Narodnjaci ili priča o Yugo Funku

Ej, zdravo, zdravo, dragi čitatelju! Brat Šećer ovdje, direktno iz Kuhinje organskog zvuka, naoštrene tipkovnice i uma za tvoje čitalačko zadovoljstvo. Godinama opsesivno-kompulzivno tražim neke plastike s rupama u koje su urezani duboki autohtoni groovy ritmovi i ovo je savršen trenutak da ukratko bacim na papir tu znanost.

Kad se govori o Yugo Funku kao žanru, misli se na nešto zapravo imaginarno i neopipljivo od strane prosječnog konzumenta glazbe ili poznavatelja jugoscene ’60-ih i ’70-ih. Radi se zapravo o terminu skovanom od omanje zajednice kopača jugoslavenskih gramofonskih ploča kako bi se lakše i brže okarakteriziralo specifični zvuk (uz niz drugih metažanrova). Pričajući o Yugo funku zapravo govorimo o određenom uskom skupu izvođača koji su u jednom trenutku iznjedrili autohtone funk, jazz, soul ili disco albume, a u većoj mjeri o izdvojenim eksperimentima, tj. bolje rečeno incidentima pod utjecajem tada već svjetski priznatog fenomena afroameričkog zvuka. Yugo Funk kao žanr zapravo je izdvojena skupina muzičkih brojeva iz širokog spektra jugoslavenske pop-glazbe, a najčešće se numere s tom specifičnom funk aritmetikom nalaze u sljedećem zvuku: beat glazbi ’60-ih, festivalskim šlagerima, progresivnom rocku te jazzu: i to fusion jazzu, jazz rocku, dancefloor jazz orkestrima te na kraju diskoglazbi, ili ako pričamo o drugoj polovici ’70-ih, onda nečemu što bismo nazvali sofisticirani funk zvuk s izraženom 4×4 matricom, kao na kraju i malobrojne izlete u electro-funk zvuk.

Izvore Yugo Funka možemo potražiti u ’60-ima, koje su bile obilježene snažnijim cenzorskim momentom, kao i zabranom uvoza zapadne glazbe – koju ništa nije moglo zaustaviti (đavolji ritmovi itd.). U tom periodu nastali su brojni prepjevi, odnosno coveri pop-pjesama sa Zapada, često i preko noći uz slušanje Radio Luksemburga, a koji su bili emitirani na radiostanicama i izdavani za domaće diskografe. Recimo, jazz standardi bili su vrlo brzo bačeni u opticaj pa za usporedbu mogu navesti da je Ella Fitzgerald snimila svoju verziju „Cry me a River“ pjesme 1961. godine, a iste je godine i Ljiljana Petrović s Ljubljanskim jazz ansamblom izdala za Jugoton svoju verziju („Isplači reku suza“, molit ću lijepo…).

Tu već od sredine ’60-ih nailazimo na tragove praćenja suvremenog pop-zvuka pa tako imamo od dobro prihvaćenih rock’n’roll i twist momenata i vrlo bitne surf rock igrače kao što su Iskre ili Zlatni dečaci koji nagovještavaju dolazak i nekih drugih struja na ex-Yu prostorima. Ritmički je izuzetno bitna i Beatles priča, tj. moment britanske invazije muzičara koji su prigrlili rhythm’n’blues obrasce. Ovdje se u tom slučaju i u državama bivše naše pojavio i određeni broj bendova koji je jednostavno oponašao Bube i izgledom i zvukom, a neki od njih su npr. Roboti, koji su se zvali i The Five Up za potrebe stranog tržišta, ali i npr. Delfini. Spomenuo sam ova dva benda jer su u svoje snimke ugradili britanskom invazijom u modu vraćeni backbeat, tj. značajni europski breakbeat obrazac nazvan Merseybeat prema engleskim bendovima iz Liverpoola. Ovaj tip plesnog ritma u biti omogućava veliku fleksibilnost u svojih 8/8, pa i igranje ritam-gitare s rascjepkanim akordima. Dakle ’60-ih imamo razvijenu scenu oponašatelja i prepjevača i čeka se taj funk moment zbog kojeg smo tu u ovoj rečenici. Čeka se, u biti, pojava tvrdo zatučenog bubnjarskog downbeata, tj. izraženog naglaska na prvu ritmičku dobu.

Prema službenoj povijesti diskografije, karakteristični funk zvuk službeno se pojavio 1965. godine s pjesmom Jamesa Browna „Papa’s Got a Brand New Bag“. Iako ima sve karakteristike jedne funk numere, ova je pjesma još uvijek obavijena debelim velom rhythm and bluesa i soula. U posljednjem izvrsnom HBO dokumentarcu o Jamesu Brownu, Brownov saksofonist Pee Wee Ellis priča o, po njemu, prvom pravom tvrdom funk zvuku, a za koji je i on uvelike zaslužan, zvuku koji je definiran pjesmom „Cold Sweat“. Ako usporedimo službenu diskografiju, 1967. godina zapravo je prvi trenutak kada su se i naši domaći bendovi trgnuli i osjetili novi užareni afroamerički narodnjak koji valja eksploatirati u domaćim pop- formama. Tako od 1965. do 1967, od „Papa’s Got a Brand New Bag“ do „Cold Sweat“, prema rezultatima mojih iskopa nemamo zabilježenu nijednu pjesmu koja koristi naglašeni downbeat sa sinkopiranim bubnjarskim ritmom, ali zato 1967. imamo pojavu prvog iskonskog JB covera i prve Yugo Funk pjesme. Na scenu dolazi grupa Elipse s pjesmom „Za one što na licu nose bore“. U svojoj postavi su, osim nekih kasnije izrazito bitnih protagonista ex-Yu rock scene kao što je bubnjar Vladimir Furduj, imali i Afrikanca koji pjeva na golubljem srpskom. Downbeat + Afrikanac već su tada garantirali dobru žurku. Oko Elipsi stvoren je cijeli pokret i bili su izrazito popularan bend među mlađim urbanim generacijama. Zvukom i stilom 1968. godine Elipse slijedi Velja Marcikić i ansambl Bogdana Dimitrijevića s drugom funk pjesmom snimljenom na ovim prostorima, a tu se do početka ’70-ih pojavljuje i cijeli niz bendova i izvođača koji koketiraju s funk aritmetikom. Pa kao jedne od prvih valja izdvojiti izrazito popularnu šibensku grupu Mi s izvrsnom obradom „Cold Sweat“, pa zatim Uragane koji su izbacili i prvog hrvatskog funk i soul pjevača, Dalibora Bruna.

 

 

Moram reći da je kod svih ovih izvođača još uvijek prisutan potpis stila britanske invazije i tek s eksperimentima iz ’70-ih, a u sklopu progresivnog rocka, jazza i narodne glazbe, dolazimo do originalnih poduhvata i pravih autohtonih funk numera (čast iznimkama – vidi Safet Isović – „Mujo kuje konja po mjesecu“). Iako u sklopu ovih posljednjih navedenih dvaju žanrova postoji STVARNO veliki broj kvalitetnih funk i soul izvedbi s brutalnim bubnjarskim dionicama i hipnotičnim grooveom, najviše i najkvalitetnije, u smislu cjelovitih funk i soul LP izdanja, su na ex-Yu nacionalnom planu napravili upravo muzičari okupljeni oko, sa zapadne strane, grupe September (Time) te Plesnog orkestra Radiotelevizije Ljubljana pod ravnanjem Jožeta Privšeka, a s druge, istočne strane, oko Jazz orkestra Radiotelevizije Beograd i grupe Zdravo Bobana Petrovića. September i Time, koji su dijelili dio muzičara, bili su tada izrazito popularni bendovi, a upravo je orguljaš Tihomir Pop Asanović zaslužan za snažniju integraciju i eksperimentiranje s crnim zvukom prvom polovicom ’70-ih, dok je drugom polovicom ’70-ih osnovao grupu Jugoslavenska pop selekcija koja je održavala velike turneje po Jugi i Rusiji (commy funk). Bazu ove grupe činili su muzičari, ekspertni poznavatelji funk i rock stila kao što su Ratko Divjak, Vedran Božić ili Braco Doblekar. Osim što su bili ex-Yu zvijezde groovea, često su ustupali svoje vještine i renomiranim pop-izvođačima u vidu studijskih snimki (Mišo Kovač, Pro Arte, Josipa Lisac…). Nakon kratke, vrlo kratke priče o Septembru, potrebno je otići na drugu stranu države i reći ipak nešto o najuspješnijem jazz orkestru ex-Yu prostora, Jazz orkestru Radiotelevizije Beograd. Ovaj orkestar, aktivan od početka ’50-ih, konstantno je nadograđivao stil i vještinu, da bi pod ravnanjem Vojislava Simića ’70-ih bio transformiran u naš najjači, ali i po meni SVETSKI najjači jazz funk ansambl s originalnim skladbama i nevjerojatno toplo uključenim domaćim etnomomentima koji zvuče kao da oduvijek pripadaju jazz funku. O ovom su orkestru u neviđenim superlativima pisali i govorili Tony Scott, Quincy Jones i Charlie Parker. Bili su jednostavno predobri i beskompromisni. Sama krema Yugo funk zvuka djelovala je u ovom orkestru predvođena Mišom Blamom i Milivojem Markovićem, koji je ujedno zaslužan i za blaxplotation funk teme iz TV serija „Otpisani“ i „Povratak Otpisanih“. S ovim gore navedenim činjenicama govorimo o nekakvoj fuziji raznih pravaca jugodiskografije i prvim bitnim momentima za originalni funk zvuk u Jugoslaviji, i uz zaobilaženje mnogih imena. Teško je ne spomenuti beogradskog schlager breakbeat majstora aranžera, Vojkana Borisavljevića, koji je prateći jednostavan algoritam nizao festivalski dancefloor hit za hitom i oko sebe imao okupljenu ozbiljnu ergelu soul grla kao što su Leo Martin, Dušan Prelević ili Nada Knežević. Na kraju se uz ove profilirane velikane stišće i šačica one hit wondera kao što su grupe Zipp, Jezgro ili Kosovski božuri, ali i rijetko koketiranje s funk zvukom od strane raznih drugih, tada već etabliranih izvođača (Ambasadori, Zdravko Čolić…).

Ovo je faza kada je termin funky već dobro poznat i dolazimo do disco i disco funk zvuka u koji ne bih ulazio dublje zbog duljine teksta, ali svakako je bitno spomenuti cijelu scenu okupljenu oko Bobana Petrovića i Kire Mitrova kao ozbiljno originalnih kompozitora.

Ono s čime bih završio predavanje možda je malo kontroverzno, ali je zapravo i rezultat jednog istraživanja kojim se bavim posljednje tri godine. Kao netko tko je cijelo vrijeme u potrazi za autentičnim funk zvukom i rijetkim grooveom s ovih područja, i ubada igle u sve moguće vinile ne bi li pronašao ono nešto, dogodio mi se jedan trenutak u kojem sam uspio povezati cigansku glazbu s onim što zapravo tražim. Ciganska glazba domaći je drevni i autentični oblik funk glazbe. Samo da vam navedem par sličnosti koje su ujedno i odlike afroameričkog funk zvuka, pa zaključke izvucite sami (uz obavezno slušanje miksa „Igrajte se Cigani“):

  1. Groove – svirači ciljano i dugotrajno drže postojani ritam.
  2. Ritam – izuzetno sinkopirano i ponekad neubrojivo, 14/16, 9/8…
  3. Brejkovi – njeguje se kultura solobubnja, (najčešće na tapanu ili tarabuci).
  4. Call and response – komunikacija benda i solista (James Brown, bilo tko?).
  5. Solaže, slično kao i kod funka, nakon uvodnog groovea uletava virtuozna solaža i traje li ga traje, najčešće klarinet, harmonika i saksofon…
  6. Nazivi pjesama – kao što kod jazza ili funka imamo nazive, njegov, njen ili njezin blues u jazzu, ili ova, onaj ili nečiji groove u funku, tako i u ciganskoj glazbi imamo sličnu stvar sa Čočecima i Kolima. Često su nazivani prema autoru skladbe ili prema onoma kome je pjesma posvećena.
  7. Neki Čočeci ili Kola su standardi i izvode se u različitim verzijama od strane raznih orkestara (Riddim/standard kultura).
  8. Korijeni – kao što se blues, gospel, jazz i funk vezuju uz afričku šamansku tradiciju, na sličan način se može i ovdje povezati upletenost groovea, kao osnovne šamanske vještine za postizanje transa na plemenskim običajima (žurkama…).

Iz ove nove perspektive, dragi čitatelju, postaje jasno da je cijeli spektar žanrova temeljenih na hipnotičkom grooveu (od jazza, funka, latina itd.), a uzimajući i u obzir teme (od kuhanja palente i bakalara u salsa glazbi, do neskrivenog seksa u funku i konstante ljubavne prevare u ciganskoj glazbi) zapravo čisti i nepatvoreni NARODNJAK. To bi bilo to, gasim plamenik, a do nekog daljnjeg čitanja preporučujem sljedeću soničnu literaturu: petodijelne kolaže ponajboljeg ljubljanskog DJ kolektiva Tetkine radosti te četverodijelnu „Idi, Igraj“ kompilaciju u režiji legendarnog niškog kopača ploča DJ Funky Junkieja.

Pozdrav s obronaka Rijeke, Š- (smedisecer.net)

 

 

Odgovori