Ana Mušćet

Roberta Mikelić >> Nakon završenog Filozofskog fakulteta odlučila si se za Akademiju likovnih umjetnosti.
Odakle želja za studijem kiparstva?

Ana Mušćet >> Akademija je uvijek bila prvi izbor. Dvaput sam kotirala visoko ispod crte na prijamnom ispitu, zbog čega sam, nakon upisanog studija hrvatskog i ruskog jezika, odlučila isti dovesti do kraja. Ponovno pojavljivanje na prijamnom ispitu kasnije se dogodilo stjecajem iznenadnih okolnosti u životu. Moram priznati da nakon prvog studija nisam pomišljala na drugi. Potom je prvi izbor bio slikarstvo, ali već nakon prve godine studija u Rijeci shvatila sam da je kiparstvo kao takvo, za mene osobno, mnogo šire polje djelovanja.

 

R. M. >> U tvojim radovima očituje se afinitet prema jeziku i kiparstvu. Kakav je proces nastanka tvojih radova? Koje tehnike, odnosno medije, koristiš prilikom izvedbe?

A. M. >> I jezik i kiparstvo nameću se kao dva snažna područja djelovanja koja zasad, rekla bih, ozbiljnije usklađujem s onim što ja jesam, odnosno s onim na čemu mi je fokus. Ako proces shvatimo kao kontinuitet sebe samoga, konstanta mojih procesa je uvijek i nanovo – nervoza (što me također kao činjenica dodatno nervira). U svaki rad i iz svakog rada ulazim i izlazim s uvjerenjem da je to sad, doista, posljednji put. Ispada i dalje da se svaki put prevarim. Najčešće se vežem za jezik i kroz njega oblikujem, definiram temu koja mi je, rekla bih, u određenom trenutku ušla u život. Pisanje, riječi i njihov kontekst dio su instrumenata vlasti kao takve; imaju moć, ali i motiv osvajanja, možda su mi zato posebno zanimljive. Kako je polazište tog osvajanja prostor sam, tu pak ulazi kiparstvo kao medij. Na ovoj tankoj granici trudim se uspostaviti i definirati što finije, što jasnije, bistrije misli, kako za sebe, tako i za one koji prate moj rad. Tehniku ili izvedbu definiram kao prezentiranje koje mora odražavati svijest umjetnika, njegov način ponašanja. U tom smislu ne postoji konkretan i jedan kod ponašanja. Recimo, u jednom Bulgakovljevom romanu nalazi se poglavlje „Nikada ne razgovarajte s neznancima“. U kontekstu tog romana, razgovor s tajnovitim neznancem vodi u odrubljivanje glave jednog od likova. Moje mišljenje je – ako će poznanstvo s nepoznatim dovesti do skidanja nečije glave, onda je to glava koju je potrebno – skinuti.

 

R. M. >> Na sedmom po redu „Passion For Freedom festivalu“ u Londonu, od strane vrlo snažnog žirija, nagrađena si drugom nagradom za svoj rad „Na promjenu zraka“, a koji je tematikom vezan uz Goli otok. S istom tematikom ušla si i u finale Essl nagrade prošle godine, ali i s komentarom na posljednji Salon mladih. Iza tebe je i prva samostalna izložba, o kojoj je snimljena i Trikultura. Uskoro izlažeš u Vijetnamu. Možeš li nam reći nešto više o svemu tome?

A. M. >> Rad koji spominješ u pitanju, a na temu Golog otoka, „Na promjenu zraka“, upravo je izložen na skupnoj izložbi u Galeriji Galženica. „Svatko stoji u sjeni drugoga“ naziv je druge izložbe unutar muzejsko-galerijskog projekta „Unutarnji muzej“, a ove godine tema je nasilje, strah i trauma. O položaju žrtve govore radovi više umjetnika, kao što su Ana Opalić, Sandra Vitaljić, Tomislav Gotovac, Milan Božić, i drugi. Izložba je multidisciplinarnog karaktera radi čega je Klaudio Štefančić, kustos, odabrao i artefakte s područja književnosti, filma i glazbe. Moj rad zastupljen je kao prikaz žrtve iz doba Jugoslavije, a na kojem kći pokojnog političkog zatvorenika podiže zastavu s parolom »na promjenu zraka«, na očevu prvu godišnjicu smrti. Na taj se način izrazu iz vremena ’50-ih godina osigurava novi karakter, ali i aktualizacija. Isti rad izlagat će se u svibnju u Vijetnamu, unutar izložbe „Sjećanja“, čija je kustosica Marija Lopac, a u sklopu koje se žele uspostaviti paralele između Hrvatske i Vijetnama, naročito one koje su dio obiju prošlosti.

Što se drugih tema u mome radu tiče, kao što je i Salon mladih, kojeg smo se dotaknule u pitanju, rekla bih da sam im na sličan način pristupila. Kao scena iz Kubrickovog „Isijavanja“ u kojoj Hallorann objašnjava Docu kako događanja iza sebe ostavljaju vlastite tragove; kao kad netko pregori tost. Meni osobno, trenutno najzanimljive je u takvoj priči ono pitanje – gdje si bio dok je tost gorio? Ne zašto, ne kako, nego gdje. Koliko si daleko bio u svojoj mogućnosti? Mislim da je to pitanje nakon kojega svi možemo samo napredovati. Budimo otvoreni i budimo iskreni, i bit će sve u redu. Inače, potisnuti simptom sutra će nas zaskočiti u obliku kompromisa, a budućnost kompromisa u umjetnosti znamo kakva je.

 

R. M.  >> Jedna si od autorica projekta „Adventski kalendar“ koji je započet 2014. godine. Kako projekt napreduje i koji su daljnji planovi?

A. M. >> Autori projekta su troje kolega s Arhitektonskog fakulteta: Matija Pajić, Luka Krstulović i Antonio Jakubek i kolegica Petra Orbanić s Akademije likovnih umjetnosti. Ideja otvaranja dvorišta poput adventskog kalendara realizira se polako u posljednje dvije godine, trenutno je vezana uz određeno vrijeme u godini jer je ideja nastala kao odgovor na pitanje Društva arhitekata, konkretno uz predbožićno razdoblje. Ipak, naša ideja vezana je uz otvaranje Donjega grada i naum je proširiti aktivnosti na cijelu kalendarsku godinu. Također, potrebno je dodatno definirati studiju potreba, dok je studija prostora uvelike ostvarena. Proces je svake godine sve zahtjevniji, riječ je o golemom projektu, onako kako ga mi vidimo, a upravo je u izradi prva brošura dosad napravljenih akcija. Najvažnije je istaknuti da je Adventski kalendar kao takav manji segment onoga čemu doista težimo. Srećom, nailazimo na prepoznavanje kod kolega i sve nas je veći broj uključenih u projekt. Popraćenost u javnosti je zavidna, a možemo se pohvaliti i prvim dvorištima koja su nas sama kontaktirala za ovu godinu. Na ovaj način postaje evidentno da se uspostavlja željena komunikacija s korisnicima prostora.

 

R. M.  >> Koji su tvoji daljnji planovi, na čemu trenutno radiš?

A. M. >> Olafur Eliasson uvijek u svojim istupima naglašava važnost iskustva, ali i kako je definicija iskustva – dijeljenje odgovornosti. Mislim da bih tako najbolje opisala ono u čemu sam sada; učiti se drugima, s drugima i za druge. Pitam se kako ugroziti autora, preživjeti samoga sebe? Sve u nadi da iz iste rupe na svjetlo dana izađe i nervoza. Nadam se.

 

 

Odgovori