Bezvremenski umjetnički čin

Od početka ljudskih civilizacija, mnoge društveno-kulturne elite neke epohe nastojale su postaviti stanje stvari kao da povijest počinje baš od njih. Prošle i drugačije kulture prikazivane su, u najboljem slučaju, samo kao gradivni materijal od kojeg je stvoreno savršenstvo trenutka. Na druge kulture istog vremena nerijetko se gledalo kao na neprijateljski, tuđinski utjecaj koji treba popraviti, odnosno obezvrijediti ili podčiniti i asimilirati u vlastitu kulturu. Kada bi to bilo nemoguće, trebalo bi tu kulturu proglasiti primitivnom, egzotičnom, zastarjelom, a čak i divljenja vrijedne elemente te kulture proglasiti nepodobnima tom vremenu i prostoru te ih izložiti u nekom kabinetu čudesa da tamo skupljaju prašinu. Uvijek se ističe različitost i opasnost od miješanja s istima, ne misleći pritom da više različitih tokova može istovremeno teći istim koritom, čineći jednu rijeku u različitom vremenu i prostoru.

Tako i današnji pojam kulturne globalizacije ističe u pozitivnom smislu susret i miješanje različitih kultura i običaja, dok protivnici ističu prijetnju ustaljenim i utvrđenim običajima (jer miješanje pojedinih tvari u kemijskom procesu može izazvati burne reakcije). Kao da neka kultura u nekom vremenu ili prostoru može imati monopol nad nekom idejom oslobođenom kroz kreativan čin. Pogotovo se to odnosi na dio kulture koji zovemo umjetnost. Ta specifična ljudska djelatnost postoji oduvijek svuda oko nas, često nevidljiva kao takva, upakirana u svakodnevne ljudske aktivnosti i rituale, a ostvarena kroz praksu i čin samog autora. Ona nema okvira, osim onih koje stvaramo mi sami u nemogućnosti da sagledamo i razumijemo nešto što ne možemo definirati, a sama praksa i novi stvaralački čin stalno mijenjaju tu definiciju. Pokušat ću to prezentirati kroz usporedbu djelovanja dvaju autora iz dvaju različitih kulturnih prostora s velikim vremenskim odmakom: Sena no Rikyua – japanskog majstora ceremonije čaja i Marcela Duchampa – jednog od najrevolucionarnijih umjetnika zapadne umjetnosti.

Sen no Rikyu rođen je 1522. godine u trgovačkoj luci Sakai blizu današnje Osake u bogatoj trgovačkoj obitelji. Odrekavši se obiteljskog nasljeđa, Rikyu kreće na putovanje Japanom i učvršćuje svoje opredjeljenje za zen-praksu kroz susrete i nauk kod više zen-redovnika. Zen je zasnovan u Japanu zahvaljujući putujućim redovnicima koji su za razumijevanje zena izbjegavali kontemplaciju kompleksnih misli i postizanje velikih djela te su se, suprotno tome, koncentrirali na svakodnevne i jednostavne radnje pokušavajući pritom biti potpuno prisutni proživljavajući ih u ovdje i sada.

Ekstreman primjer je Bodhidharma, koji je kao svoju zen-praksu odlučio provesti devet godina u sjedećem položaju ispred zida nepomično ga promatrajući. Za razliku od njega, kao puno svježija varijanta zen-djelovanja, Rikyu se odlučio za ceremoniju čaja kojoj je svojom kreativnošću i inovacijom dao novu dimenziju.

Samu ceremoniju čaja (na japanskom Cha no y^u, što u doslovnom prijevodu znači vruća voda za čaj), Japanci prakticiraju od 9. stoljeća. Otkako je uvezeno iz Kine zahvaljujući trgovcima i redovnicima, piće od čaja smatralo se zdravim i smirujućim pićem. Zahvaljujući Rikyuu, ceremonija čaja poprimila je jasnu i discipliniranu formu te je dobila na svojoj filozofskoj značajnosti.

Japan njegove ere bio je samosvjestan i novčano orijentiran, ali usprkos tim težnjama, Rikyu je promovirao drugačije vrijednosti za koje je izmislio nazive wabi i sabi, pojmove koje se ne može u potpunosti definirati. Riječ wabi prvobitno se odnosila na usamljenost, tj. otuđenost, nešto u prirodi udaljeno od društva. Riječ sabi značila je mršav, oskudan. Nakon Rikyuove transformacije tih dviju riječi, wabi postaje zadovoljstvo u jednostavnosti i skromnosti, a sabi  poštovanje nedovršenosti, nesavršenosti.

Rikyu je wabi sabi uveo i proveo kroz arhitekturu, dizajn interijera, filozofiju, književnost i još mnoge druge umjetničke djelatnosti. Također, u japanskom je mentalitetu probudio senzibilitet za autentično, skromno, nekićeno, rabljeno i oronulo.

Najjasniji primjer wabi sabija Rikyu je stvorio unutar same ceremonije čaja koju je značajno izmijenio vodeći se samom definicijom wabi sabija. Započeo je s promjenom prostora za ceremoniju, izbacivši iz upotrebe velike pompozne skupocjene čajane. Naime te čajane su prema običaju bile smještene na važnim mjestima, a služile su za okupljanje društvene elite te izražavanje osobnog utjecaja i moći kroz izlaganje skupocjenih predmeta i umjetnina. Umjesto njih, Rikyu se zalagao za drastično smanjenje kuća za ceremoniju čaja te njihovo premještanje iz centra zbivanja u izolirane vrtove. Put koji je vodio do čajane meandrirao bi između kamenja i drveća kroz vrt da u sudioniku izazove odmak od vanjskog svijeta i pripremi za ceremoniju. Vrata za samu čajanu namjerno je dizajnirao da budu mala, kako bi svi pristupili ceremoniji pognuti, na koljenima, smanjujući time razlike među staležima.

Promijenio je tradiciju i unutar umjetnosti izrade keramike i drugih umjetnina koje su bile prisutne u samoj ceremoniji. Skupocjene svitke, vaze, slike i pribor za samu izradu čaja zamijenio je predmetima koji se daju pronaći u svakodnevnom pokućstvu, predmetima koje je nagrizao zub vremena, kao i predmetima koje je sam izrađivao od jednostavnih prirodnih materijala, poput bambusa. Također, sam je izrađivao svitke sa svojim kaligrafskim izričajem, umjesto skupljanja skupocjenih primjeraka.

Svrha tih promjena bila je da se u čovjeku prilikom same ceremonije čaja probudi osjećaj  wa, što znači sklad koji nas vodi u razotkrivanje svoje povezanosti s unutarnjim i vanjskim svijetom i pronalaženje autentičnog izraza.

Samo iskustvo bivanja u takvoj čajani koja miriše po nelakiranom drvu, mahovini, bilju iz vrta i samome čaju, olakšava čovjeku da se osjeća smireno, ugodno, intimno i domaće sa samim sobom te sjedinjeno sa svijetom i samom ceremonijom čaja. Osim postizanja unutrašnjeg sklada, ceremonija je služila i za osvještavanje drugih oko sebe (kei). Naime kroz samu atmosferu ceremonije, skučenog i definiranog korištenja prostora, sudionici ceremonije polako, oslobođeni od suhoparne površnosti vanjskog svijeta, postaju svjesniji sebe i drugih. Konačni je cilj ceremonije da čovjek izvan same čajane sačuva osjećaj  spokoja (jaku) i čistoće (sei). Vjerovao je da su to jedne od ključnih točaka njegovog smirujućeg i jednostavnog načina života.

Ta promjena same ceremonije čaja duguje zenu, koji na svijet gleda kao prolaznost, nešto nesavršeno i nedovršeno. Iz te perspektive, rabljeni prosječan pleteni ribarski ćup nepoznatog autora ima potencijal da prenese mudrost sadržanu unutar samog sebe jer, unutar zen-svijeta, sve ima jednak poredak i vrijednost te je unutar svake pojave sadržana cjelina svakog saznanja. Ceremonija je dakle pokušaj da se stvori platforma unutar koje ljudi imaju prostor i atmosferu intimne razmjene svojih senzibiliteta i percepcija, unutar koje sudionici dobivaju koncentriran doživljaj i sami sudjeluju u nadopuni i mijenjanju djela jednakom zaslugom kao i majstor ceremonije.

To je veličina Rikyua, da nešto svakodnevno, poput čina ispijanja čaja, uspijeva ispuniti značenjem i važnošću nekog magijskog rituala. Time otvara svijet beskrajnih mogućnosti gdje ovakav pristup životu omogućuje da svi postupci i dnevne rutine postanu jednako bitni, čime se sve proživljene radnje transformiraju u životno ispunjavajuće, koje nam nisu samo sredstvo, nego cilj sam po sebi. Rikyuu zen-filozofija nije služila samo za formuliranje ideja, nego i kao sredstvo za stvaranje novih mehanizama kroz koje ti koncepti mogu nastaviti živjeti u nama kroz prakse koje nemaju svoj cilj, nego samo svoj put.

Želim istaknuti da ceremonija ima jednake namjere kao današnja umjetnost Zapada, da od umjetnosti stvori način života oslobođen od dogme. Rikyu nam nudi novu ceremoniju koja počinje svježa i neopterećena bilo od prošlosti bilo od budućnosti, budeći to isto budi u drugim ljudima i njihovim djelatnostima. Rikyu je svojim učenicima naglašavao da ne kopiraju njega i njegove forme, nego da probude u sebi svoju autentičnu praksu ceremonije čaja. Smisao nije bio  prenijeti svoje vlastito viđenje puta ili ponuditi rješenje, već osposobiti čovjeka da se oslobodi predrasuda i usudi se djelovati slobodno po vlastitom prirodnom senzibilitetu. Vjerovao je da čovjek kroz svoju praksu senzibilizira samog sebe za uočavanje svojih vlastitih kriterija, da umjetnost nije sadržana u skupu pravila koja se uče, već je sadržana u samoj supstanci života i prisutna je za sve.

Na Zapadu je Marcel Duchamp, poput Rikyua, srušio dogmu vidjevši da se nakon sloma akademizma u Europi počelo stvarati novo ozračje dogmatskog prizvuka. Dokaz su njegovi odbijeni radovi od strane kubista. Poveznica je i u tome da su oba umjetnika odlučila promijeniti ustaljena pravila odabirom predmeta kojima su sami dali estetsku, duhovnu, umjetničku vrijednost da bi mogli postati dio umjetničkog čina.

Na izložbi nezavisnih umjetnika u Americi izlaže pisoar koji okreće horizontalno na poleđinu i potpisuje pseudonimom mijenjajući time perspektivu na samo djelo te razbijajući dogmu da pisoar nije samo uporabni predmet sa svojom jedinom funkcijom, nego da unutar sebe sadrži mnoge forme i mogućnosti. Time automatski mijenja i tadašnji pogled da sam umjetnik mora napraviti djelo i dokazuje da je već sam odabir umjetnički čin i djelovanje te da je u svemu sadržana umjetnost i njeno djelovanje.

Njegov način odabira takozvanih ready-madeova bio je da odabere predmete prema kojima je indiferentan, kako bi mogli na njega djelovati izvan kategorija ukusa. Tim je postupkom, kao i Rikyu, stvorio svoju vlastitu estetsku i filozofsku formu, koja ne živi unutar pravila, nego samog djelovanja.

Marcel Duchamp: »Više volim disati nego stvarati nova djela.«

Marcel Duchamp je, ne samo po svojim postupcima, nego i svojim zen-pogledom na život, imao mnogo sličnosti s Rikyuom

Djelo ne postoji bez čovjeka, ni čovjek bez djela. I promatrač čini djelo živim i specifičnim za sebe i druge, on je druga polovica koja djelu daje mogućnost djelovanja.

Marcela Duchamp: »Nema rešenja problemu, jer problema nema.«

Iz perspektive Marcela Duchampa svi smo umjetnici. Iz perspektive Rikyua svi smo Buda do točke da sve i svi nisu ni umjetnost ni Buda.

 

LITERATURA:

[1] Pierre Cabannee: Dialogues with Marcel Duchamp (1971)

Marchand du Sel, Salt Seller: The Essential Writings of Marcel Duchamp (London: Thames and Hudson Ltd, 1875)

Okakura Kakuzo: The Book of Tea, William Adams (USA, 2001)

D. T. Suzuki: An Introduction to Zen Buddhism (New York: Grove Press, 1964)

Odgovori