Studirati na Akademiji - dozvoliti si lutanje, traženje i igru?

Studirati na Akademiji likovnih umjetnosti zvučalo je idealno iz toliko različitih aspekata dok sam kao učenica srednje škole maštala o tome koliko će divno biti nastaviti raditi ono što volim još od malih nogu. Nisam ni sama previše razmišljala što zapravo znači studirati slikarstvo i koliko će me to ponekad frustrirati i mučiti te da ću tijekom studija konstantno prolaziti različite osobne dileme, spoticati se preko vlastitih odluka, padati i propitkivati samu sebe, da bih zapravo shvatila da ću, ukoliko se zaista odvažim baviti ovim poslom, prolaziti slične krize tijekom čitavog života.

Radni naslov ovog članka trebao je biti „Studentske muke“. Ne zvuči li pomalo patetično pisati o mukama koje proživljava jedan student ili studentica Akademije likovnih umjetnosti? Studentima nekih drugih, ozbiljnijih fakulteta, koji su padali na ispitima bezbroj puta, a grijući stolce u knjižnici proveli zasigurno više vremena nego mi, dileme o kojima ću pričati možda će se činiti bezazlenim. Stavljajući sve ovo na papir, nisam ni sama sigurna jesam li kompetentna za pisanje ovog članka. Možda ću za par godina vlastite misli smatrati smiješnima, a problemi koje trenutno proživljavam banalnima. Ipak, pokušaj verbaliziranja vlastitog košmara u glavi mogao bi mi pomoći da uspijem doći do određenih spoznaja i saznanja. Možda nas upravo te slatke muke povezuju unutar Akademije, a raspravom o njima mogli bismo shvatiti kako se nalazimo na pravom mjestu za borbu s vlastitim nedoumicama.

Prva i druga godina studija vezana je uz formalne probleme likovnog izražavanja. Crtajući, odnosno slikajući portret i figuru u prostoru učimo o pojmovima kompozicije, proporcija, linije i plohe, boje i na koji ih način primijeniti u praktičnom radu. Postoji jasan zadatak i od studenata se očekuje da ga riješe. Kao osobe koje su prošle prijemni ispit, sustavnim bismo radom trebali doći do stadija da navedene pojmove savladamo, kao i do spoznaje da unutar područja akta i portreta postoje nebrojeni načini za obradu te tematike, a krivi pristup rješavanju formalnih problema zapravo ne postoji. Postoje li zapravo nesavladive prepreke kod crtanja, odnosno slikanja po promatranju? Uz sustavan rad, kao što sam već napomenula, nisam sigurna. Napredak će biti vidljiv kod svakog tko će svakodnevno raditi, a problemi su vezani jedino uz to kako pristupiti slici, odnosno crtežu, dok se sam motiv ni u jednom trenutku ne propituje.

I tad stižemo do treće godine! Ideja treće godine i apsolutne slobode, nakon dvogodišnjeg drilanja po tehnici, zvuči istovremeno i oslobađajuće i zastrašujuće. U trenutku opredjeljenja u klasu postajem sve svjesnija da bavljenje ovim poslom sa sobom nosi i dozu odgovornosti – i prema samome sebi, ali i prema drugima. Sloboda koju dobivamo na trećoj godini znači da smo sami odgovorni za tematiku kojom ćemo se baviti unutar svog rada. Kako na prethodne dvije godine postoji konkretan zadatak, odjednom se osjećam bačena u ring.

Kako unutar beskonačnih mogućnosti potencijalne tematike pronaći ono područje unutar kojeg imamo nešto za istražiti i osobno poručiti? Kako prepoznati komunicira li ta tematika išta i predstavlja li uistinu nešto nama samima? Na koji način primijeniti temu unutar vlastitog izražaja koji još uvijek nije oblikovan? Kako napraviti rad koji nije samo dekorativan i dopadljiv, već i svojom tematikom i formalnim elementima nešto propitkuje, govori, daje nekakav osjećaj i atmosferu, izražava nas kao osobe? Osjećam se bombardirana hrpom pitanja o kojima prije i nisam previše razmišljala.

Ista pitanja pokušavam si postaviti u trenutku suočavanja s idejama koje želim razraditi u vlastitim radovima. No često osjećam da ništa od toga nisam ni dotaknula. Kako dalje? Svakodnevan dolazak na Akademiju nerijetko je borba sa samim sobom i beskonačno propitkivanje misli, ideja, ali i same izvedbe. Konstantno vaganje i preispitivanje jesmo li na pravi način prikazali ono što smo htjeli. Iako mi se koš za smeće ponekad čini kao jedini izlaz, upravo u borbi sa samim sobom možemo naići na zanimljiva i neočekivana rješenja. Treba se usuditi!

Zanimljivo mi je kako umjetnost u različitim formama uspijeva taknuti čovjeka na poseban način. Svaki medij (od vizualne umjetnosti, teatra, filma, književnosti, glazbe itd.) pomaže u kreiranju ideje: s kojom se možemo poistovjetiti, uz koju možemo proživjeti široku lepezu osjećaja, s kojom se ne moramo složiti, ali možemo suosjećati. Nebrojeno sam puta ostala zapanjena mogućnostima priče, koliko nas u određenim trenucima može potaknuti na razmišljanje ili izazvati u nama najdublje osjećaje i reakcije, prisiliti nas da se zapitamo. Kako nas određeno djelo u pravom trenutku može pogoditi onda kada to najviše trebamo, a da to uopće nismo očekivali. Ne smijemo zaboraviti da i vizualna umjetnost također posjeduje takve mogućnosti. Ona bi nam također trebala poslužiti kao medij za kreiranje, kao medij koji nam pomaže da izrazimo sebe i pomoću kojeg možemo komunicirati. Formalne elemente o kojima smo učili na prve dvije godine trebali bismo primijeniti kao alat za pričanje te priče.

Isto tako, mislim da bismo si što prije trebali osvijestiti kako je Akademija idealno razdoblje za činiti greške, za igru, eksperimentiranje, hodanje po rubu. Mislim da je jedna od najvećih prednosti studiranja na Akademiji upravo ta što imamo zaista mnogo vremena za upoznavanje sa samim sobom, ali i svijetom oko nas. To možemo iskoristiti i u svom radu – odmaknuti se od vlastitih uobičajenih obrazaca, istražiti nepoznate teritorije u koje se ponekad bojimo kročiti bez razloga. Mislim da nam upravo takva odstupanja pružaju mogućnost da otkrijemo nešto novo u sebi te da iz toga i učimo i dalje istražujemo. Akademija treba biti prostor koji tolerira greške svojim studentima, gdje će nas se poticati da učinimo nešto neočekivano, nešto smjelo i da se igramo na zabranjenom teritoriju. Ponekad je teško zainatiti se samom sebi, isplaziti jezik i odjahati nekim nepoznatim putovima, ali ne krije li se upravo u tome najveća čar? Trenuci koji nam se urezuju u pamćenje upravo su oni kada smo si dozvolili da odlutamo, da propitkujemo i važemo svoje odluke, ali i da u njima istovremeno i uživamo. Bojati se tuđih reakcija ili ovisiti o njima nerijetko može biti kočnica – mislim da se ne treba bojati, već prepustiti ljepotama, ali i strahovima koje nam ovo razdoblje nosi. Upravo bismo sad trebali biti slobodni izraziti vlastite misli i nedoumice s kojima se netko može, ali i ne mora poistovjetiti, složiti, suosjećati.

Pišući ovaj članak postajem svjesna da je zapravo jedna od najvećih studentskih muka strah. Strah od pričanja priče, strah od traženja, od istraživanja nepoznatih teritorija. Nedoumice su nešto s čime ćemo se svakodnevno susretati i boriti. Neprestano preispitivanje poručujemo li zapravo ono što želimo na način na koji to želimo nešto je što bi nas zapravo i trebalo motivirati da se svakodnevno vraćamo ovome što radimo. Ljepota ovog posla ponekad se skriva u toj nesigurnosti i nemogućnosti da se izrazimo – možda ćemo baš na taj način stvoriti nešto što nismo očekivali. Mislim da je najbolji način za završetak citat Davida Bowieja o umjetnosti. U minuti razgovora uspio nam je na prekrasan način poručiti koliko je važno ponekad se odmaknuti od samih sebe i zaploviti nekim putevima kojima možda nismo namjeravali: »Always remember that the reason you initially started working was that there was something inside yourself that you felt, that if you could manifest it in some way, you would understand more about yourself and how you coexist with the rest of society. I think it’s terribly dangerous for an artist to fulfill other people’s expectations; I think they generally produce their worst work when they do that. The other thing I would say is that if you feel safe in the area you’re working in, you’re not working in the right area. Always go a little further into the water than you feel you’re capable of being in, go a little out of your depth, and when you don’t feel that your feet are quite touching the bottom, you’re just about in the right place to do something exciting«.

»Uvijek se prisjeti da je razlog zašto si se nečime započeo baviti taj da si osjetio nešto u samom sebi i da bi, kada bi to mogao manifestirati na neki način, bolje razumio samog sebe i kako koegzistirati s ostatkom svijeta. Mislim da je jako opasno za umjetnika da ispunjava tuđa očekivanja; mislim da tada uglavnom stvaraju svoja najgora djela. Također želim reći da ako se osjećaš sigurnim na području na kojem stvaraš, onda ne stvaraš na pravom području. Uvijek idi malo dublje u vodu nego što se osjećaš sposobnim, idi malo dalje od svog dosega i kad osjetiš da ti stopala ne dodiruju sasvim dno, upravo tada se nalaziš na pravom mjestu da stvoriš nešto uzbudljivo.«

 

Odgovori