Ivana Tkalčić

Antonia Maričević >> Krajem diplomskog sveučilišnog studija poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu odlučila si paralelno upisati slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što te potaknulo na taj korak?

Ivana Tkalčić >> Tijekom studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu intenzivno sam razmišljala o tome čime se zapravo želim baviti nakon studija. Nikako se nisam mogla zamisliti kako radim u uredu neke kompanije. Osjećala sam da mi treba puno više prostora za izražavanje.

Pred kraj studija ekonomije dobila sam ponudu da ilustriram slikovnicu. U kreativnom procesu izrade slikovnice shvatila sam da me više zanima produbljivanje mojih crtačkih i slikarskih vještina, pa sam odlučila krenuti ispočetka i upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

 

A. M. >> Je li znanje koje si stekla na Ekonomskom fakultetu utjecalo na tvoj umjetnički rad ili ti na neki način pomoglo?

I. T. >> U današnjem svijetu ekonomija je prisutna svugdje, pa tako i u umjetnosti. Stoga vjerujem da mi znanje stečeno na EFZG-u poprilično pomaže, i to u pisanju projekata, javljanju na natječaje, komunikaciji s galerijama i medijima.

Mislim da bi na Akademiji likovnih umjetnosti dobro došao nekakav predmet koji bi sadržavao osnove ekonomije, organizacije i menadžmenta, odnosno pomogao pripremiti studente za svijet nakon završetka Akademije.

 

A. M. >> Tvoj rad otkupljen je u sklopu projekta „Erste fragmenti“ 2016. Reci nam nešto o tom radu.

I. T. >> Rad je nastao kao rezultat studijskog boravka na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu i putovanja po Europi.

Projekt se sastoji od karata gradova, ulaznica muzeja i galerija, karata prijevoznih sredstava, bilješki o destinacijama i plana putovanja. Svi navedeni elementi transformirani su i djeluju manje prepoznatljivo, no njihova originalna forma, premda na prvi pogled izmijenjena, još uvijek sadrži vibracije prijašnjih predmeta.

Na tom putovanju Europom posjetila sam dvanaest gradova: Beč, Berlin, Bratislavu, Budimpeštu, Dresden, Hamburg, Köln, London, Ljubljanu, Munich, Prag, Veneciju. Ovo duže putovanje potaknulo me na osvješćivanje i razmišljanje o sličnosti i različitosti, o identitetu. Pri susretu s identitetom drukčijim od mojega imala sam osjećaj da dobivam bolji uvid u sebe, lakše prihvaćam i razumijem. Ovi radovi moja su materijalizirana sjećanja koja se pretapaju i preklapaju, stvarajući dojam višedimenzionalnosti sjećanja i misli u kojima se u jednom gradu sjećam drugoga, a razmišljam o posjetu trećega, gdje se sva iskustva dotiču i rasplinjavaju u jednoj točki, točki viđenja nečega tako poznatog, a opet tako stranog. To je proces putovanja unutarnjeg i vanjskog, stvarnog i iluzornog, iz stanja u stanje, putovanja onoga negdje drugdje, a zapravo ovdje. Ili samo ovdje, jer sve što doživljavamo kao drugo zapravo je ovdje.

 

 

A. M. >> Osim što je tvoj rad otkupljen u sklopu projekta „Erste fragmenti“, iste godine dobila si i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za samostalni umjetnički rad za projekt „Nepročitane knjige“. Možeš li nam reći par riječi o nagrađenom radu?

I. T. >> Za ovaj sam rad koristila knjige koje su postale višak nakon preseljenja. S obzirom na to da knjige imaju jednu posebnu auru, teško se odlučujem na njihovo bacanje. Stoga sam se radije odlučila transformirati ih u nešto drugo, dati im neku drugu vrijednost. U nastalom djelu izmiješani su različiti intelektualni, vjerski, politički, simbolički, povijesni, formalni, ideološki stavovi i mišljenja, različiti svjetovi i shvaćanja. Ovaj proces preobrazbe briše granice, poništava smisao, sve prožima, demistificira i oslobađa sadržaj.

U radu se riječi i podaci preklapaju brišući prijašnja značenja i stvarajući novije sadržaje. U kontaktu s radom promatrač može iščitavati riječi koje mu se svjesno ili nesvjesno najviše ističu i tako graditi svoju priču, stvarati novi kontekst. Promatrač se može poslužiti ovim djelom i kao elementom samorefleksije.

 

A. M. >> U svojim radovima često koristiš reciklažne tehnike. Kako i kada je počela ta potreba za izražavanjem u tom mediju

I. T. >> Tehnike reciklaže naučila sam kad sam bila na studijskom boravku u Munichu. Izrazito su mi se svidjele jer se pomoću njih jeftinije može dobiti materijalnost u radu.

Pri izradi radova uvijek me inspiriraju i privuku neki stari predmeti, tako da u dijelu radova uvijek koristim neke od tehnika reciklaže.

Kroz tehniku reciklaže nastojim iskazati jednu dublju ekološku dimenziju primjerenu osjećanju pulsa današnjeg vremena.

 

A. M. >> U relativno kratkom periodu od dvije godine obišla si dvanaest gradova. Kako to? Koji su to gradovi? Koji ti je grad ostao u najboljem sjećanju?

I. T. >> Na Ekonomskom fakultetu studirala sam turizam. Iako se direktno ne bavim turizmom, ljubav prema putovanjima uvijek je prisutna. Često putujem i promjena boravišta uvijek me iznova inspirira. U tom periodu posjetila sam Beč, Berlin, Bratislavu, Budimpeštu, Dresden, Hamburg, Köln, London, Ljubljanu, Munich, Prag i Veneciju. Od tih gradova u najboljem sjećanju ostali su mi Berlin, Beč i Munich.

 

 

A. M. >> Reci nam nešto o svojem Erasmus iskustvu u Münchenu. Kako si se snašla na njihovoj Akademiji? Postoje li razlike u odnosu na Akademiju u Zagrebu? Je li ti to iskustvo pomoglo u gradnji osobnog umjetničkog stila?

I. T. >> Na Erasmusu sam bila u prvom semestru četvrte godine. Akademija u Munichu funkcionira drugačije od naše. Na upisima se odmah od prve godine bira mentor koji vodi i usmjerava studenta. Predmeti se ne ocjenjuju, a Akademija nije dio Bolonjskog procesa. Puno je različitih radionica, materijala i mogućnosti. Predavanja su često interdisciplinarna i povezana s radionicama, a vođena od strane poznatih teoretičara i umjetnika. Za mene je boravak tamo bio ključan za definiranje mene kao umjetnice. To iskustvo poprilično je promijenilo moj način razmišljanja i umjetničkog djelovanja.

 

A. M. >> Trenutno živiš i radiš u Ateni u Grčkoj. Kako to da si se odlučila na taj korak? Također ideš na puno rezidencija. Možeš li nam reći gdje si sve bila, a gdje ćeš tek ići? Kakva su tvoja dosadašnja iskustva?

I. T. >> S obzirom na to da u Hrvatskoj nakon diplome nema puno mogućnosti za rad i zarađivanje u umjetnosti, za mene je logičan korak bio inozemstvo. U Hrvatskoj nema tako puno opcija za izlaganje, a i kada napokon izlažeš, kao umjetnik ne dobivaš nikakvu novčanu naknadu, nego si sretan i zahvalan što su te uopće izabrali. Iz tog razloga odlučila sam se prijavljivati na što više rezidencija koje, naravno, uključuju nekakav oblik novčane potpore ili stipendije za rad. Za mene je to dobra opcija jer mi pruža mogućnost da se sama uzdržavam dok radim ono što volim. Trenutno mi je uz izlaganje najbitnije da mogu pokriti troškove života svojim umjetničkim radom. Svima bih savjetovala da iskoriste mogućnosti razmjene putem Erasmus+ programa i bilateralnih programa dok još uvijek za to imaju priliku.

Kao što si napomenula, trenutno se nalazim u Ateni. Ovdje radim na svom novom projektu koji će ovdje biti i izložen. Sljedeće rezidencije su u Belgiji, Austriji i Norveškoj.

 

A. M. >> Što misliš da je bitno kod prijave na različite razmjene, natječaje i rezidencije?

I. T. >> Svakako je važno imati dobro posložen životopis i portfolio. Često rezidencije traže i pismo motivacije ili prijedlog projekta koji će se izvesti u rezidenciji. U tim tekstovima treba pripaziti kome se obraćamo i uzeti u obzir sadržaj natječaja, rezidencije, razmjene.

 

A. M. >> Na čemu trenutno radiš? Imaš li neki novi projekt u planu?

I. T >> Projekt na kojem sada radim vezan je za trenutno stanje u Europskoj Uniji, odnosno Grčkoj. Rad se bavi društvenom i socijalnom krizom koja pogađa Europu i svijet.

Kada se nalazim na rezidenciji u nekoj drugoj državi, volim svoj rad i razmišljanja posvetiti toj državi i njezinim stanovnicima, tako me atmosfera mjesta usmjerava u radu.