Tarwuk - intervju

Tarwuk je umjetnički tandem osnovan 2014. godine iza kojeg stoje Bruno Pogačnik i Ivana Vukšić. Zagrebačku su adresu prije nekoliko godina zamijenili njujorškom, a domaćoj su se publici predstavili projektom „Nove vizualne vrijednosti“ 2015. godine u Laubi te 2016. godine u Galeriji Kranjčar i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Oboje su zaslužni za brojne hvalevrijede projekte koji su vam zasigurno poznati; Ivana je organizatorica pet različitih izdanja Muzeja ulične umjetnosti, a Bruno je, možemo slobodno reći, jedan od pionira hrvatske street art scene, poznat po pseudonimima Filjio, Puma34 i John Croat. Na neki njima svojstven način ono prošlo ostavili su iza sebe i krenuli u nove, zajedničke projekte koji se temelje na interakciji, suradnji i interdisciplinarnosti. Upravo zbog toga učinili su nam se kao idealni sugovornici na temu broja.

 

Apolonija Lučić >> Svatko od vas prije Tarwuka razvijao je zaseban svijet i bavio se različitim aspektima umjetnosti. Gledajući iz sadašnje perspektive, koliko je zahtjevno bilo odbaciti ono prošlo i započeti zajedničko djelovanje? Koliko je teška bila prilagodba?

Bruno Pogačnik >> Meni je inače u osobnoj praksi uvijek bilo potrebno imati stalnu promjenu i izazove, tako da sam ovaj skok u zajedničku praksu prihvatio vrlo organski. To se nekako pokopilo s vremenom kada sam diplomirao na Columbia University, School of the Arts. U to sam vrijeme temeljito propitivao ulogu umjetnosti u mojem životu i načine kako da se život i umjetnost kompletno prožmu, a da se ne odlazi u atelje kao na posao i ima običan život izvan ateljea. S obzirom na to da smo se Ivana i ja ubrzo nakon toga oženili, odluka da počnemo raditi skupa nekako je bila najlogičniji odgovor na sva ta pitanja.

Ivana Vukšić >> Najoštriji rez bilo je samo preseljenje u Ameriku. Ono što smo započeli tu, započeli smo neopterećeno s prijašnjim identitetima jer oni nisu važili u ovoj novoj realnosti. Bez prijašnjeg socijalnog konteksta bili smo primorani stvoriti, možda je bolja riječ rekonfigurirati, svoje ja. To je bio najteži dio posla, a kolaboracija je došla prirodno, štoviše, bila je nekako neophodna.

 

A.L. >> Vaš se rad temelji na interakciji i suradnji. Koje su prednosti, a koji nedostaci takvog pristupa? Postoje li uopće nedostaci u takvom pristupu za vas?

B.P. >> Ja ne vidim nedostatke. Ovakav način rada neprestano trenira ego na toleranciju i otvorenost. Vrijednosti zajedničkog rada nekako nadilaze pojedinca. Umjetnost je uspješna kada komunicira na različitim stupnjevima značenja, od najintimije emotivne reakcije, pa do intelektualne i konceptualne ideje koja nadilazi kulturne, jezične i vremenske granice.

I.V.>> Ne vidim ovakav način rada kao ništa drugo osim nevjerojatne slobode da se prepustiš i da izbjegneš zamke vlastitog ega koji te limitira na ono gdje se osjećaš ugodno, a mogućnost za napredak i spoznaju krije se izvan te čahure. Intenzivna kolaboracija koju mi istražujemo je izazivačka, u smislu da se boriš sam sa sobom i mislim da nije moguća, osim s ljudima koje duboko poštuješ i iskreno voliš. Nakon što smo uspostavili temelje za međusobnu interakciju, željeli smo na neki način testirati te postulate šireći kolaboraciju i na ostale članove naše obitelji. To je bio zapravo pravi test. Praksa se i dalje razvija kako se razvijamo mi i kako se međusobno svi povezujemo i skupa rastemo. Ta prilika da se dalje razvijamo i da sa svojom familijom dijelimo svoju svakodnevnicu kroz umjetnost je najljepši dar. Tzv. bolji život.

 

 

A.L. >> Nekim ljudima umjetnost predstavlja oblik svojevrsnog eskapizma, mogućnost bijega od realnosti i problema. Vaš se pristup s druge strane oduvijek temeljio na dijalogu i komunikaciji. Kako pronalazite balans između komunikacije i filtiriranja vlastitih nedoumica i problema kroz rad?

B.P. >> S vremenom se to filtriranje samo događa, u početku je to nemoguće odvojiti. Potrebno je vremena da se shvati što se želi reći i koji su to osobni demoni kojih se treba osloboditi. Meni je ključno bilo shvaćanje da je nužno da umjetnost bude slobodni izraz osobnosti te da se ne vrši autocenzura nad nekim urođenim opsesijama i patologijama. Dapače, upravo naglašavanje tih devijacija ima potencijal da prijeđe granice osobne ekspresije i hermeticizma (pa čak i eskapizma) u umjetnosti te počne komunicirati na jednom univerzalnom nivou. Potrebno je shvatiti da je jedna stvar ono što se u samom radu pokušava riješiti (neki osobni angst, egzistencijane dileme, rekonstruiranje i obnavljanje unutarnje svjetlosti…), a drugo je način na koji se taj rad onda pozicionira u svijetu i kako komunicira. I jedno i drugo podjednako je bitno.

I.V. >> Komunikacija je ključ svega. Najgore je kada čovjek nema priliku izaći iz svoje glave. Način na koji mi pristupamo radu je da brišemo granicu između privatnog i onog što radimo u studiju. Sve je umjetnost i umjetnost je sve. Ništa nema priliku egzistirati van toga. Tako da je sve što jesmo dio našeg rada, manje ili više kodirano.

 

A.L. >> U intervjuima koje ste davali za neke internet-portale veliku važnost dajete obitelji. Što vama osobno predstavlja taj pojam? Nosi li on i određenu težinu i odgovornost?

B.P. >> Obitelj je skupina ljudi koji su oblikvali osnove onoga što danas podrazumijevam kao ja, a kasnije u životu uključuje Ivanu i njenu obitelj. Skupina ljudi koji su omogućili da se razvijem u ono što jesam, bilo podrškom bilo pokušajem bijega od nekih pravila koja su nametali. S godinama postalo je nužno da se oni uključe u naš rad, i to vrlo direktno, bez egzoticiranja ili ironiziranja njihovog amaterskog pristupa umjetnosti. Rad s njima znači aktivno uključivanje njih u sve projekte koje radimo kao ravnopravnih pripadnika kolaborativnog tima, ali i praćenje narativa koji su njima bitni te integriranje istih u naše.

I.V. >> Obitelj je naš prvi socijalni krug. Ljudi koje nismo mogli birati, ali koji su nas prvi formirali. Kasnije kroz život te veze širimo na svoje prijatelje koje biramo po vlastitoj slici pa s njima uglavnom nikad nećemo imati tu vrstu tenzije koje imamo s prvom familijom. Kao što sam ranije spomenula, bilo nam je bitno vidjeti kako ćemo funkcionirati u sistemu koji ima više jedinica osim nas dvoje. U istraživanju primarnih impulsa za kreacijom bilo je logično vratiti se na izvor svega. Sada, kada su oni sastavni dio onog što mi radimo, osjećam manju opterećenost, a odgovornost imam da ih vodim kroz sve što radimo i da im omogućim da se osjećaju ugodno i ravnopravno.

 

A.L. >> Je li odnos u kojem i živiš i stvaraš s drugom osobom u nekim trenucima preintenzivan? Kako pronalazite ravnotežu? Nedostaje li vam ikad individualna praksa?

B.P. >> Osobno se puno bolje osjećam u ovakvoj situaciji. Činjenica da smo uz to i oženjeni možda zvuči preintenzivno, ali meni je super. U samostalnom radu imam tendenciju za pretjeranim detaljiziranjem i zakopavanjem u elaborirane strukture i pravila, a ovakav rad mi dopušta odmak od toga i sagledavanje šire slike i intencije.

I.V. >> Ne postoji način da odgovorim na ovo pitanje, a da ne zvuči pretenciozno, pa se unaprijed ispričavam. Ovo što imamo mi je nešto nevjerojatno, svemirsko i bezvremensko i čini me neopisivo boljom osobom u svakom aspektu života. Poludim li ponekad? Da, pa ljudski je tu i tamo biti kreten.

 

A.L. >> Kolaborirate s brojnim umjetnicima koje ste predstavili na različite načine kroz „Nove vizualne vrijednosti“. Radi se o kustoskom projektu kojim istražujete inovativne mehanizme prezentacije, distribucije i konzumacije umjetnosti. Čime je sve urodila takva suradnja?

B.P. >> Dosad imamo izdane dvije knjige, tri video screeninga, četiri grupne izložbe i preko 60 umjetnika koji su sudjelovali. Jako nam je bitno da projekt radi tri stvari; propituje distribuciju i konzumaciju suvremene umjentosti, povezuje međunarodne umjentike s hrvatskima te stvara disruptivna žarišta alternative ekonomije.

I.V. >> Iza nas su tri NVV projekta kroz koje smo na najbolji mogući način, s obzirom na financijske okolnosti, uspjeli spojiti svoj život u Hrvatskoj sa svojim životom u Americi stavljajući u konverzaciju umjetnike/prijatelje s Balkana s umjetnicima/prijateljima iz Amerike. Kroz rad male neprofitne udruge uspjeli smo možda učiniti više od velikih tromih institucija jer smo fleksibilniji u donošenju odluka i kreativniji u radu s jako malim budžetima. Osim realiziranih projekata gradimo veću grupu ljudi koji nam pomažu da odgovaramo na pitanja o budućnosti suvremene umjetnosti i da uvijek postavljamo neka nova.

 

A.L. >> Oboje ste se prije odlaska u New York intenzivno bavili formom street arta. Imate li osjećaj da ste na taj način direktnije komunicirali sa širom publikom nego sada, kad svoj rad uglavnom predstavljate u galerijskom prostoru?

B.P. >> Ne. Rad na ulici je bio dostatan dok su narativi koji su me zanimali bili jednostavni i dok se još formirala ideja što i kako se želi komunicirati. Iako izlažemo po galerijama, i dalje radimo jako puno projekata koji su polulegalne reakcije na napuštene/zanemarene prostore. Nedavno smo imali kolaborativni projekt s Majmo Čule i Jenni Knight u New Yorku, gdje smo u jedan dan transformirali prostor na Bowery ulici, zgradi do starog studija Cy Twomblya. Prostor u koji smo ušli renovirao se iz umjetničkog studija u fensi stan te smo imali par dana vremena koristiti prostor za koji smo uspjeli dobiti pristup.

I.V. >> I dalje smo slobodni raditi na ulici ili s ulicom, ali u jednom drugačijem kontekstu. Svoja iskustva prenosimo u galerijske prostore i kroz manipulaciju nađenih materijala. Što se same publike tiče, ona je do preseljenja u Ameriku bila rezultat ne samo našeg rada, nego i našeg socijalnog konteksta, naše čitave mreže prijatelja i poznanstava koja nam je omogućila da privučemo toliki broj ljudi da vidi naš rad. Zapravo, isto to radimo i sada. Ako gledate na suvremenu umjetnost van hrvatskih granica, velika je mreža galerija, institucija, sajmova, bijenala koju prati ogromna publika s kojom imate priliku komunicirati. Mi sada moramo ponovno izgraditi svoju mrežu koja će nam pomoći da sudjelujemo u tom globalnom razgovoru.

 

 

A.L. >> Iako ste se iz Zagreba odselili prije nekoliko godina, još uvijek mu se vraćate. Koliko vam je bitan kontakt s hrvatskom scenom i planirate li i dalje raditi kolaboracije s hrvatskim umjetnicima?

B.P. >> Pratimo konstantno hrvatsku scenu i bitno nam je da se komunikacija i suradnja održava. Ima dosta ljudi s kojima volimo raditi u Hrvatskoj i čiji rad cijenimo, tako da ćemo i dalje nastaviti s kolaboracijama.

I.V. >>: Želimo biti otvoreni da svoja iskustva i znanja dijelimo i da stvaramo prilike da se ljudi povezuju kroz naše projekte. Hrvatska je zemlja puna individualnog potencijala i sretni smo da su neki od tih ljudi naši prijatelji s kojima volimo surađivati. Bitno nam je da smo u Hrvatskoj i dalje prisutni. Ako nekog na neki način svojim primjerom ili radom možemo pozitivno inspirirati, ne mogu zamisliti veći uspjeh.

 

A.L. >> U planu vam je i pokretanje rezidencijalnog programa u Nacionalnom parku Joshua Tree u kalifornijskoj pustinji. Kako bi izgledala rezidencija takvog tipa? Jeste li možda u nekim početnim pregovorima ili je cijeli taj projekt još u idejnim začecima?

B.P. >> Rezidencija u Joshua Treeju dugogodišnji je san, zasad je on hold zbog političke situacije u Americi i nepovoljne tržišne situacije za kupovinu zemlje. Ideja je da se kupi komad pustinje i pretvori u rezidencijani program i park skulptura po uzoru na rezidencijalne programe koje rade Andrea Zittel ili Mark Dion.

I.V. >> Trenutno je situacija u Americi zategnuta, pa smo odlučili pričekati još par mjeseci da vidimo kako će se stvari dalje razvijati prije nego što kupimo zemlju. Kao i u svim svojim projektima, i tu bismo željeli stvoriti prostor za eksperiment kroz istraživanje neočekivanog, neizrečenog i nezamislivog.

 

A.L. >> I za kraj, koliko vam je ovakav način rada pomogao da upoznate sami sebe, rastete i obogatio vas kao osobe? Što je najljepše u mogućnosti da stvaraš s drugom osobom?

B.P. >> Mislim da si upravo u pitanju sama odgovorila. Predivno je imati odnos koji je kreativan i pozitivan te omogućuje rast i razvoj kako tog odnosa, tako i uvida da smo svi dio čovječanstva, svemira i energije te da trebamo biti zahvalni za to.

I.V >> Čini se da sam na ovo pitanje odgovorila kroz sva prijašnja.

 

Odgovori