The Arctic Circle Residency - iz perspektive Zlatana Vehabovića

Na samom sjeveru, tek deset stupnjeva ispod Sjevernog pola, nalazi se arhipelag Svalbard. Tamo se svake godine, u ljetnim i jesenskim mjesecima, organizira “The Arctic Circle Residency”. U tom je okruženju ove godine sudjelovalo tridesetak umjetnika, antropologa i općenito znanstvenika, pjesnika, pisaca, performera… Rezidencija je osnovana 2009. godine, a poseban je naglasak na internacionalnoj suradnji, kao i suradnji osoba iz različitih profesija. Cilj joj je da osobe različitih grana obrazovanja i iskustava međusobno razmijene saznanja, raspravljaju o aktualnim pitanjima i društveno-ekološkim problemima današnjice te ponude neka rješenja ili prenesu svoje iskustvo. Zajedno se ukrcavaju na brod kojim potom tri tjedna putuju ledenom pustinjom, krajolikom koji djeluje kao da je na kraju svijeta.

 

Sara Grubić >> Rezidencija djeluje doista jedinstveno i egzotično. Kako ste uopće saznali za nju?

Zlatan Vehabović >> To ti je počelo tako da… Ja isto nisam imao pojma za to. Zapravo je jedna moja prijateljica s kojom radim kopala po internetu i javila mi za nju: Gledaj, postoji ovakvo nešto, pogledala sam program rezidencije i to je idealno za tebe. Kada sam pogledao o čemu se radi, djelovalo mi je stvarno van pameti, djelovalo je savršeno. I onda sam se prijavio. Prijava je bila dosta komplicirana jer su Amerikanci formalisti, trebalo je to dosta lijepo sastaviti, sve vrlo jasno i precizno. Tome sam se intenzivno posvetio, da sve napravim kako treba, ali je imalo dosta smisla i zapravo se prirodno nadovezalo na moje radove jer su oni otprilike u tim svojim propozicijama tražili točno moju nišu. Rekli su da im je dosta bitno da ljudi koji tamo dolaze budu vezani uz neki oblik edukacije, što je meni bilo super s Akademijom, ali također i čitav taj ekološki moment, ti pejzaži i priroda koju sam radio prije je imao veze sa sjeverom. Tako da se to, izgleda, dosta sretno poklopilo.

 

 

S. G. >> Dakle zapravo tu rezidenciju organiziraju Amerikanci?

Z. V. >> Da, to je američka organizacija Farm Incorporated, čije je sjedište u New Yorku i oni rade svu selekciju. Potom angažiraju Norvežane, tako da je cijela priča dosta internacionalna. To je započeo jedan čovjek koji je prije nekog vremena došao tamo i shvatio da postoji mogućnost da osmisli rezidenciju, oformila se cijela ekipa s brodom te su zajedno počeli osmišljavati program koji čini rezidenciju.

S. G. >> Možete li nam dati opće informacije vezane uz rezidenciju? Gdje se nalazi, kako ste putovali do tamo, kakvim Vam je djelovalo podneblje na prvi dojam?

Z. V. >> Leti se do samog otoka Svalbarda. Svalbard je nevjerovatan otok za koji uopće nisam ni znao da postoji dok nisam saznao za rezidenciju. Veličine je cijele Skandinavije, od sjevera do juga proteže se na tisuću kilometara, primjerice kao od Zagreba pa skroz do Atlantika, da si lakše predočite udaljenost. Avionom sam došao do Osla, pa potom do Svalbarda, odnosno mjesta koje se zove Longyearbyen koje je dominantno norveško mjesto, makar i dalje ima Rusa još iz Sovjetskog saveza. Mjesto je malo i neugledno, no najveće je na otoku, ima oko dvije tisuće stanovnika. Tamo smo bili nekoliko dana da bismo se ukrcali na taj brod na kojem smo onda plovili tri tjedna. Brod je zapravo najintenzivniji i najbolji dio.

S. G. >> Možete li nam reći nešto više o samom otoku?

Z. V. >> Taj se veliki otok nalazi neposredno ispod polarne kape. On pripada Norveškoj samo deklarativno, ima dosta ludu priču i povijest. Ljudi iz cijelog svijeta mogu tamo doći bez ikakvih papira i raditi. Zbog toga je otok većinom naseljen mladim stanovništvom, jer nema nikakvu socijalnu infrastrukturu, recimo bolnice, niti formalne institucije. Tako da, tko god treba neku uslugu koja nije vezana uz osnovno preživljavanje, tamo je ne može ostvariti. Sve ga više nastanjuju mladi i zdravi ljudi koji su na neki način nevezani za društvo i civilizaciju. Površina otoka prekrivena je permafrostom i nema nikakvu vegetaciju te je bogat ugljenom, tako da je povijest otoka zapravo rudarska povijest, od strane Norvežana, nešto sitno Amerikanaca i ponajviše SSSR-a.

 

S. G. >> Kako sam saznala na internetu, na brodu je svatko imao neku vrstu osobnog prostora kako bi se mogao posvetiti introspektivnom radu.

Z. V. >> Recimo, tako oni tvrde na svojoj stranici. Što se mene tiče, brod je bio vrlo luksuzan, nadišao je moja očekivanja. Svatko je dijelio kabinu u kojoj se nalaze tuš, krevet i ormarić za stvari. Izvan tih kabina bio je lounge prostor gdje bismo se navečer skupili, to je zapravo bio community space. Ali, na brodu zapravo nema toliko prostora, brodovi su uvijek ekonomični, pa za neku vrstu ozbiljnog rada tamo nije bilo mjesta. No to su svi negdje intuitivno osjetili, većina je ljudi tamo došla samo s fotićima. Makar, bila je jedna super šezdesetogodišnja Britanka koja je non-stop crtala i slikala, ona je posebno inspirirana plein-air pristupom. Bila je na palubi na –5 °C, to je izgledalo malo suludo, s nekim kistovima, ugljenom je nekakve krokije radila, sve poderano jer je uz svu hladnoću i kiša padala… Vani je s njom bila još jedna mlada cura iz Škotske koja je također cijelo vrijeme crtala. Ja sam im se jednostavno divio jer to nije moj princip rada, meni su potrebni i prostor i vrijeme kako bih uopće išta stvorio. Ali one su očito osobe koje jednostavno trebaju biti vani jer su stvarna priroda i vanjski elementi to što hrani njihov rad.

 

 

S. G. >> Zapravo je velik naglasak na suradnji i na rješavanju nekih aktualnih pitanja.

Z. V. >> Tako je, ideja je zapravo bila da se međusobno upoznamo i kliknemo kako bi se nakon toga eventualno uspostavila neka suradnja. Polaznici su došli s vrlo jasnom idejom i očekivanjima spram rada, tako da su svi fokusirani na svoju priču. A ako se slučajno dogodi da se interesi poklope, tada raspravljaju zajedno. No to ovisi o ljudima i karakterima, i koliko je netko uopće otvoren za komunikaciju te vrste, pa tako i za suradnju.

 

S. G. >> Jesu li Vam se sviđali suučesnici na ovoj ekspediciji?

Z. V. >> Pa zanimljivo je da su većinom tamo bili Amerikanci, bilo ih je oko dvadeset i pet, ovo ostalo nešto sitno Europljana i jedan par Azijata, iz Južne Koreje. Amerikanci su specifični u tom svom nekakvom načinu rada i djelovanja. Moj cimer bio je jedan jako zanimljiv Talijan, fotograf koji već jedno petnaest godina živi u New Yorku. S njim sam se odmah složio jer kad si okružen s toliko stranaca, ispada da je ta relacija koju mi imamo s Italijom vrlo bliska, puno smo sličnijih mentaliteta nego što možda mislimo, pogotovu u odnosu na Amerikance, ili na Aziju, ili na nešto još dalje. S njim mi je bilo super i općenito je bilo zaista interesantnih ljudi.

 

S. G. >> Kako je otprilike izgledao dan na tom brodu, jeste li imali raspored?

Z. V. >> Imali smo jako precizan raspored. Dizali smo se malo prije sedam ujutro, u osam je bio doručak, do devet smo svi trebali biti na palubi broda spremni za kopnena iskrcavanja. Brod bi katkada plovio noću, nekada bi se sidrio, nije bilo pravila… Ali, u ta tri tjedna nikada nismo proveli dva dana na istom mjestu, uvijek smo išli dalje, kružili po tom arhipelagu… Dakle u pola devet bili smo na palubi, skupili bismo se u dva gumena čamca te bi prve čuvarice otišle na kopno, uvijek su trebale biti naoružane, zbog medvjeda, kako bi istražile je li prostor siguran. Tada bi one napravile parametar, kao neki imaginarni kvadrat, svaka bi stala u kut i onda bi se gumenjaci vratili po nas te bismo se mi iskrcali na kopno gdje bismo bili od devet pa do oko podneva. Unutar tog prostora mi bismo radili svoje stvari, netko bi fotkao, netko crtao, neki od polaznika čak izvodili prethodno dogovorene performanse za nas ostale… Bilo je stvarno najrazličitijih priča. Nakon tih par sati vratili bismo se na ručak i potom ponovno otišli na kopno gdje bismo se podijelili u četiri grupe. Jedna bi grupa ostala na tom istom mjestu, druge dvije grupe naprave neki plan manjeg kretanja i fotkanja, a četvrta grupa, u kojoj sam ja najčešće bio, bila mi je najzanimljivija. Išli bismo na intenzivno pješačenje, hodajući od tri do sedam kilometara po tom suludom terenu i onda se na kraju vratili, nakon sedam sati. Onda večera i socijalizacija ako ti je preostalo snage.

 

 

S. G. >> Kakav je osjećaj hodati kroz sasvim prazno ledeno područje?

Z. V. >> Intenzivno i ispunjavajuće. Išli smo najviše na glečere koji su, blago rečeno, neopisivi. Prije Svalbarda uopće nisam imao pojma o tim masivnim rijekama leda, širokim kilometrima, dugim stotinama i stotinama kilometara koje završavaju na krajevima fjordova, s ledenim frontama visine nebodera. Dakle rijeka leda koja se konstantno, s vrha nekakve planine, tisućama godina polako spušta, a svaki se dan pomakne nekih metar, dva do deset, ovisi o pojedinačnom glečeru… Potom se ta masivna fronta gurana novim ledom iz pozadine spektakularno odranja u more fjorda u obliku gigantskih komada leda u more. Mi smo se penjali na dijelove za koje znamo da su sigurni, gdje odron nije aktivan, i hodali smo uz njih. Nisam ih niti mogao zamisliti takvima prije ovog iskustva. Također je svugdje uokolo permafrost, to je zemlja koja je konstantno smrznuta i na –3 ⁰C, i kako se led polako topi, na kraju bude blatnjavo tlo s primjesama leda. Teško je opisati taj dojam, ali najbolje bi zapravo bilo povezati s terenom Marsa, samo bijele boje. Zapravo to najlakše možemo predočiti kao bijelu pustinju.

 

S. G. >> Kakva je temperatura na Svalbardu u to doba godine, kako klimatske promjene utječu na Arktik?

Z. V. >> Globalno zatopljenje donijelo je svoje promjene, i to se tamo osjeća puno više nego bilo gdje drugdje na planetu. Normalne temperature u vrijeme kad smo mi bili tamo trebale su biti od negdje 0 do –10 ⁰C, a bilo je konstantno oko 0 ⁰C, otprilike od –3 do +3 ⁰C. No treba uzeti u obzir da uvijek puše vjetar. Imali smo sve moguće uvjete, od sunca, snijega, kiše do leda.

 

S. G. >> Spomenuli ste ranije da su čuvarice patrolirale s puškama dok ste vi bili posvećeni radu. Jeste li imali susret s opasnim životinjama, primjerice s polarnim medvjedom?

Z. V. >> Medvjeda smo vidjeli na dvadesetak metara udaljenosti s broda. Polarni medvjed tamo je velika tema jer je jako opasan i na Svalbardu ima ogromnu populaciju u odnosu na ostatak polarne regije i činjenicu da je ekstremno zaštićena i ugrožena vrsta. Mislim da ih je tamo oko pet tisuća. Polarni medvjed specifičan je u odnosu na druge medvjede jer je isključivo mesojed, jako je agresivan, potpuno indiferentan i preživljava u tom najsurovijem predjelu. Iz tog je razloga za ljude ekstremno opasan i na njih su nas posebno upozoravali. Pripremili su nas na sve moguće scenarije u koje bismo mogli upasti i kako bismo se trebali ponašati. Zapravo smo cijelo vrijeme bili pod nadzorom čuvarica koje su bile odlične. Vidjeli smo i tuljane, jako su smiješni kad ih vidiš uživo, došli smo gumenjacima do tog dijela gdje su oni, bilo ih je pedesetak na stijenama. Gledaju te tim svojim očima, kao manga-crteži: velike i s tisuću odsjaja… I jako su znatiželjni, kad god bismo hodali blizu mora, naišli bismo na tuljane pa bi oni izronili i gledali tko je to stigao. Također smo imali priliku vidjeti morževe. Kakva bića…Ogromni su, imaju oko tri metra, njihov smrad se osjeća kilometrima. Leže na pješčanoj plaži stisnuti tijesno u ogromnoj grupi. Na taj se način štite od hladnoće i gledajući sve te mase njihovih tjelesina ne možeš se oteti dojmu da su jako nervozni tako međusobno stiješnjeni. Svako toliko izbije neki sukob oko boljeg mjesta u tom kaosu kada ih vidiš kako dugačkim žutim kljovama prijete jedni drugima. Prišli smo im prilično blizu, naime postoji određeno pravilo da im se prilazi u grupi jer bismo ih uznemirili kada bismo došli s puno strana. Izgledaju kao stari pretili ljudi, onako moćni i arogantni…

 

 

S. G. >> Čini se da su čuvarice ostavile prilično jak dojam na Vas, možete li nam reći nešto o njima?

Z. V. >> Da, čuvarice su bile sjajne. Voditeljica naše ekspedicije je Nizozemka i njene su frendice tri djevojke od dvadeset i šest do dvadeset i osam godina. Dvije su Norvežanke i jedna je Dankinja. To su zaista nevjerojatne cure. Jedna od tih dviju Norvežanki živi u Longyearbyenu, a kad nije na ovim turama, sa svojim saonicama i petnaest haskija vodi ture, vozi ljude na ledu i zapravo je turistički vodič. Lovi tuljane, živi sasvim drugačiji način života. Ali, što je zanimljivo, sve te cure, koliko god su kalibrirane na suroviji način življenja u prirodi, nisu odcijepljene od popularne kulture. Slušaju novu glazbu, koriste internet, čitaju – s njima se o svemu može razgovarati. Zanimljivi su mi ljudi koji su u jednu ruku pustinjaci, a opet se nisu sasvim odcijepili od civilizacije. One bi navečer u lounge prostoru sjedile i – plele, jer tamo je vuna prvi materijal i sve što imaju napravljeno je od vune. Svu opremu same su si napravile: kape, džempere, čarape…

 

S. G. >> Jeste li bili u nekom muzeju tamo?

Z. V. >> Jesam, u Longyearbyenu u jako zanimljivom muzeju Sjevernog pola. Cijeli je muzej posvećen utrci osvajanja Sjevernog pola. Pun je memorabilija, utrke između Talijana i Norvežana te planiranja kako uopće doći do Sjevernog pola. Na početku stoljeća ljudi još nisu znali u kojem smjeru krenuti, postojala je čak ideja i da se velikim cepelinom dođe do gore, da se samo preleti, pa nisu znali kako se spustiti na Pol… Zatim su prešli na metode avionom, brodovima… Muzej je dosta malen, ali pun raznog arhivskog materijala i odlično mjesto za provesti nekoliko sati.

 

S. G. >> Nakon čitavog tog nestvarnog iskustva, kako je rezidencija utjecala na Vaš rad?

Z. V. >> Pa evo, tek sada počinjem raditi taj ciklus koji će biti vezan za sve što se dogodilo na rezidenciji. Upravo krećem s radom i plan je završiti za negdje godinu i pol dana na ljeto 2018. Onda izložba.

 

S. G >> Preporučate li to iskustvo?

Z. V. >> Svakako, mladima, starima, svima… To je stvarno jedno veliko životno iskustvo. Tako da, ako je moguće, svakako preporučam prijavljivanje, makar je studentima još prerano, kako oni traže već realizirane radove i malo veće radno iskustvo. Ali, ne zaboravi na to i svakako nakon nekog vremena počni se prijavljivati.

 

Odgovori