Ida Blažičko

U jesen ove akademske godine, šećući parkom Akademije, sigurno vam je pažnju privukla neobična instalacija koja se nadvila nad „Udovicom“ Ivana Meštrovića. Lagano se vijoreći na vjetru ili sakupljajući kapi kiše tijekom kišnih dana, ova živopisna ambijentalna instalacija jesenjih boja, reminiscirajući na lopoče, kao da je mogla doći i iz jednog od haikua japanskih zen-majstora. Riječ je o doktorskom likovnom radu Ide Blažičko nastalom unutar doktorske disertacije „Biomimetika u službi umjetnosti”.

Ida Blažičko diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine u klasi profesora Stjepana Gračana. 2012. godine doktorirala je na Kineskoj umjetničkoj akademiji u Hangzhouu na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru s disertacijom „Sustainable Public Art: Recreating Urban Environment“, gdje je i predavala na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru i umjetničke instalacije u pejzažu. Gore spomenutim radom i disertacijom „Biomimetika u službi umjetnosti“, doktorirala je 2016. godine na Akademiji likovnih umjetnosti.

Za naš novi broj Skice odlučili smo porazgovarati s Idom o njenom radu, iskustvima i razmišljanjima.

 

Mia Matijević >> Kakvo je tvoje iskustvo studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i koja su ti najdraža sjećanja vezana za te dane studiranja?

Ida Blažičko >> Upisom na ALU u Zagrebu ostvarila sam san da se ozbiljnije mogu posvetiti umjetnosti i stvaralaštvu. Bili smo prava kiparska klasa: dinamična, složna, poticali smo jedni druge i učili jedni od drugih, uvijek sjajni profesori pružali su bezrezervnu potporu i poticali rad, a sve nas je povezivala ljubav prema kiparstvu. Koristili smo svaki trenutak za rast, eksperimentiranje, učenje, a u razgovorima i druženju razvijali samostalno razmišljanje i oblikovali kritički pogled. Kada danas sagledam cijeli razvojni proces, svaki korak bio je u pravom trenutku. Akademija je jednostavno sve godine studiranja bila naš dom kojeg se uvijek rado sjećamo.

 

 

M. M. >> Završila si doktorski studij na Kineskoj akademiji umjetnosti, Odsjek umjetnosti u javnom prostoru. Kako je bilo studirati u Kini?

I. B. >> Doktorski studij u trajanju tri godine na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru na Kineskoj akademiji umjetnosti pokrenut je 2009. godine i, uz dvoje kineskih kolega, bila sam prva generacija studenata. Jedan od najvećih izazova bio je trodnevni teorijsko-praktični prijemni ispit na kineskom jeziku s esejom od 3000 kineskih znakova.

Prvi susret s budućim mentorom, profesorom i dekanom Instituta za javnu umjetnost Yangom Qiruijem, uvijek ću pamtiti jer sam ga, iako s tada jako malim znanjem kineskog jezika, putem jezika umjetnosti savršeno razumjela. Uz likovnog mentora imala sam i teorijskog mentora Maa Qinzhonga, teoretičara umjetnosti u javnom prostoru. Tijekom studija studenti su aktivno uključeni u projekte u javnom prostoru grada te sam zajedno s kolegom sudjelovala u izvedbi dviju skulptura svog mentora u javnom prostoru grada Hangzhoua i timski sudjelovala u više javnih natječaja.

Iako je studij bio iznimno zahtjevan, utoliko je bio i izazov koji sam prigrlila. Jednom prilikom mentor mi je dao maleni žuti papirić na kojem je na hrvatskom napisao: »To je za mene kineski«. Podrška mentora i vjera u moj rad bila mi je veliki oslonac tijekom studija.

 

M. M. >> Kako si se odlučila upisati na doktorski studij?

I. B. >> Doktorski studij u Kini bio je prilika da se više posvetim istraživačkom radu i intenzivnije bavim područjima koja me zanimaju. Naglasak je bio na teoriji, a doktorat s temom „Održiva javna umjetnost – preoblikovanje javnog prostora“ bio je znanstvenog karaktera. U tom smislu, institucija mi je pružila odličnu potporu, dostupnost najsuvremenijih metoda i alata, pristup bazama podataka što je značilo i recentnim istraživanjima u svijetu, suradnju s mnogim profesorima, gostujućim umjetnicima i drugim sveučilištima. Jedno od najbogatijih iskustava koje sam stekla u Kini bio je rad sa studentima. Doktorirala sam 2012. godine i nastavila predavati. Osim izbornih predmeta koje sam vodila u redovnom programu Akademije, 2013. povjereno mi je i osmišljavanje novog izbornog kolegija transdisciplinarnog karaktera koji sam nazvala Biomimetika: Priroda nas poučava, a mogli su ga upisati studenti različitih odsjeka i usmjerenja. To je sve vodilo u smjeru daljnjeg istraživanja područja biomimetike kojem sam se posvetila na zagrebačkom

studiju, gdje sam nastavila napredovati uz profesora Drinkovića i profesoricu Turković.

 

M. M. >> Tvoj doktorski likovni rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, obuhvaćen unutar doktorske disertacije „Biomimetika u službi umjetnosti“, krasio je vrt Akademije sve do kraja listopada. Što te inspiriralo za doktorski rad? Koja ti je bila misao vodilja?

I. B. >> Inspirirao me Akademijin vrt, haiku-poezija Matsua Bashōa koja je suptilno pridonijela stvaranju doživljaja promatrača, jesen. Željela sam obojiti vjetar, preobraziti mjesto upisivanjem skulpture u vrt s kojim je s vremenom srasla, prožela se i mijenjala. Težim integracijskom stvaranju u kojem se čovjek, skulptura i okoliš nalaze u dinamičnoj ravnoteži.

 

M. M. >> Možeš li nam reći nešto više o biomimetici, kako je koristiš u svojoj umjetnosti i što te k tome privlači?

I.B. >> U biomimetici, koja je danas široko prihvaćena kao interdisciplinarna znanost, analizom materijala, procesa i sustava u prirodi, razvijaju se temeljna načela koja se mogu primijeniti u mnogim područjima. Često se koristi i riječ bioinspiracija jer značenje riječi mimesis stvara krivu predodžbu biomimetike koja se ustvari bavi apstrahiranjem. Biomimetika u suštini nije neki određeni alat, već, usudila bih se reći, tehnika predodžbe, odnosno uvažavanja vremena.

Prvo dobijem ideju, viziju, a potom razmišljam o razvoju novih stvaralačkih metoda, razumijevanju oblika, materijala i struktura kao složenih međuodnosa te se pitam gdje je priroda mogla naići na sličan problem koji se postavlja kao zahtjev za teško ostvarivu nemoguću skulpturu. U procesu realizacije ideje primjenjujem biomimetičke inovacijske metode kako bih spriječila izvijanje, zamor, lom ili deformaciju materijala. Ponekad treba posegnuti u nanosvijet. Ponekad su to kukci, interakcije svemirskih tijela, galaktičkih jata, interakcija oceana i obale… I same molekule i atomi imaju svaki svoju osobnost. Način na koji komuniciraju, kako se grupiraju, tko koga odbija ili privlači, to sve seže kroz molekularne razine do subatomskih čestica.

Smatram da prožimanje umjetnosti, znanosti i tehnologije i primjena bioloških koncepata putem inovacije i inspiracije u određenoj mjeri može pridonijeti edukaciji i široj društvenoj transformaciji.

 

 

M. M. >> Kakav je proces tvog stvaralaštva? Odakle crpiš ideje, odakle krećeš, koji ti je najdraži, a koji najteži dio u procesu?

I. B. >> Bitan mi je genius loci. Zatim sam proces, uslijed kojeg je bitno razumijevanje oblika, materijala i struktura kao kompleksnih međuodnosa. Stapanje djela s prostorom, dematerijalizacija, razvoj stvaralačkih metoda i procesa koji su mnogo napredniji u vidu zaštite okoliša i održivosti.

Najteži mi je dio početi kad izađem iz toka. Smatram da treba imati hrabrosti kročiti u nepoznato, ali u trenutku kad povjeruješ, mislim da je sve moguće i ostvarivo.

 

M. M. >> Što možeš poručiti sadašnjim studentima ALU-a?

I. B. >> Najbitnija je ideja, ali i velika samodisciplina. Stvarati i razmišljati, živjeti umjetnost i njegovati svoju unutrašnjost, jer novi radovi potiču daljnje stvaralaštvo i rast.

 

Odgovori