanja i čitanja!

Način na koji živim sigurno utječe na to što i kako radim po tim listovima. Često se uhvatim da neki problem u životu rješavam na isti način na koji bih naslikala stranicu u dnevniku. Osjećaj je isti.

 

R. M. >> U Zagrebu 2016. izložila si i svoje prve dvije javne instalacije – „Drvo obilja“ i „Tunel dobrih želja“. O kakvim je instalacijama riječ?

M. M. >> Riječ je o instalacijama koje smo kolegica Valerija Jakuš i ja kreirale, a javnosti su bile dostupne tijekom trajanja Cest is d’best i Povorke ponosa (park Ribnjak).

„Drvo obilja“ potaknuto je idejom solidarnosti, darivanja i prihvaćanja. Posjetioci ili prolaznici bili su pozvani da s drveta, na kojem smo povješale različite stvari od majica do igračaka, uzmu predmet koji im treba, a zauzvrat stave neku svoju stvar koju žele pokloniti.

Instalacija je bila postavljena tjedan dana, a na kraju zadnjeg sve prikupljene stvari bile su poklonjene raznim humanitarnim udrugama.

„Tunel dobrih želja“ zamišljen je kao instalacija koju čine raznobojni konci provučeni i privezani između drveća tako da čine zatvoren prolaz (tunel) od guste, ali providne opne. Na instalaciji (krovu) bili su privezani raznobojni papirići na koje su prolaznici ispisivali svoje dobre želje, viceve, eseje o boljoj budućnosti, poruke, neki su i crtali…

 

R. M. >> Uz sve to, voditeljica si likovnih radionica za djecu. O kakvim je radionicama riječ? Kako je raditi s djecom?

M. M. >> Voditeljica likovnih radionica jesam, ali ne u smislu nekog posla, nego u sklopu raznih projekata ili na nečiji poziv Ja interveniram, kao što je to naprimjer bio slučaj u Graditeljskoj školi u Čakovcu. Profesorica Vesna Osojnički vidjela je likovne dnevnike i pitala želim li napraviti nekoliko predavanja i radionica u školi na temu likovnog dnevnika. Svaki je učenik izabrao svoju knjigu koja je bila otpisana iz knjižnice, i na kraju godine bi trebali imati ispunjene dnevnike koji će biti izloženi na njihovoj školskoj izložbi. Bilo je nezaboravno. Vodila sam radionice u Rovinju, Srebrenici, Zagrebu, Čakovcu… Sve te radionice s klincima prvenstveno su jako zabavne, smiješne, ali i poučne. Obostrano poučne.

 

R. M. >> U veljači je ove godine otvorena tvoja samostalna izložba u Galeriji Pikto – „Krugovi bez šestara“. O kakvim se radovima radi? Odakle taj naziv izložbe?

M. M. >> Radi se o slikama krugova bez šestara. Mislim da sam naslov govori da se na tim slikama događala borba u kojoj težim stvoriti jedan od savršenih oblika bez naknadnog vraćanja, popravljanja ili, još gore, dekoriranja. Nije bila važna podloga, materijal niti potezi jer je sve u službi jednoga. Bez suvišnog brbljanja, način građenja slike ostao je u službi kruga. Izložene su četiri slike maksimalnih dimenzija 2,90 metara x 2,90 metara.

 

R. M. >> Trenutno si na 2. godini diplomskog studija, smjer slikarstvo. Imaš li već nekakve planove što bi radila kad završiš? Radiš li možda već sad na nekakvom zanimljivom projektu ili radu?

M.M. >> Radim na raznim projektima, ali što se tiče ovih dnevnika, postoji jedan zanimljiv. Naime trenutno radim na jednom projektu koji je, ustvari, ništa doli igre između dvaju stvaraoca! Kako to obično ide, prvo se knjiga i ja nađemo (ona mi jako maše i viče, pa je nemam izbora nego primijetiti i prihvatiti suradnju). Zatim prepariram njene stranice, pišem, šaram, crtam, kolažiram, citiram, ali… sve na obostrano zadovoljstvo. Nadopunjujemo se. Na pola puta do transformacije knjige u dnevnik, predajem ju umjetniku ili umjetnici s kojom sam ugovorila suradnju. Druga strana radi istu stvar. Znači, ima potpunu slobodu u svom načinu izražavanja. Knjigu nekoliko puta razmijenimo i u tom procesu ona postaje naš zajednički dnevnik, koncentracija komunikacije i igre. Naša igra obično traje najmanje godinu dana. Trenutno radim s nekoliko umjetnica kao što su Marta Tuta, Iris Poljan, Anđela Zanki, Ana Ratković, Zorana Unković, Anja Leko, Marija Matić, Vida Meić…

 

R. M. >> Umjetnost, što tebi predstavlja?

M. M. >> Je li to nešto umjetno ili stvarno?

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes:

<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>