Igor Ruf

Roberta Mikelić >> Diplomirali ste kiparstvo na Likovnoj akademiji. Odakle ljubav prema umjetnosti?

 Igor Ruf >> Ljubav je došla nakon spoznaje da ću ipak većinu života morati provesti na nekom radnom mjestu radeći nešto što mi nije zanimljivo, a umjetnost (u najširem smislu te riječi) je nešto što je oduvijek uspijevalo zadržati moju pažnju. Tako da je do te ljubavi došlo negdje krajem srednje škole i odabirom hoću li se negdje zaposliti ili nastaviti školovanje. Najranije sjećanje vezano za umjetnost je ujak koji u jednom potezu s nevjerojatnom lakoćom crta golu ženu, a moja mama viče na njega. Možda mi se svidio taj dramatični moment koji jedan crtež može izazvati.

 

R. M. >> Jedno vrijeme boravili ste i u New Yorku. Kakva su vaša iskustva i dojmovi s inozemnom umjetničkom scenom?

 I. R. >> To su vrlo siromašna iskustva i miješani dojmovi jer sam više vremena proveo u razgledavanju grada, muzeja i galerija. Mjesec i pol dana u New Yorku je taman toliko da dobiješ neki turistički uvid u stvari, tako da ne znam što bih rekao o tome jer nisam dio te scene i ne razumijem u potpunosti kako stvari ondje funkcioniraju. Bitna razlika je to što je inozemna umjetnička scena vođena tržištem, a naša besparnim entuzijazmom pa zbog toga valjda i možemo razgovarati jedino u relacijama umjetnost – ljubav. Sigurno i jedno i drugo ima svojih prednosti i mana.

 

R. M. >> Među poznatijim ste mladim domaćim umjetnicima te ste dobitnik raznih nagrada. Glavnu nagradu osvojili ste na 31. salonu mladih, također nagradu Grand prix na 11. trijenalu hrvatskog kiparstva. S kakvim ste radovima izlagali? Što vam znači dobiti te nagrade?

 I. R. >> Na Salonu mladih sam dobio nagradu za rad „Sjever, jug, istok, džem i boom“, a na trijenalu za radove „Transforming Luegerplatz“, „Wunderschon“ i već spomenuti „Sjever, jug, istok, džem i boom“. Nagrada trijenala mi je, osim vječne slave, donijela i lijepu novčanu svotu koju sam uložio u putovanje u Aziju, a Salon mladih rezidencijalni boravak od mjesec dana u Leipzigu. Te su mi nagrade puno značile jer su mi, osim priznanja struke, donijele i neka nova iskustva u smislu putovanja, upoznavanja drugih kultura i ljudi.

 

R. M. >> Nedavno ste imali izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost. Možete li nam reći nešto o tome?

I. R. >> Izložba u Institutu za suvremenu umjetnost i rezidencijalni boravak u New Yorku su poklon-paket koji sam dobio kao nagradu na natječaju za Nagradu Radoslav Putar 2014. Nagrada je zamišljena tako da se prvo ide u New York, a nakon toga slijedi izložba u Institutu. Izložba i rad zovu se „Frizerski salon za brdo“, a radi se o audiovizualnoj instalaciji/inscenaciji u kojoj je glavni protagonist brdo koje umjesto uobičajenog raslinja na sebi ima kosu. Zapravo se radi o multimedijalnom eksperimentu zasnovanom na dokumentarcu o ženi koja živi u Nepalu, gdje je zbog jakog UV zračenja oslijepila, bila na operaciji i na kraju progledala. Zaintrigirao me je nesrazmjer te banalno ispričane priče i bitne teme kojom se dokumentarac bavi. Taj slijed događaja potakao me da toj priči dodam fantastični zaokret i dovedem je do krajnjeg apsurda dodavajući priči i moj uvid u stanje stvari, gdje u pjesmi koja svira s radija u frizerskom salonu zaključujem da je svijet tužno i samotno mjesto na kojem puše vjetar bez prestanka koji je u pjesmi opisan onomatopejom fijufu.

 

R. M. >> Može se reći da su vaši radovi pomalo mistični. Kakav je proces nastanka radova te kakvim se temama bavite?

 I. R. >> Dosta mojih radova bavi se sjećanjem. Skoro svaki rad referira se na neko moje osobno iskustvo i često je sve prepuno osobnih referenci, tako da je katkad promatraču nemoguće dokučiti o čemu se radi, no tu stvar pokušavam pojednostaviti time što radovima često dajem opisne nazive što katkada olakšava čitanje rada. Mislim da razumijevanje treba proizaći iz osjećanja atmosfere koju pokušavam postići u radu, jer tu se ne radi o simbolima koje treba odgonetnuti, već o medijskim postupcima pomoću kojih govorim o bilo čemu. Proces nastanka je takav da neke radove prvo smislim i potom izvedem, a neke izvedem pa tek onda smišljam. Ovo drugo mi je možda malo uzbudljivije.

 

R. M >> Osim likovne umjetnosti bavite se i glazbom. Kakvom vrstom glazbe se bavite te koliko joj se uspijete posvetiti s obzirom na kiparstvo?

I. R. >> Često u radovima koristim glazbu, tako da na to gledam kao da radim jednu stvar u različitim medijima. Žanrovski bi se ta glazba mogla opisati kao neki autoreferencijalni storytelling s gitarističkom podlogom u kojoj ima svakakvih glazbenih referenci.

 

Odgovori