PORTO MORTO

S imenom Porto Morto neki od vas već su se zasigurno susreli. Radi se o mladom zagrebačkom bendu čija glazba svojom svježinom iznova iznenađuje te nas može potaknuti da sanjivo otplovimo u neke druge dimenzije. Ovaj sastav čine osam mladića imena Roko Crnić, Hrvoje Klemenčić, Matija Brajković, Juraj Borić, Leo Beslać, Antun Aleksa, Matej Perić i Marijan Uroić, a osim audioiskustva pružaju nam i ono vizualno, izrazito zanimljivim videospotovima koje možete pogledati na njihovom YouTube kanalu. Spotovi su, kao nadogradnja samom narativu, zaista vrijedan element koji daje pečat njihovoj glazbi. Krajem 2016. izdali su album prvijenac „Porto Morto“, a ove će ga godine predstaviti svirkama uživo. Izrazito mi je drago što sam u novom broju Skice imala priliku porazgovarati s Rokom, koji je nedavno diplomirao na Odsjeku za animaciju i nove medije, a svira bas i glavni je vokal te je zaslužan za vizualno oblikovanje u bendu. Koja je razmišljanja o stvaranju glazbe, o dijeljenju i komunikaciji, ali eksperimentiranju i igri podijelio s nama, pročitajte u nastavku…

 

Apolonija Lučić >> Upoznali ste se unutar jeboTon kolektiva. Iako ste se zapravo izdvojili iz cijele te skupine, zanima me na koji vam je način kolektiv pomogao da se pročuje za vas. Paše li vam biti dijelom takve cjeline ili vam više odgovara da djelujete sami za sebe? Koje su prednosti, a koji nedostaci?

Roko Crnić >> Oko 2010. u jeboTonu su svi bili puni entuzijazma i osjećaja početka nečeg velikog i našeg, zajedničkog, nečeg što smo doživljavali kao svoju vlastitu supkulturu. U vrtlogu tih impulsa i tih okolnosti upoznali smo se i počeli zajedno svirati. Bivanje dijelom toga kolektiva pomoglo nam je da dođemo do ljudi koji su naši vršnjaci, imaju slične interese i s kojima smo mogli direktno podijeliti svoju glazbu. Spomenula si da misliš da se Porto Morto odvojio od jeboTona – ja ne mislim da smo se odvojili, nego smo se kroz proteklu godinu realizirali kao Porto Morto, a vanjsko oko jeboTon sada uglavnom percipira kroz djelovanje jeboTon ansambla. Mnogi od bendova koji su prije bili u jeboTonu više ne sviraju, ali isti članovi sklapaju nove bendove, nastaje nova glazba, traže se drugačiji izrazi i sve je još uvijek vrlo živo i budno.

 

A.L. >> Krajem 2016. izdali ste album „Porto Morto“ koji su svi dugo iščekivali. Dosta je vremena prošlo od najave do samog izlaska albuma. Kako je izgledao kreativan proces od par godina? Koliko su zapravo same pjesme evoluirale kroz taj vremenski period i jeste li zadovoljni konačnim rezultatima?

R.C. >> Radili smo na pjesmama, pokušavali smo svakom pjesmom reći nešto što ne možemo nikako drugačije nego pjesmom i pronalazili smo načine da to i napravimo. To smo radili do trenutka u kojem smo uspjeli napraviti deset takvih zaokruženih cjelina koje funkcioniraju kao malo veća cjelina. Kad smo osjetili da je taj trenutak došao, bez puno kalkulacija smo dovršili album i aploudali pjesme na Bandcamp. Ja sam jako vezan za snimku za vrijeme nastanka pjesme, kada se stvari još uvijek preslaguju. To je posebna vrsta zadovoljstva – slušati nešto što nije zapakirano i na neki način još uvijek slobodno od zaključka. Nakon što su snimke vani, nisam toliko vezan za njih jer se osjećam kao da one imaju neki svoj život. Vjerujem da ako se ne šire dalje, ako ne počnu nekom drugom značiti nešto drugo, njegovo ili njezino, onda imam osjećaj da stvar postaje nekako incestuozna jer pričaš sam sebi o tome kako ti vidiš nešto. Glazba je nastala kroz komunikaciju i mislim da je njena primarna funkcija komunikacija. Mi idemo dalje, idemo izvoditi pjesme uživo, pokušati odsvirati što više koncerata u ovoj godini. Naravno, raditi na novim pjesmama!

 

A.L. >> Kako izgleda sam početak stvaranja neke pjesme? Na koji način vanjske poticaje obrađujete kroz glazbu?

R.C. >> Nema pravila kako počinje. Počinje kako počinje i dan – imaš pet stvari koje moraš napraviti svako jutro: opereš zube, odeš na WC, napraviš kavu, prošećeš pesa. Svako jutro improvizacija tim elementima. Tako nekako otprilike i s pjesmom. Stvoriš okruženje i odrediš elemente s kojima ćeš improvizirati i onda pokušaš biti što intuitivniji dok u njemu hvataš ideje i daješ im oblik. Glazba je vanjski poticaj, a misao je unutarnji. Ona se materijalizira i postoji ta neka čudna igra gdje je glazba nešto iznutra i izvana. Meni je jako zanimljivo što je glazba dio života gotovo svakog čovjeka, bitan aspekt života, i posjeduje ogromnu mogućnost da nas takne na neki apstraktan način, da u nekim trenucima komunicira puno dublje nego riječ.

 

 

A.L. >> Odlučiti se ozbiljno posvetiti glazbi – mnogima ne zvuči kao najsigurnije zanimanje. Isto tako, vaša se glazba baš i ne uklapa unutar nekih mainstream okvira. Koliko je hrabrosti potrebno za sve to i jeste li prisiljeni na neke kompromise da bi Porto Morto mogao raditi ovo što radi?

R.C. >> Za mene je to neki način da ostanem ja, da najzdraviji dio sebe držim budnim i dovodim ga u interakciju s drugim ljudima. Tu se otvaraju svakakve lijepe stvari. Ali prisiljeni smo na puno kompromisa, počevši od toga da ne možemo od toga živjeti. Tu postoji mnogo taktika kako si uopće omogućiti da tome posvetiš vrijeme. Kako sustavno ostajati u nekom stanju ozbiljnog pristupa kad se sve to što radimo jako malo valorizira kroz novac koji nam je svima potreban da bismo se doveli u situaciju u kojoj ulažemo vrijeme.

 

A.L. >> Bitan aspekt djelovanja benda su i svirke uživo. Pjesmama iznosite neke svoje osjećaje, razmišljanja i intimu – kakav je osjećaj dijeliti to s drugim ljudima i što vam pružaju takvi nastupi?

R.C. >> Sviranje uživo može biti jako osobno iskustvo, a istovremeno i apstraktan trenutak zbližavanja s puno ljudi. Sve te pjesme koje su nastajale, nastajale su u određenom periodu života benda i ljudi koji ga čine, i ti su periodi nalijepljeni na pjesme. U trenutku izvođenja oni se reflektiraju sažeti na istom mjestu i u isto vrijeme i komuniciraju se s ljudima koji iz toga čuju i osjećaju nešto što se tiče njih i ima veze s njihovim životom. Meni je to dosta čarobno. Dok pjevam, često osjetim neki osjećaj privilegije što imam priliku biti u tom trenutku i ne razmišljam puno o njemu. Ne seciram ga, nego osjećam da je velik dio razloga i unutarnje motivacije bavljenja ovim u njemu.

 

A.L. >> Kod vas je iznimno važan vizualan element koji također sami kreirate. Videospotovi koje izdajete zapravo doprinose cijeloj pjesmi i ne robuju narativu same pjesme. Kako teče proces stvaranja videospotova?

R.C. >> Videospotovi koji su sada na internetu bili su isprepleteni s procesom rađenja pjesme. Nastajali su ukoliko bi postojao motiv da se nešto u tematici koju smo načeli pjesmom nadogradi i vizualom. Radimo spotove za koje mislimo da imaju smisla i koji nisu samo proteza pjesmi. Integralni su dio izraza koji nastoji biti što otvoreniji za interpretaciju, a komunicirati nešto što mislimo da ima smisla komunicirati nekome tko živi ovdje i sada.

Kao što smišljam tekst i posvećen sam njemu, tražim razne taktike kako doći do ideje za spot. Primjerice za spot „Hrast“ trigger je bio savski nasip u Prečkom – ideja za jednu scenu; trenutak spuštanja s neke nizbrdice u kojem kamera ostaje na jednakoj visini, a čovjek se spušta dolje. Zanimalo me kako bi to izgledalo. Otišao sam na nasip, gledao okolo i slušao radnu verziju pjesme i nekako sam iskolažirao priču oko tog vrlo vizualnog detalja koji mi je prvi pao na pamet. Sve se radi bez vanjskog budžeta, ali nadam se da ćemo u budućnosti imati više sredstava za snimanje. Da će se sve to i na taj način prepoznati i da će nam se otvoriti put da možemo odvojiti još više vremena u to što radimo.

 

A.L. >> Grafičkom oblikovanju također pridodajete pozornost. Koliko vam je taj aspekt prezentacije važan za prepoznatljivost vas kao benda? Kako muzika utječe na vizuale i utječu li vizuali ponekad na muziku?

R.C. >> Skužili smo da njih jednostavno treba čekati da dođu, biti budan i na oprezu da ih uhvatimo. Bilježenje fotki i videa vrlo je dostupno, svašta se hvata na probama, za vrijeme druženja, snimanja spotova, snimanja i svako malo netko uhvati neki moment koji rezonira s poetikom i tematski odgovara našem izričaju. Ono što me dosta mučilo je kako prezentirati nas kao bend od osam ljudi s kojima se možeš nekako poistovjetiti. To je puno jače, bitnije za bend, komunicirati tu tjelesnost, stvarnost, ljudskost koja stoji iza svega, a opet na način da to postane dio izraza. Upravo sam zato jako sam sretan s ovom fotkom Tjaše Kalkan za kaver albuma na kojoj smo mi kao članovi benda.

 

A.L. >> Nastupali ste i u kazalištu, surađivali sa Svenom Bahatom. Što vam predstavljaju suradnje na ovakvim projektima, što se sve razvija iz takvih projekata? Pripremate li možda nešto novo u tom području? Kako vam se sviđa rad u kazalištu?

R.C. >> Rad u kazalištu jako nam se sviđa ako je s nekim čiji nam je rad inspirativan, s kim se razumijemo i s kim si uzajamno osvježujemo perspektivu iz koje djelujemo. Suradnja i izmjena iskustava u pristupu i načinu rada ono je što je bitno, ono što oplemenjuje daljnji rad.

 

A.L. >> Uz videospotove i glazbu koju izdajete, objavljujete i „Međuobroke“, videe kratkih formata. Pročitala sam u jednom razgovoru da vam takva forma predstavlja prostor za igranje. Koliko vam je igra, eksperimentiranje i istraživanje bitno u svemu ovome što radite?

R.C. >> To je to što radimo. Igramo se, eksperimentiramo i onda to pokušavamo uobličiti i komunicirati. Mislim da je jako bitno to konstatno eksperimentiranje koje se događa u pozadini bilo kojeg autora dok ne dođe trenutak da se suoči s nekom većom idejom.

Odgovori