Čovjek, mit i arhetip

Što su mitovi za današnjeg čovjeka? Imaju li oni smisla u užurbanoj i nepredvidivoj sadašnjici prepunoj pokretnih slika i nefiltriranih podražaja?Je li to samo još jedan niz slika i priča, dalekog i prigušenog sjaja koji dopire do nas iz kutaka davno minulog vremena?

Ili je to možda izraz razumijevanja psihološke, kulturne i društvene istine potisnute od strane dominirajuće racionalne misli?Hoće li nam poznavanje mitova pomoći u nošenju sa svakodnevnim anksioznostima modernog života ili će nas povući u još dublji košmar?

Ovo su neka pitanja koja su me navela da kroz članak dublje istražim odnos čovjeka, mita i arhetipa. No da bi poruka mitova uopće mogla početi dopirati do nas, važno je da se za početak zapitamo: što su mitovi te kako je došlo do njihovog stvaranja, odnosno koje su to sile u čovjeku što ga navode na stvaranje mitoloških reprezentacija?

Što je mit?

Mitovi su priče koje govore o ljudskom traganju za smislom kroz vrijeme.[1]

Riječ mit potječe od grčke riječi mŷthos (μῦθος) koja označuje riječ, govor ili povijest. Mit je priča, legenda, bajka. On predstavlja primitivno, fantastično, slikovito pričanje o postanku svijeta, bogova i ljudi. Mit prethodi religiji, kao i filozofiji, pa se nalazi u svim kulturama u fazama njihova još nekritičkog razvoja.[2] Zanimljivo je da u svim kulturama, čak i onima na suprotnim stranama svijeta, pronalazimo priče koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka i drugih živih bića, o počecima naroda i same civilizacije, kao i brojne priče o bogovima, polubogovima i herojima te njihovim pustolovinama i avanturama.

Međutim, kako bismo stekli dublje razumijevanje mita, moramo se zapitati što zapravo predstavljaju bogovi u tim pričama. Jedno od tumačenja[1] kaže da na boga gledamo kao na personifikaciju motivirajuće više sile i vrijednosnog sustava koji funkcionira u ljudskom životu kao i u čitavom svemiru. To je sila našeg vlastitog tijela i prirode. Mitovi bi prema tome bili metafore duhovnog potencijala u ljudskom biću, odnosno sile koje pokreću naš život i naš svijet. Također, postoje mitovi i bogovi koji se odnose na specifična društva, oni su njihovi zaštitnici. Prema tome, postoje dva posve različita reda mitologije. Jedna nas dovodi u odnos s našom prirodom i s prirodom svijeta čiji smo mi dio, dok nas druga povezuje s određenim društvom. Ipak, pojedinac suočen s jednom ili drugom vrstom mita, mora pronaći svoj vlastiti pristup, odnosno tumačenje koje se odnosi na njegov život.

Činjenica je da se mitološke slike pojavljuju još od prapovijesti, kada je ljudska svijest bila u nastajanju. No koja je njihova funkcija? Prema Jungu[3] one omogućuju povezivanje svijesti s njezinim arhetipskim korijenima.

Što je arhetip?

Riječ arhetip dolazi od grčkog archetupos (ἀρχέτυπος) i znači prvi otisak, prauzorak, ili praslika.

Jung posuđuje taj termin iz „Corpusa Hermeticuma“, Ficinovog latinskog prijevoda „Hermetike“[1] te ga uvodi u psihologiju. Prema Jungu[3] arhetip je naslijeđena tendencija ljudskog uma da formira mitološke motive, odnosno reprezentacije koje beskonačno variraju ne gubeći svoj osnovni obrazac. Također, smatra da je ta nasljedna tendencija instinktivna, kao specifičan nagon gradnje gnijezda ili migracije u ptica. Te kolektivne reprezentacije mogu se naći svugdje i karakterizirane su istim ili sličnim motivima. Ne mogu se povezati s određenim vremenom ili rasom. Nemaju znano porijeklo, i mogu se reproducirati čak i gdje se prijenos migracijom može isključiti.

Dakle arhetipovi su čimbenici i motivi koji uređuju psihički sadržaj u određene slike koje karakteriziramo kao arhetipske. Oni postoje i prije svijesti te predstavljaju strukturalne dominante psihe. Kada govorimo o arhetipu, važno je razlikovati arhetip kao takav (koji je potpuno nesvjestan), instinkt (koji predstavlja dinamički proces) i arhetipsku sliku (reprezentiranu u psihičkom materijalu osobe u pitanju kroz slike ili snove te motive koji se ponavljaju u umjetnosti, povijesti, religiji, mitologiji, etnologiji). Primjerice mladić, koji je svjestan da treba prestati igrati video igrice i prihvatiti se studija, sanja kako se bori sa zmajem i pobjeđuje. Borba sa zmajem u tom je slučaju arhetipska slika, instinkt je nagon koji ga tjera da započne s radom, a arhetip kao takav je nešto u nama što stvara takav san i stvara nagon koji nas tjera da se razvijemo.[4]

Možemo reći da su arhetipovi organi psihe, a psiha predstavlja cjelokupnost svih svjesnih i nesvjesnih reakcija i doživljaja. Psiha dakle ima dvije strane, svjesnu i nesvjesnu, koje su suprotne po svojim osobinama, ali se međusobno nadopunjuju i čine jedinstvo psihe. Svjesni dio naše psihe tek je vrh ledenjaka koji predstavlja našu psihu. Kao što organi reagiraju na određene promjene, tako i psiha reagira na određene promjene. Ta reakcija uvjetovana je jednako kao što su uvjetovane i reakcije organa. Kada je ta reakcija nesvjesna ili potisnuta, možemo očekivati stvaranje arhetipskih slika u našim snovima i slikama koje u ogromnoj mjeri odgovaraju slikama koje možemo prepoznati u svjetskim religijama, mitovima i bajkama što predstavljaju dio kolektivne svijesti našeg čovječanstva. Uz kolektivno svjesno postoji i kolektivno nesvjesno koje se sastoji od arhetipova i predstavlja živi sistem reakcija, spremnosti na reakciju i načina razmišljanja koji određuju život pojedinca na nevidljiv način. Ono je izvor instinkta jer arhetipovi su, jednostavno rečeno, forme koje instinkti preuzimaju. Nadalje, svaki instinkt ima svoj arhetipski ekvivalent i svaki arhetip svoju instinktivnu bazu. Arhetipovi su sistem spremnosti na akciju i reakciju, ali u isto vrijeme oni su slike i emocije.

Svi mi imamo potrebu razumjeti vlastitu egzistenciju i uklopiti je u kontekst u kojem živimo. Jedan od načina nošenja s time upravo je formiranje osobnog narativa, priče našeg života koja će unijeti smisao u naš život i olakšati nam suočavanje s neizbježnom konačnosti naše egzistencije. Svi imamo potrebu razumjeti smrt, kao i izazove i promjene koje nam život sa sobom nosi. Od života tražimo da nešto znači. Želimo znati tko smo i što trebamo učiniti s vremenom koje nam je dano. Kako se svijest razvija, ona traga za pomirenjem nesklada između poznatih ideja, shema i koncepata i stalno nadolazećih novih informacija i podražaja. Tako nastaje vječno kretanje, promjena koja proizlazi iz te naše potrebe za konzistencijom i skladom.

No postoji li uopće smisao života? Možda je smisao upravo u samom iskustvu bivanja živim. Žudimo za time da naša životna iskustva rezoniraju s našim jastvom, našim iskonskim bićem jer tada uistinu osjećamo radost bivanja živim. To je prema Campbellu i Moyersu[1] ono o čemu se u konačnici radi i to je ono što nam mitovi pomažu pronaći unutar sebe. Čitanjem mitova dolazimo do iskustva života. Oni nas uče da se možemo okrenuti prema svojoj nutrini što dovodi do toga da poruke simbola počinju dopirati do nas.

LITERATURA

[1] Joseph Campbell i Bill Moyers, The power of myth (New York: Anchor Books, 2011)

[2] Vladimir Filipović et al., Filozofijski rječnik, (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984)

[3] Carl Gustav Jung, Čovjek i njegovi simboli (Ljubljana: Mladinska knjiga, 1973)

[4] Dragutin Vučković, Priroda i struktura psihe. (Hrvatsko društvo za analitičku psihologiju, rad u rukopisu: 2015)

 

[1] Knjiga u kojoj su sakupljeni egipatsko-grčki mudri spis iz 2. i 3. stoljeća. Predstavlja osnovu hermetizma.

Odgovori