Performans kao subjektivna vježba - Tragom Međunarodnog tjedna performansa u Veneciji

Međunarodni tjedan performansa u Veneciji suvremeni je umjetnički događaj koji se održava svake dvije godine. Treće izdanje trilogije održalo se u Europskom kulturnom centru – Palazzo Mora i Palazzo Michiel, nadovezujući se na dva ranija: „Hibridno tijelo – poetsko tijelo“ i „Ritualno tijelo – političko tijelo“, koja su se održala 2012 i 2014. godine.

Prvo izdanje Međunarodnog tjedna performansa „Hibridno tijelo – poetsko tijelo“ bilo je posvećeno pitanju kako se hibridizacija tijela može pretvoriti u poetski izraz. Drugo je izdanje, „Ritualno tijelo – političko tijelo“, bilo posvećeno problematici tijela kao ritualiziranog objekta izraza i transformacije. Treće je i završno izdanje trilogije „Krhko tijelo – materijalno tijelo“ bilo posvećeno refleksiji o prolaznosti i nestalnosti tijela, nadajući se kako će duh ipak vječno živjeti. Kao njegove polazišne točke odabrane su fraze Mateja Evanđelista: »Duh je spreman, ali tijelo je slabo«, i »Moje tijelo je jako, ali duh još nije naučio«.

Ovaj projekt Verene Stenke i Andree Page (Vest&Page) nezavisni je međunarodni neprofitni projekt organiziran od strane profesionalaca iz svijeta umjetnosti, uz podršku sponzora i velikog tima volontera koji su se u potpunosti posvetili događaju. Tjedan se performansa sastojao od svakodnevnih kraćih i dužih performansa, izložbe s više od 60 umjetnika, prezentacijama Marcela·lí Antúneza Roce (Španjolska), Marilyn Arsem (SAD), Giovannija Fontane (Italija), Franka B (Italija), Antonija Manuela (Brazil), ORLAN-a (Francuska) i Stelarca (Australija) te svakodnevnim jutarnjim govorima umjetnika, radionicama i grupama za učenje obuhvaćenih u kasnije objavljenoj publikaciji s kritikama i refleksijama.

Suočavala sam se s mnogo različitih pitanja i promišljanja oko svega što sam vidjela, posebice uz mogućnosti spajanja performansa kao jezika, kuriranja te samog događaja kao hepeninga. Još nisam prestala tragati za svim odgovorima, a prvo pitanje na koje bi valjalo odgovoriti jest: zašto uopće performans? Pritom moja namjera nije dati konačni odgovor na ovo pitanje, već na njega gledam kao na polazišnu točku za razumijevanje pluralnosti jezika, radije nego da performans smjestim u neku pripadajuću kutiju.

Za Verenu i Andreu, organizatorice događaja, performans kao jezik može izraziti ono što ne može biti izrečeno: »prihvaćanje, uzimanje, kontrastiranje, podnošenje, napuštanje, opraštanje, prelaženje preko ili kroz – sve u profinjenoj tišini« [3]. Za Richarda Schehnera, profesora na Performance Studies na New York University, performans se može povezati s nekom svakodnevnom radnjom ili se na njega može gledati kao na jezik koji u novom kontekstu kopira radnje. U svom tekstu „Što je performans?“ Schehner diskutira kako je ponašanje simbolična tvorba koja izrasta iz kulture. Naime naš način razumijevanja vlastitog i kolektivnog tijela gradi se nizom diskursa nastalih kroz povijest od strane političkih i religioznih institucija. Michael Foucault ovaj je način kontrole nazvao biopolitikom tijela, pri čemu moć utječe na cjelokupni način života ljudi, diktirajući tako i donošenje odluka koje ljudi posljedično slijede. Biomoć je ta koja dominira, prisiljavajući ljude da se svojim ponašanjem pokoravaju društvenim uzorcima. Ljudi su ti koji izgrađuju sustave vrijednosti tijela, mašte i emocija, koji povratnom spregom utječu na odnose među njima.

Dakle oživiti radnju ili ponašanje u performansu prije svega znači prvo postati svjestan svih vlastitih konstrukcija koje uključuju individualno i kolektivno tijelo u odnosu na pojedini kontekst te prekoračiti granice vlastitog tijela, razumijevajući relevantne diskurse u potpunosti i rekreirajući ih.

Ovakvu vrstu svjesnosti, kao i odnos između intimnosti i oblika moći, moguće je vidjeti u „sMother“ – performansu Casey Jenkins. U ovom performansu o majčinstvu i plodnosti, lijepog i spokojnog izraza, umjetnica je tijekom šest dana štrikala uže od niti koja je izvirala iz njezine rodnice, stvarajući na kraju omot oko sebe. Naokolo umjetnice bila je postavljena instalacija s negativnim i agresivnim reakcijama ljudi s interneta.

Alexander del Re u svom je djelu „Phobias#6_39“ radio sa značenjem i formacijama 536 fobija. Tijekom samog performansa kombinirao je akrofobiju – strah od visina, i filemafobiju – strah od ljubljenja. S povezom na očima i natpisom filemafobija na majici, hodao je kroz publiku ljubeći one koji bi mu to dopustili. Rearanžiravši natpis u akrofobija i uklonivši povez s očiju, pokušao se popeti na ljestve, no nakon par koraka počeo se znojiti te se onesvijestio, a na kraju i odustao zbog vlastite fobije.

Za Renata Cohena performans je poput kolaža – objekt izvađen iz primarnog konteksta koji je dobio novo značenje. Kolaž se služi slobodnim asocijacijama koje ukazuju na karakteristike objekta omogućujući njegovo razumijevanje iz drugih perspektiva. Odmak i stranost su ti koji dekonstruiraju ono razumsko, dovodeći do novih uvida. Umjesto da se pita zašto performer radi ovo ili ono, publika bi se trebala pitati kako on aranžira svoje postupke. Korištenje više vrsta osjetila u performansu Schehner je nazvao multipleks kodom, a upravo je otkriti i stvoriti nove načine komunikacije kako bi se podražilo više vrsta osjetila također dio kolaža.

U performansu „Antigone’s Dream: Actions of Love“ Christine Georgiou, umjetnica je stajala na hrpi cigli, kose svezane za korijen koji je visio sa stropa iznad njene glave. Uz pomoć publike, umjetnica je uzimala ciglu po ciglu, počistila ju te zatim odbacila. Hrpa se posljedično smanjivala. U početku, umjetničina kosa prekrivala je njeno lice, no tijekom samog performansa, kako se kosa sve više i više natezala zavezana za korijen, njeno je lice postalo vidljivo publici.

Franko B u svom je performansu „I`m thinking of you“ izgradio u palači zlatnu ljuljačku namijenjenu odraslima. Svirala je ugodna muzika Helen Ottoway i publika je bila pozvana da se ljulja potpuno gola. To je bio poziv za slobodu i za nadrealan trenutak povratka u djetinjstvo, performans kao materijalizacija nemogućeg koja uključuje i gledaoca u fantastičnom događaju.

Imajući u vidu njegovo inherentno svojstvo prisutnosti, performans aktivira tijelo kao potencijal svjesnog odnosa između umjetnika, prostora i publike. Nužnost ne da se nešto reprezentira, već da se prezentira. Akcija postoji tek u fragmentu vremena, jedinstvena i neponovljiva, dok je gledatelj svjedok njene efemernosti. Riječima umjetnice Marilyn Arsem, koje je pročitala na otvorenju Tjedna performansa iz svog manifesta: »Svjedocima je povjereno jedinstveno iskustvo koje se više nikada neće ponoviti. Performans otkriva ranjivost življenja. Performans nas podsjeća na prolaznost života. Postojimo samo ovdje i sada«.

Za filozofa Merleau-Pontyja fenomen prethodi percepciji stvarnosti. Stvarnost se ne gradi a priori intelektom i to na idealiziran način, već direktno odnosom tijela i prostora. Potrebno nam je iskustvo, materijalnost kako bismo taj odnos asimilirali i stvorili vlastiti doživljaj i percepciju kroz utjelovljenu svjesnost.

Ovaj sukob umjetnosti i života jedno je od glavnih pitanja performansa. »Tijelo jest djelo« – rekao je Antonio Manuel o svom radu kad se pojavio gol na svojoj izložbi u ’70-ima tijekom vojne diktature u Brazilu. No granice su pomaknute još i dalje. Stelarc i Orlan su, služeći se tehnologijom, učinili trajne fizičke promjene na sebi i pomoću performansa osvijestili svoja tijela, sagledavajući ih kroz prizmu vremena i prostora. Tako je Stelarc u svom djelu „Ear Surgery“ (2009) pomoću operacija uzgojio treće uho na ruci, dok je Orlan svoje tijelo izmijenila u nizu operacija obuhvaćenim djelom „Body Surgeries“ (1980–1990).

Ako se vratimo nazad na Tjedan performansa razmišljajući o svim njegovim događajima ne kao o izoliranim, već u njihovom totalitetu, i pitajući se kako se oni međusobno odnose i utječu jedan na drugog, ovaj događaj možemo vidjeti kao kompleksno mjesto – termin koji je skovao Fabiola do Valle Zonno. Kompleksno mjesto predstavlja, naslanjajući se na koncept kijazmi Merleau-Pontyja, aktivni prostor, »direktno ispreplitanje ideje i tijela, vidljivog i nevidljivog. Mjesto koje može transformirati percepciju svih pojedinaca i subjektiviteta te rekreirati intersubjektivitet«. Nadovezujući se na Foucaulta, Toni Negri uspoređuje individuu i mnoštvo, primjećujući da su singularnosti i raznolikosti sve prisutnije – nismo više masa ljudi, već mnoštvo pluralnosti koje su povezanije, u komunikaciji i sposobne stvoriti nove diskurse.

Komunikacija dovodi i do sličnih dijaloga, kao u izloženom projektu „East Art Map“ slovenske grupe Irwin, namjera kojeg je bila (re)konstruirati povijest suvremene umjetnosti u istočnoj Europi od 1945. godine do danas, mapirajući i premrežujući brojne informacije.

Dakle zašto performans? Tijelo je postalo direktni medij ekspresije, omogućujući da uistinu sanjamo, plačemo, patimo, osjećamo, igramo se, razumijemo prostor, vrijeme i povijest i skinemo površan veo ograničenja. Omogućuje nam da podijelimo iskustvo sa svjedokom ili da sami budemo svjedocima, kombinirajući iskustva, rekreirajući percepcije na sadašnjost i stvarnost, od najskrovitijih intimnosti do kolektivnih iskustava. Omogućuje nam da pružimo otpor u svojim sličnostima i razlikama te da se povežemo i slavimo život.

Odgovori