U spomen Nives Kavurić-Kurtović (1938–2016)

Tragična i lirična, sklona paradoksu i crnomu humoru, zaokupljena samoispitivanjem, spoznajom svijeta te gradnjom duhovne vertikale, Nives Kavurić-Kurtović nam kroz svoje radove prikazuje tjeskobne vizije, slojevitost i prožimanje nesvjesnoga i svjesnoga, duhovnoga i tjelesnoga, vanjskoga i unutarnjega svijeta. U pedesetak godina stvaralaštva Nives Kavurić-Kurtović napravila je zavidan broj djela, uglavnom kombinirane tehnike, zadanog crteža i neuobičajene vizure. Njeno stvaralaštvo izraslo je u klimi poratnog osjećaja tragike i bačenosti u svijet, impregnirano bolnim doživljajima i najbliže egzistencijalističkom shvaćanju mučnine i apsurda. Čitavoga je radnog vijeka autorica ostala vjerna određenom tipu nekonvencionalne figuracije, smatrajući da je ljudski lik poprište temeljnih duhovnih i fizičkih prijepora te bitna karika u komunikaciji s publikom, pogotovo kad je riječ o empatijskom prepoznavanju.

U njezinu velikom i vrijednom opusu izmjenjuju se i nadopunjuju crtački i slikarski ciklusi koji se odlikuju virtuoznošću, skladom linije, forme i boje te elementima nadrealizma, informela, art-bruta, pop-arta i nove figuracije.

Nives Kavurić-Kurtović rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu u imućnoj obitelji. Njezin otac bio je Zvonimir Kavurić, poznati arhitekt, jedan od graditelja slavnog Meštrovićeva paviljona i član lijevo orijentirane grupe Zemlja. Po njemu i njegovom bratu Stjepanu do 1990-ih je nosila naziv zagrebačka ulica koja je zatim preimenovana u Ulicu Andrije Hebranga. Nažalost, u lipnju 1942. godine ustaše su njega, njegovog brata Stjepana Kavurića i još trideset logoraša zatočili u samicu, bez hrane i vode, a nakon njihovih pokušaja bijega sve su ih nemilosrdno ubili. Tragičan gubitak oca u tako ranoj dobi zasigurno je odigrao važnu ulogu u njezinom životu i umjetničkom stvaralaštvu. Naime Nives je cijeli život stanovala na istoj adresi u Cvjetnom naselju u obiteljskoj kući koju je sagradio njezin otac i gotovo su sva njezina umjetnička djela nastala tamo u okrilju obitelji i kolega.

Nives Kavurić 1957. završava gimnaziju u Zagrebu, a potom je upisala Akademiju likovnih umjetnosti, smjer grafika. Godine 1962. diplomirala je pod mentorstvom prof. Frana Baće, a zatim od 1962. do 1967. radi kao suradnica u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Ta radionica danas je zapamćena kao mjesto na kojem su se okupljali vrhunski slikari i intelektualci tog vremena poput Kulmera, Malekovića, Zuppe, Mladenke Šolman, Ljerke Mifke, Marije Ujević, Vlade Buzančića, Drage Ivaniševića, Veselka Tenžere te zagrebačkih arhitekata Šegvića i Galića. Nives u intervjuu za Nacional iz 2003. godine navodi da je način rada u toj radionici bio primjeren njezinom poimanju života:

»Boravila sam tamo svaki dan od devet ujutro do osam navečer i slikala. Utorak je bio dan za druženje. Pjesnike, književnike, arhitekte i sve druge koji su dolazili, mi koji smo tamo radili dočekivali smo ih u radnim kutama. Stvari su se spontano događale.(…) Svi su se trudili da nešto unesu u to druženje. Nabavljali smo inozemne časopise, zajedno ih čitali, raspravljali o novim stvarima. Davali smo se bez rezerve, do daske. Čini mi se da takvih kružoka više nema, da je svijet krenuo u neki hohštaplerski voajerizam: bio sam, ali nisam bio…«

 

»Mi smo kao generacija snatrili i težili stvarima koje ne pripadaju materijalnom. Etika, spoznaja i ulaganje u samoga sebe, to su bile kategorije kojima smo težili. Bili smo sanjari koji su htjeli mijenjati svijet.«

 

 

Za Hegedušića u istom intervjuu kaže da je bio izvrstan mentor jer je pratio sve što su studenti radili, s njima je raspravljao o svemu i prema svakom se odnosio kao jedinstvenom pojedincu… »Njegova duhovnost i društvenost, ali ona koja je težila da propita život, to je meni bilo najljepše. To je čovjek koji mi je pružio mogućnost da sebe stabiliziram.«

Od 1967. pa do 1983 djelovala je kao slobodna umjetnica, kad se zaposlila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1986. docentica, od 1990. redovita profesorica, od 2007. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu).

O radu na ALU Nives Kavurić-Kurtović u jednom je intervjuu izjavila:

»Studente nadzirem, inzistiram na koncentraciji, radu, puno truda na sinkronizaciji ruke i misli. Uvijek im kažem da njeguju ruku. Ideje su nas izdavale, dakle sve ono što je um izmislio. Ruka ne. Ruka je direktni, nepredvidivi pisač. Ruka je iskustveni dio bića. Ona provjerava ideje.«

»Čujem svoje studente kako govore be cool, take it easy, be happy. Kažem im: ‘Pa nemojte mi s 18 godina biti cool’. To je vrijeme kad se svjetovi ruše i grade, prve ljubavi, smrti i ne možeš zauzeti stav be cool. Znam da je to maska zbog straha. Oni stavljaju masku jer se boje pokazati da su krhki ljudi. Ne odustajem, govorim im da se otvore, da ne strahuju pokazati osjećaje.«

Za svoje stvaralaštvo dobila je mnoga priznanja i nagrade, među kojima 1967. prvu nagradu u Parizu na 5. bijenalu mladih. Tada su joj pristigle ponude od francuskog ministra kulture i slavnog galerista Gervaisea da ostane dvije godine u Parizu na plaćenoj umjetničkoj rezidenciji i pokrene svoju karijeru na međunardnoj razini. Nives je odbila tu ponudu jer je u to vrijeme rodila sina Karima koji je bio premalen da bi s njim mogla ostati u Parizu te se ubrzo vratila natrag u Zagreb. Odlučila je da će njezina stalna adresa biti atelje u Cvjetnom naselju, u rodnoj kući u kojoj je provela ostatak života sa svojim suprugom Šefkom Kurtovićem, profesorom na Pravnom fakultetu i njihovim sinom.

Neke od nagrada i priznanja koje je dobila su: 1973. godišnja Nagrada Josip Račić, 1982. Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci, 1990. prva nagrada za slikarstvo na 25. zagrebačkom salonu u Zagrebu, 1996. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u umjetnosti, 2003. Nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo te 2004. Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Za života Nives je održala stotinjak samostalnih i nebrojene skupne izložbe, u nas i u stranim galerijama, a njezina se djela nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 1971. do 1994. Nives djeluje kao aktivna članica Galerije Forum. Za redovitu članicu HAZU-a izabrana je 1997. i tako je postala prvom slikaricom koja je zadobila tu poziciju.

Nives Kavurić-Kurtović danas se smatra »najvećom hrvatskom slikaricom XX. st.« (Ivančević 2003), a »po osobnosti stila, iskrenosti i osjetljivosti bez premca je u cjelokupnoj hrvatskoj suvremenoj umjetnosti« (I. Šimat Banov 1998). Zvonko Kusić (2016), akademik i predsjednik HAZU-a, izjavio je da je akademkinja Kavurić-Kurtović bila jedna od onih hrvatskih umjetnika koji su svojim djelima neprolazne vrijednosti izgrađivali suvremeni hrvatski kulturni i nacionalni identitet i širili ugled hrvatske kulture u Europi i svijetu.

U nekoliko navrata njezino stvaralaštvo bilo je izloženo kao presjek cjelokupnog djelovanja. Posljednji postav njezinog gotovo cjelokupnog opusa održan je u proljeće 2016. godine u Galeriji Klovićevi dvori kao izložba pod nazivom „Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju)“. Kustosice izložbe, Koraljka Jurčec-Kos i Danijela Marković, istaknule su kako su ovom izložbom željele pokriti stvaralačke faze i razdoblja Nives Kavurić-Kurtović koje nisu obuhvaćene u monografiji Tonka Maroevića koja je izašla početkom osamdesetih godina, ali i ukazati na sve umjetnici važne radove. Budući da je svega nekoliko mjeseci nakon te izložbe Nives umrla, ista će izložba ostati zapamćena kao retrospektiva njenog stvaralaštva.

Ta izložba ujedno je i moj prvi susret uživo s njezinim stvaralačkim opusom. Dva kata Galerije Klovićevi dvori bila su ispunjena mnoštvom njezinih slika i crteža. Kako sam se kružno kretala kroz taj prostor, slike i crteži su se poput filma prikazivali pred mojim očima djelujući na moju psihu izrazitom snagom i intenzitetom. Imala sam sreće jer sam u to vrijeme bila jedina osoba u galeriji, a Nivesine slike se najbolje mogu vidjeti i doživjeti upravo u samoći i tišini.

Nakon mračnih i grotesknih slika na početku, slike postaju svijetle, ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok sam gledala te slike, moja je duša zavibrirala na nekoj profinjenoj frekvenciji, a u meni se probudio osjećaj izrazite težine – težine življenja zapakirane u razigranoj, nemirnoj i fluidnoj gesti Nivesinog likovnog rukopisa. Njezinim svijetom dominira živi osjećaj smrti. Nigdje toliko smrti kao na ovim slikama. No ta smrt i težina života prikazani su takvom nježnošću, poetikom i slikarskom lirikom da mi je zastao dah, dok su mi kroz tijelo prošli trnci uzbuđenja i čuđenja. Bilo mi je odmah jasno – Nives je kroz svoju umjetnost tragala za duhom ponirući u dubine svoje psihe. Ona nije bila učiteljica, ona je bila učenje, a tragove tog učenja nalazimo posvuda, zapletene i fragmentirane u njenim slikama i crtežima kao odrazu jedne intimne mitologije čiji su znakovi brojni te mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života. Plovidba kaosom Nivesina svijeta imaginacije čini nas promatrače svjesnijim znakova i simbola unutar slika pa tako i svuda oko nas. Koristeći se metaforama i simbolima poruke zaobilaze glavu da bi doprle do uma, zaobilaze ego da bi doprle do duše. To je univerzalni jezik univerzuma koji usmjerava duh natrag u tijelo.

Gledanje takvih slika intiman je čin. No nije lako biti intiman jer je intimnost vještina koja se uči. Ona od nas zahtijeva potpuni rizik, otkrivanje svega, uključujući duboke i osjetljive ranjene dijelove i velike povrede ega, svakodnevne dosadne dijelove kao i one lude, strastvene i kreativne. Ona od nas zahtijeva potpuno prepuštanje nepoznatom i dopuštanje intuiciji da nas vodi.

 

»Život je poput prirode. Jedan dio života je kauzalan kao i u prirodi i to nas oblikuje. Veliki dio pak pripada nepredvidivosti. Gledala sam na proplanku jedan krhki plavi cvjetić kako se trese na vjetru i odolijeva mu iz nepoznatog razloga, vjerojatno neke unutarnje snage. Tako i mene nešto sudbinski modelira, a nešto živi samo po sebi. I sama sam poput tog cvjetića na buri treperila i opstala. U životu je uvijek nešto nepredvidivo.« Nives K. K.

 

Upravo ovdje leži veličina Nives Kavurić-Kurtović. Ona se nije bojala nepoznatog niti se bojala sebe. Slijedeći svoju intuiciju prepustila se tami i dopustila da ju posve obuzme, šireći pritom granice poimanja umjetnosti kao filozofije življenja.

Tijekom tog životnog putovanja sve svoje gubitke, strahove, traume i slomljena srca, sve do jednoga je utjelovila kroz liniju, boju, plohu i materiju same slike i tako postala Kraljica Tame. »U metafizici, tama je stanje uma koje te može odvesti gdje god želiš. Potrebno je pustiti da koprene padnu, maske se slome, malo se udomaćiti u tami kako bi se unutrašnje oči mogle adaptirati, sjesti u mrak svoga srca i iskazati poštovanje svojoj čežnji za stapanjem s izvorom svojeg postojanja« (Roth 2016). Njezina umjetnost uči nas kako svojem životu možemo podariti dublji smisao kroz pretvaranje naših povreda u sliku te dopuštanje slici da nas zauzvrat iscijeli. Također, ona nas uči kako da svoju patnju pretvorimo u umjetnost, umjetnost u svjesnost, svjesnost u aktivnost.

Ipak, većina ljudi bježi od tame, čvrsto se držeći za poznate i sigurne teritorije našeg unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Bojimo se tame, smrti i nepoznatog jer ih ego prikazuje kao demone koji nas sprečavaju da zaronimo u dubinu naše psihe te nas zadržavaju u plićaku. No kroz njene slike vidimo tamu i smrt kao nešto nama blisko, čisto i neraskidivo isprepleteno sa samim životom.

O njezinom poniranju u tamu vođenom težnjom k cjelovitosti svjedoče nam brojna njezina djela kao i popratni tekstovi likovnih kritičara. Na samom početku njezine monografije Tonko Maroević kaže da su sve njezine slike i crteži »iskopani iz nutrine bića, sačinjeni od jedinstvene rudače, u neprekidnom slijedu one dubinske žile koja sjaji i kad teče kroz najmračnije ponore bića. To je žila prave ljudske krvi koja nosi svu svjetlost i tamu postojanja. Iz te žile u procesu svojevrsnog pročišćenja i sublimacije izvlači se istančana crtačka nit koja se organski spliće, raspliće i prepliće obavijajući sve oblike i površine koji joj dospiju pod ruke u trenucima stvaranja«. »Od prve izložbe u Studentskom centru u Zagrebu, koju joj je priredio Vjeran Zuppa prije više od pola stoljeća, do ove posljednje na Gornjem gradu, ostala je vjerna svom crtežu, liniji koja živi samostalno i u slikarskom ruhu« (Samac 2016).

»Prijateljice moje/ Oštre, hrapave, nježne, prkosne, podatljive/ Volim linije one se iskazuju u zbiru/ Nikad zbroju uvijek sučeljene/ Nikad zbrojive.« (Nives K. K., Tekst sa crteža na papiru iz 2001)

»U njezinoj potrebi za crtanjem ima nešto neurotično, ali i duboko egzistencijalno – kao da će je nestati zaustavi li se. Taj crtež, međutim, nikad nije samom sebi svrha. Nizanjem znakova, poruka, ikoničnih prizora ona pripovijeda svoj osobni narativ« (Jergović 2016). U mnogim slikama Nives krupnim slovima ispisuje svoje ime kako bi publici jasno dala do znanja da su svi ti grčevi, znakovi, boje, linije, riječi i pokreti njezina autobiografija.

»Nadvikana uvijek, uvjerena nikad/ Dotučena uvijek/ Potučena ne/ Jer ljudi vole interpretirati druge da bi prezentirali sebe/ Uvjerena ili razuvjerena/ Boli me srce, ali ne zato da umrem nego zato da živim/ Bolesna Nives«

Nives K. K., Tekst sa slike „Nadvikana uvijek, uvjerena nikad“ (1966)

»Trenutak je moj, prelama se osobno/ Puki slučaj puca po mekom biću/ Vrijeme je zajedničko/ Vanvremensko/ Postaje prostor za čitanje/ Pero brazda površinu papira/ Zato ga volim/ Oštro oštro/ Sporo kao/ Život/ Puno tragova/ Za malo razloga/ Previše forme za škrte nikakve sadržaje/ Forma puca kod je ispražnjena sadržaja/ ili metastazira/ Guta sve živo!!!«

Nives K. K., Tekst s crteža tušem na papiru „Trenutak je moj“ (2001)

Pisana riječ postala je prepoznatljiv znak njezinog slikarstva jer je njome Nives uspjela sažeti složena duhovna i psihička stanja, i pružiti nam jedinstven, originalan i kompleksna uvid u ljudsku psihu i kreativan proces. Neki naslovi slika i ciklusa slika su: „Babilonijada upitnika“, „Parada zareza“, „Ruke zahtijevaju“, „Srce zgaženog kažiprsta“, „Otvarati prostore da bi se opet našli u okvirima“, „Humor ili naprosto umor“, „Istrajati ili ustrajat“, „Jer ja uvijek govorim ili odviše ili premalo što me žalost“, „Udahni, predahni izdahni i na koncu usahni bez uzdaha i konačno dotakni šutnju“, „Tragom bezimenih istina“. Ciklus „Krpanje misli ili zakrpe zbilje“ (1998), ciklus „Misli iz rastresite Tame“ (1986), ciklus „Uređena Tjeskoba, čak bijes s daškom histerije“ (2001)

Ovaj je članak prekratak da u njemu uspijem izraziti svu ljepotu i veličinu Nivesina staralačkog opusa. Od svih njezinih djela istaknut ću još samo jedno, odnosno dva rotulusa ili svitka, „Zarolan životom ili rolada življenja, prva i druga iz 1982. i 1983. godine. Ti su crteži nacrtani na natron papiru visokom 180 centimetra i dugačkom preko trideset metara, što znači da se ne mogu obuhvatiti jednim pogledom. Primorani smo kretati se i dopustiti crtežima da se odmotavaju pred našim očima, od početka do kraja, baš poput samog života. Natron papir je po svojoj naravi jeftin, krhak i poderiv materijal, gotovo bezvrijedan, no s druge strane stvara iluziju drevnosti i osjećaj za pronalaženje ljepote u jednostavnom, skromnom i nesavršenom. Pred tim roladama življenja osjećala sam se kao da svjedočim čudu, čistoj manifestaciji jungijanskog arhetipa Jastva, koje je samo po sebi neizrecivo i nesagledivo. »Jastvo (Self) je centar, središte i cjelokupni okvir psihe koji transcendira i svjesno i nesvjesno, čineći središte i rub jedinstvenim entitetom. Samorazvojem i upoznavanjem vanjskog i unutrašnjeg, svjesnog i nesvjesnog, persone i sjene, anime ili animusa te dubljih kompleksa, Jastvo postaje transcendirajuća sila iz središta kojeg izvire cjelokupni psihički život, poput malene točke koja ujedinjuje cijelu psihu u krug. Vječna je dubina kruga jer Jastvo dodiruje ono božansko i beskrajno u nama.« (Jung i sur. 1973). Role su »crtačka manifestacija mitskog ili biblijskog postojanja panoptički prepletene alegorijskim smislom« (Kos 2016), kao da su nastale pod imperativom intuitivnog moranja.

Možemo zahvaliti Nives za bogatstvo kojim je oplemenila naše duše te što nam je podarila mogućnost da sad dalje svatko od nas vrati to nasljeđe natrag u krug, vratiti te rane, ta putovanja i te slike natrag u svijest i dopustiti slikama da djeluju na nas i povedu nas na putovanje tamnim kutcima psihe.

Odgovori