Artu Ditu - Intervju

 

Gotovo svatko tko svakodnevno šeće zagrebačkim ulicama morao se barem jednom susresti s njihovim djelima – u obliku stikera, murala ili možda tetovaže na nekom svom prijatelju. Naravno, ne radi se o fanatizmu povezanom sa Star Wars, već o umjetnosti koja nas okružuje na svakom našem koraku („Art – tu. Di? Tu.“), samo trebamo biti dovoljno zainteresirani da bismo je primijetili. Ovaj trojac, koji čine tri mladića imena Smeli Fit Guy, Kopito Zla i Mop Hap, ne ograničavaju se ni na koji način. Osim oslikavanjem murala, crtanjem i slikanjem, lijepljenjem čudesa po raznim gradskim prostorima, rade i instalacije, scenografije za cirkuske predstave, a ukoliko vas nađe sreća, možda vas iznenade i poklončićem u nekom gradskom prolazu. Djeluju i unutar kolektiva „Trash Will Smash“ uz dečke imena Cao, Pilj, Džedaj, Cu i Bins, s kojima su zajedno organizirali dvije, možemo slobodno reći, legendarne izložbe – jednu u zajedničkom ateljeu, a drugu u napuštenoj kući u Ilici. Iza ovih pseudonima kriju se tri zanimljiva, simpatična i kreativna momka Marin, Erol i Mateo i izrazito mi je drago što sam u opuštenoj atmosferi njihovog ateljea imala priliku voditi zanimljiv razgovor o njihovom radu, radu u kolektivu, o svakodnevnoj motivaciji, ali i prijateljstvu, kompromisima i ljudima. Kakva su razmišljanja s nama podijelili, pročitajte u nastavku.

 

Apolonija Lučić >> Djelujete kao kolektiv, ali istovremeno svatko od vas radi i razvija se zasebno. Što mislite, jeste li jednostavnije postigli neke stvari upravo zato što se predstavljate grupno ili vam je nekad to bilo i otežavajuće?

Marin >> Pa možda je bilo jednostavnije, ali zbog toga što jedan drugom pomažemo a ne zato što se zajedno predstavljamo. Zato smo možda nekako prije napredovali. Jednostavno radiš još s nekim pa je možda lakše.

 

A. L. >> U kojem pogledu je to otežavajuće, raditi zajedno?

Marin >> Kad ih gledaš cijelo vrijeme, počnu ti ić na živce. Drugo je kad smo pijani i nešto se radi, a kad nešto ozbiljno radimo ili kad je panika pred izložbu, onda bi se svi najradije potukli. Kad to prođe, sve je opet wow, super, bravo.

Erol >> Ja bi ponekad Matea baš lupio šakom, ali nisam taj tip čovjeka. Sve uvijek prođe pod kontrolom. To je najbitnija stvar. Ponekad nikako da se dogovorimo, a nekad ide samo od sebe. Ovisno o čemu se radi. Samo pojačanje je bolje jer se svi međusobno savjetujemo.

Marin >> Brži smo pa se onda možemo ić’ napit jer je Erol uvijek spor.

 

 

A. L. >> Prva „Trash Will Smash“ izložba održana je u vašem prvom ateljeu u Vinogradskoj ulici, u koji su zalazili i brojni ljudi sličnih interesa vašima. Koliko je sam prostor ateljea zapravo bitan i na koji način okolina može utjecati na ono što radite?

Mateo >> U principu je najbitnije imati nekakav prostor koji će te puniti energijom koju prenosiš na svoj svakodnevni rad. To često fali, prostor u kojem ćeš imati svoj mali krug.

Erol >> Doma je doma. Kad radiš negdje gdje možeš radit što hoćeš, prostor je tome prilagođen i onda je to drugačija atmosfera. Ako si s više ljudi, odmah ti je i zabavnije jer vas je više. Kad sam doma, više volim radit stvari za koje trebam biti sam, a kad sam u grupi, onda stvaram stikere i stvari takvog tipa. Tako mogu istovremeno komunicirat s ljudima, zajebavat se i nešto radit. Super je što te potiču da radiš nešto konstantno. Nema blejanja. Nema sad ću malo sjest na gajbu, gledat kako drugi rade, pušit cigare, pit pivo i baš će mi bit dobro. Imaš neku grižnju savjesti. To je glavni dio u cijelom našem kolektivu „Trash Will Smash“, jedni druge potičemo na to da svi radimo, bez obzira jel’ netko malo pao pa nema ideje. To je normalna stvar. Može ti se dogodit da tri mjeseca ne napraviš ništa jer jednostavno ne možeš ili imaš neke privatne probleme, ali opet te to potiče da radiš u kolektivu i bitan je taj prostor.

 

A. L. >> Misliš li da te i ti neki privatni problemi mogu potaknuti da ih na neki način isfiltriraš kroz svoj rad?

Marin >> Pa mogu, jasno, ali ne uvijek.

Mateo >> Problemi nisu poticaj. U principu je najbitnije imati normalno okruženje. Probleme držiš za sebe, problemi su jedno, a rad je drugo. Ne treba prenositi probleme jer zna krivo ispast.

Erol >> Zapravo uopće nije bitno kak ispadne, ti radiš što radiš. Ne znam, ovisi kako voliš stvarat. To je individualno. Netko možda crpi inspiraciju iz toga što mu se događa. Neki svojim privatnim životom pokušavaju dokazat svima kako imaju jako sjeban život, drugi pokušavaju sve okrenut na zajebanciju. Zavisi do čovjeka kak’ on brije. Ako si čovjek koji više voli maštariti i radiš zato što to želiš, to se osjeti. Ne mislim da nužno treba imat nešto da bi radio.

 

 

 

A. L. >> Mnogi mladi ljudi danas se pokušavaju afirmirati putem društvenih mreža. Je li takav način prezentacije iskvario motive zbog kojih bi se netko trebao ovime baviti? U kojem su vam pogledu sajtovi ovakvog tipa pomogli, a u kojem odmogli?

Erol >> Generalno je super što možeš stavit rad na net i stvarat neku vezu, pa i publiku. Upoznaješ različite ljude i vidiš što rade. Imam osjećaj da je kriva stvar što sam to napravio otpočetka, zapravo mi je tek sad okej što imam tu internetku mrežu. Ne visim na tom i koristim je više za neke poslovne stvari, ali da je nužno trebaš, nije bitno. Ima dosta ljudi koje znamo, a nemaju je i ne treba im. Jednostavno su putem svog rada pokazali da rade to što rade i nepotrebno im je da imaju bilo kakve internete da bi postigli nešto.

Mateo >> Trebaš shvatiti internet, koje su prave stvari, radi čega te treba puniti, a radi čega se ne bi trebao prenemagati i biti umišljen. Postoje ljudi koje uzdižu lajkovi, smatraju da su zbog tog netko i nešto, a ne rade ništa u životu osim što svakodnevno stavljaju stvari na Facebook. Postoje i ljudi koji stavljaju svakodnevno na Facebook, dobiju dva i pol lajka, a radovi su im vrhunski. To nisu mjerila i na taj način uopće ne trebamo gledati društvene mreže.

 

A. L. >> Niti jedan od vas nema formalno akademsko obrazovanje. Mnogi misle da je za uspjeh u ovom području diploma koju ćeš steći završetkom Akademije od velike koristi, dok se mnogi s istim ne bi složili. Sama sam sigurna da ste se već susreli s predrasudama ovakvog tipa. Kakva su vaša razmišljanja o tome?

Marin >> Ja se svađam s mamom i tatom oko toga, sad su se tek oni pomirili. Bila je ista takva priča; šta ćeš ti jadan u životu, ne možeš tako pošaran, bez faksa. Mislim da ljudi koji tako razmišljaju, krivo razmišljaju, a ljudi koji ne razmišljaju tako, oni su valjda okej u glavi. To nije neko mjerilo, kao ni Facebook, ista stvar.

Erol >> To su neke granice koje su postavljene. Hoćeš ti na fakultet ili ne, to je neki hrvatski komad. Hrvati imaju u glavi da nakon srednje škole moraš na fakultet i to je svima obavezno. Vani to nije toliko izraženo. Oni koji žele nešto radit, ako idu za time, radit će. Ako razmišljaš o tome da ti treba srednja škola, odnosno faks za to što želiš – to ti stvara ograničenja i neka razmišljanja koja bi trebao stvoriti kao sama persona. Možda je tako puno teže. Možda je lakše kad ti netko govori što bi i kako bi trebao, ali čim ti netko to govori, prestaje ona avangardnost u tebi, da sve bude posvuda zato što ti misliš da tako treba bit. To je dječja igra, treba ići svugdje. Ne treba stajat na mjestu, stagnirat i čekat da ti netko kaže da napraviš nešto novo. Ako netko misli da mu to treba, to isto poštujem. Netko će završiti pet fakulteta, netko neće završit ni jedan, a napravit će isto kao i ovaj što ih je završio pet. To je individualna stvar, ali mislim da to nije potrebno.

Mateo >> Mislim da su to ograničenja. To je osobni odabir čovjeka i predrasude koje ljudi stvaraju bezveze. Svatko radi ono što želi i tako bi trebalo ostat. To što netko ima diplomu, bravo, svaka čast, pet godina si protratio po meni.

Marin >> Kaj, pa zakaj misliš to? Kak’ misliš protratio?

Mateo >> Na neki način to je stvarno super. Dobra stvar je ta Akademija, ali na neki način te ograniči. Ono što nas vuče od osnove škole smo nastavili raditi, samo što nismo išli dalje formalnim obrazovanjem.

 

 

A. L. >> Koliko je bitan sam prostor koji ćete oslikavati i kako mu se prilagođavate?

Erol >> Super je kad dođeš u drugo okruženje. Ovisi i koliko si puta negdje crtao. Kad dodeš na neki novi festival, nisi upoznat ni s čim i uživaš u svemu što se događa. Nikad ne planiramo sad ćemo nacrtat to na zid, onda dođemo tamo i točno to nacrtamo. Sve nekako dođe samo od sebe. Prilagođavamo se ambijentu. Kad dođeš negdje, vidiš što trebaš radit, fizički osjetiš. Vidiš kakav je zid i onda mu se prilagodiš. Ono što radiš, napraviš tako da sjedne uz sve ostale koji crtaju uz tebe i da izgleda kako treba izgledat. Ako sjebeš, što onda, doći će novi zid, valjda taj nećeš sjebat, to je sve easy.

 

A. L. >> Aktivno se bavite i tetoviranjem. U tom ste pogledu također autentični i zapravo većinu stvari radite prema svojim skicama. Cijene li ljudi danas autorske tetovaže ili još uvijek prevladava potreba za treš motivima poput škorpiona, glagoljice itd.?

Marin >> Nekad netko dođe s nekom glupom idejom pa ga nagovorim na nešto ludo. Nešto bi napisao pa mu kažem da to možemo nacrtat, da nema potrebe da išta pišemo. Netko to popuši na prvu, a netko zna što hoće pa mu onda to i napravim. Masa ljudi tetovira totalne gluposti, uopće ne možeš vjerovat. Dođu s pričom da bi istu tetovažu kakvu Beckham ima na rebrima. A kaj ima na rebrima? Kineska slova. Kaj piše? Nema pojma. Zamisli. Ali on bi tak’ k’o Beckham.

 

A. L.  >> Što vam predstavlja činjenica da je netko odlučio istetovirati baš vaš crtež?

Marin >> To mi je super. Ja zahvalim svima. Drago mi je kad ljudi to odluče, zato to i radim, inače bi poludio već. Da ne tetoviram svoje radove, ne bi imao potrebu baviti se time.

Erol >> Ja sam isto već par ljudi odgovorio od pizdarija. Šteta bi bilo da netko tako mlad ima istetoviranu neku glupost kad može imati nešto okej. Objasniš mu kak stoje stvari, da se nema čega bojat, da je sve pod kontrolom. Uživam u tom, inače vjerojatno ne bi to radio da ne volim radit s ljudima. Zabavno mi je proučavat ljude, na koji način razmišljaju, što im je dobro. Možeš sve nekako sebi prilagodit, ako postoji dobar kompromis s drugima. Daš im nešto njihovo što žele i oni uzmu nešto tvoje. I svi smo sretni i zadovoljni. Bilo bi mi najgore da sam nekome istetovirao nešto što je meni do jaja, a njemu nije. Onda ću radije nekom dat njegovog škorpiona, nego sebi nešto prilagodit da se bolje osjećam. Na kraju dana nije bitno kako ću se ja osjećat, bitno je da osoba bude zadovoljna.

 

 

A. L. >> Šaljete li svojim radovima na ulici ikad skrivene poruke? Jeste li neke stikere ili radove na ulici povezali uz nešto što se vama osobno dogodilo, uz nešto što vas je iznerviralo, razveselilo, pogodilo?

Marin >> Pišeš gluposti, što god ti padne napamet. Tko zna što netko nađe u tome.

Erol >> Samo smiješno. Ne pokušavamo promijeniti svijet. To se tako ne radi. Ako ujutro imam vremena sjest, popit kavu i ako sam dobre volje, onda slušam taj glupi radio koji mi je postao stvarno jako smiješan. Prije sam se jako živcirao zbog tih političkih stvari, a onda sam zapravo skužio da je sve to jedan bullshit koji netko nameće. No to sad nije ni bitno. Super mi je slušat te pizdarije i taj moment neke gluposti koju je netko rekao te motivira da mu pljuneš u facu kroz to što si napravio. Mediji su mi super poticaj za to.

Marin >> Kad smo s Erolom, onda on redovito melje gluposti jer se zezamo. To uglavnom budu neki besmisleni razgovori i onda samo pišeš ta sranja i tu bude svega. Više-manje ništa ozbiljno jer mislim da to nema smisla. Jednom sam vješao neke Barbike koje sam žicao za maturalni rad. Ostalo ih je puno pa sam ih bušio čavlima, palio ih i vješao da plaše malu djecu po gradu. Nisu baš dugo stajale. Mislim da ti se, kad si mali, to ureže u glavu, mrtva Barbika, iskasapljena. Uglavnom radim nešto veselo, glupo ili jako smiješno.

 

A. L. >> Što vas motivira da se ovime svakodnevno bavite i istražujete?

Erol >> Svaki novi crtež koji napravim me tjera da probam napravit još pet sljedećih crteža. Istražuješ cijelo vrijeme i nikad ne znaš što ćeš dobit. To mi je najveća zanimacija u tome svemu. Sto različitih motiva možeš nacrtat na isti taj način, onda samo istražuješ i radovi se gomilaju i zapravo cijelo vrijeme napreduješ. Baš je to interesantno. Ponekad imam moment gdje crtam i gledam što se sa mnom događa, ruka me uopće ne želi poslušat da napravim to što želim.

Marin >> U svakom slučaju istražuješ i bitno je konstantno to radit. Naravno, imaš neke periode kad ne možeš, ali ako se ovime želiš baviti za pravo, onda moraš to i radit za pravo.

Mateo >> Motiviraju me Marin i Erol.

 

A. L. >> Imate li ideju čime biste se još pozabavili u budućnosti ili možda neko određeno mjesto na kojem biste voljeli izrealizirati neku novi ideju?

Erol >> Ne znam, ja se samo ovime želim bavit u životu, ništa drugo me ne zanima. Mjuza i crtanje, samo to dvoje. Tetoviranje, to isto spada pod crtanje. Samo da se sve okreće, da je ludo i da ta mjuza prati korak crteža. To je ta eksperimentala i sloboda, to da cijelo vrijeme možeš ići u beskraj. Crtanje je baš svemir, baš je super. To je baš do jaja.

Marin >> Super mi je to što se Erol loži na tu muziku, onda ću mu ja crtat sve što će mu trebat. Veseli me to što u zadnje vrijeme imamo sve više prilike radit te neke gluposti, da nas ne zovu samo oslikavat zidove. Što više takvih stvari, to mi je super. Gdje ćemo živit, to ćemo vidjet, baš me briga, tek sam se tu uguzio.

Mateo >> Ovo, ali sve vrste tog. Nebitno, samo da je to i u ovom okruženju. Boli me briga za sve ostalo.

 

 

Odgovori