Igor Vujatović

Razgovarala sam s našim mladim umjetnikom Igorom Vujatovićem nedugo nakon otvorenja njegove prve samostalne izložbe u zagrebačkoj Galeriji Šira pod nazivom „Od toliko plaćča, malo se toga vraća“. Igor je 2015. završio diplomski sveučilišni studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Svjetlana Junakovića. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi: „Ilustr Alu“, „Neue Crotaishe kunst“, izložba 8 profila nove generacije likovnih umjetnika, „ARThoc“ te skupnoj izložbi lokalnih umjetnika na području Garešnice. Osim izložbi, sudjelovao je i u projektu izrade plakata za predstavu „Orfej i Euridika“ koji je pobijedio na natječaju 2014. godine. Igor za sebe kaže da se bavi socijalno angažiranom umjetnošću, dadaizmom i apsurdom svijeta u kojem živimo.

 

Roberta Mikelić >> Završio si diplomski sveučilišni studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti. Što te privuklo grafici i čime se trenutno baviš?

Igor Vujatović >> Za grafiku sam se odlučio još u srednjoj školi jer sam volio onaj osjećaj kada se puno trudiš i radiš, a konačni rezultat ne vidiš do samog kraja, kad ti se papir otisne i kad na kraju imaš finalni savršeni otisak, no ustvari, s vremenom sam shvatio da to uopće nije bitno. Bilo grafika, kiparstvo, slikarstvo, instalacija ili tko zna što, pravi umjetnik mora se moći izraziti, a potpuno je nebitno u kojem mediju.

 

R. M. >> Dosad si imao nekoliko interaktivnih radova s ljudima, poput „Kopača“, kojim si pokušao otvoriti pitanje društva i socijalne nepravde. Možeš li nam ovo malo pojasniti?

I. V. >> Kao što sam rekao, moji su svi radovi socijalno angažirani i javljaju se kao posljedica bunta i revolta jer je svijet u kojem živimo više nego nepravedan i kao umjetnik smatram da se netko treba pobuniti protiv onoga što nije dobro, a ako to ne budem ja, tko će? Upravo se na taj način u svojim radovima često stavljam u uloge različitih društvenih slojeva, bilo da im se pridružujem bilo da reagiram protiv njih, da kroz metaforu radim kao oni, ovisno o samom radu. Društvena pravda i socijalna jednakost ne postoje, ali to ne znači da se moramo prestati boriti za bolje sutra.

 

R. M. >> Nedavno je u Galeriji Šira bilo otvorenje tvoje samostalne izložbe „Od toliko plaćča, malo se toga vraća“, gdje su posjetitelji mogli vidjeti dosta zanimljiv koncept radova. Možeš li nam reći nešto o toj izložbi i koje je bilo tvoje polazište za taj rad?

I. V. >> Rad je dokumentarnog karaktera i kao svaki konceptualni rad mora imati svoju podlogu u radu. Rad se sastoji od fotografija i vunene veste, koju je sama ovca, koja je bila ošišana i od čije se vune stanovita vesta i proizvela, obukla. Na taj način pokazujem i govorim o sustavu u kojem živimo, o porezu, politici i povratku u prirodu koji se često ne dešava. Besmisleno je raditi na onome što nema smisla, ali to se nažalost uporno radi.

 

R. M. >> Sudjelovao si na nekoliko skupnih izložbi i projekata, a u tijeku je i tvoja samostalna izložba. Možeš li nam navesti neke za tebe bitne izložbe ili radove?

I. V. >> Imam nekoliko radova, kao što su „Kopači“ i „Trkač“ koji su također društveno nastrojeni i koncipirani na način pridruživanja različitim društvenim slojevima i njihovoj interakciji, dakle ponovno pravdi i nepravdi. Nastavit ću u tom smjeru i imam već nekoliko ideja za nove radove, no na njih ćete morati malo pričekati. Naravno, opet govorimo o konceptu.

 

R. M. >> Kao svaki umjetnik, sigurno si i ti imao neke umjetnike kao uzore. Možeš li nam reći tko je od njih utjecao ili utječe na tvoj rad?

I. V. >> Marcel Duchamp mi je bez pogovora veliki uzor, naravno, zbog mišljenja i pristupu umjetnosti. Svi znamo što je ready made, pa mi je i takav pristup umjetnosti jako blizak.

 

R. M. >> Svojim umjetničkim radom zašao si i u prostor primijenjene umjetnosti putem dizajna kod uređenja cijelog caffé bara BROOM. Možeš li nam reći kako je bilo raditi na tom projektu i odakle si crpio inspiraciju?

I. V. >> Da, osim izložbi, radio sam i na uređenjima prostora caffé bara BROOM i svime srodnim oko toga. Dakle slike, skulpture i instalacije, a i prema samom projektu sam pristupio na vlastiti način, dakle umjetnički, tretirajući prostor kao mjesto koje priča priču i mjesto gdje se ljudi dobro osjećaju, gdje će se vratiti. Upravo na taj način volio bih mladim umjetnicima dati priliku da izlažu u tom prostoru kako bi imali mjesto gdje se mogu izraziti. Znam kako je meni bilo i kako mi jest kao mladom umjetniku, pa bih na taj način htio poduprijeti mlade umjetnike.

 

 

Odgovori