Proces neizvjesnosti - intervju s Dorothy Cross

U studenom prošle godine Akademija likovnih umjetnosti u sklopu je međunarodnog obrazovnog projekta „Morski putevi u historijskoj perspektivi“ imala priliku ugostiti jednu od vodećih irskih umjetnica – Dorothy Cross. Tijekom njenog dvodnevnog boravka u Zagrebu imali smo prilike upoznati se s umjetničinim opusom u seriji artist talkova i projekcija njenih videoradova u Muzeju suvremene umjetnosti, a posebno je bio zanimljiv „Doručak s umjetnicom“, gdje smo kao studenti Akademije likovnih umjetnosti imali prilike opušteno i neformalno razgovarati s Dorothy o nizu pitanja koja si postavljamo kao mladi umjetnici na početku svoje karijere.

Dorothy Cross, rođena 1956. u Corku u Republici Irskoj, svestrana je umjetnica koja se služi različitim medijima – skulpturom, fotografijom, videom i instalacijom, kako bi artikulirala raznovrsne teme, od pitanja osobne povijesti, memorije, seksualnog i kulturnog identiteta, do odnosa čovjeka i prirode, svijesti i podsvijesti. Živeći uz ocean na zapadnoj obali Irske, Dorothy prikuplja nađene predmete od kojih stvara svoja djela procesom poetske amalgamacije. Godine 1993. predstavljala je Irsku na Venecijanskom bijenalu, dok je najpoznatija po svom djelu „Ghost ship“ iz 1998 gdje je stari trošni brod transformirala u svjetleću prikazu na moru otisnuvši je u jednoj od luka Dublina. Zbog svog bogatog iskustva, ali i nesebičnog dijeljenja, činila nam se kao idealna sugovornica za naš sljedeći broj.

Taj petak u studenom Akademija je bila posebice mirna, gotovo sanjiva. Tišinu ureda profesorice Kovač prekidalo je samo hrkanje njene mješanke. Dorothy je sjedila nasuprot meni neusiljeno čekajući početak razgovora. Upalivši snimač zvuka, nisam bio spreman za inspirativni (raz)govor koji je uslijedilo, struju svijesti u kojoj su, skoro poput slobodnih asocijacija, rečenice hvatale jedna drugu u toku traženja, propitkivanja, nenadanih zavoja i briljantnih trenutaka uzdizanja. Pitanja nisu imala smisla – trebalo je samo prepustiti se neizvjesnosti ishoda direktne komunikacije…

 

Ivan Barun >> Gledajući Vaš rad, stječe se dojam nečeg znanstvenog, gotovo antropološkog u njemu. Kako ste se odlučili za umjetnost i jeste li imali interes i za druga područja djelatnosti?

Dorothy Cross >> Tijekom školovanja bilo je pitanje hoću li se baviti znanošću ili umjetnošću. Moj brat bio je znanstvenik, a ja sam odabrala umjetnost usprkos pritisku obitelji koja je smatrala da je važnije biti profesor i raditi nešto na sveučilištu. No jako mi je drago što sam odabrala umjetnost zato što mi ona pruža mogućnost baviti se bilo kojim poljem kojim želim. Stvar je u slobodi! Postoji svojevrsna sloboda u bavljenju umjetnošću koja je iznimno važna. Nema ograničenja, osim onih koje si sami postavljamo.

 

I. B. >> Na koji način radite? Počinjete li od materijala koje imate ili od teme koja Vas zanima?

D. C. >> Ovisi o tome što se nakupi u mom ateljeu – to počinjem orkestrirati, sve djeliće u odnosu jedan na drugog kako bih složila izložbu. Jako se oslanjam na ono što mi se samo ukaže, bilo da je riječ o meduzi, mrtvom kitu, djeliću meteora ili nečem trećem.

Jednog dana poštom mi je na adresu stigao paket – nisam znala tko mi ga je poslao, a unutra je bila limena kutija s masnom i prljavom vlasuljom suca napravljenom od konjske dlake. Njena vizualna snaga bila je izuzetna. U poruci koju sam našla unutra nećak mi je napisao kako mi ju je kupio u starinarnici jer je mislio da bi mi se mogla svidjeti. Ta je vlasulja, koja tako snažno reprezentira autoritet i prosuđivanje, visjela u mom ateljeu dugo prije nego što sam ju iskoristila za djelo nazvano „Distil“ koje govori o transformaciji moći kroz neku vrstu destilacije kao u kakvom znanstvenom postupku ili čak pravljenju viskija. Vlasulju sam stavila na mramorni stup iznad kojeg je bio obješen stakleni poklopac koji je zapravo bio iz prave destilerije viskija. Vlasulja je bila u mom ateljeu, stakleni poklopac iz destilerije bio je u mom ateljeu, ja sam samo morala spojiti ta dva komada.

Naime ideje se mogu javiti u najuzbudljivijim trenucima – nikad ne znaš kad će se to dogoditi. Nekad to bude u avionu iz nekog razloga, kad nisi na zemlji i kad letiš i kad nemaš pristup mejlu, kad si sam sa sobom i u nekoj vrsti tranzicije – obožavam to, zapravo! To je vrijeme kad ideje dolaze, kad si napustio polazište, ali još nisi stigao na cilj. To je neka vrsta suspenzije u vremenu.

Smatram da pojam igranja ne shvaćamo dovoljno ozbiljno! Mislila sam da se vrijeme ubrzava kako osoba stari, no čujem kako i mladi govore da se vrijeme i njima ubrzava, kao svojevrsna kompresija. Dakle imamo sve manje i manje vremena za igru, za dopustiti sebi da se igramo bez ikakvog predodređenog smjera ili rokova. Ponekad i sama osjećam da toga imam sve manje i manje na raspolaganju.

 

Dorothy Cross: “Distil”

 

I. B. >> Zašto bi ta razigranost i neizvjesnost bile važne za umjetnika?

D. C. >> Mislim da je riječ o učenju, kao kad dijete uči! Čovjek uči iz svog rada, čak i ako je to sićušan postepen proces, molekularni pomak. Kad te umjetničko djelo dirne, ono te mijenja i – možda se to i ne može objasniti – ti više nisi ista osoba. A neizvjesnost je fantastična! Neizbježna je, također – pogledajte samo naše živote!

 

I. B. >> Vaš je rad u velikoj mjeri povezan s prirodom. Živite na prekrasnoj zapadnoj obali Irske na Atlantskom oceanu. Kako okoliš utječe na Vaš rad?

D. C. >> Radila sam s idejom prirode i prije nego što sam počela živjeti u prirodi. Kao dijete, živjela sam devet mjeseci u gradu i tri mjeseca pored oceana – moj je otac naime imao kolibu na moru, tako da sam imala taj privilegirani pristup moru. No nisam se preselila u prirodu kako bih radila djela o prirodi, već kako bih preživjela. Oduvijek sam htjela živjeti pored mora, a sada je to skoro kao droga – održava me mirnom, kao protuotrov za hektičan život grada, ali i svijeta umjetnosti. U njemu ima puno šumova i može biti jako destruktivan, pogotovo u ranoj fazi karijere nakon stjecanja diplome – tu je snažna kompeticija i puno uspoređivanja koji mogu potkopati mladog umjetnika. Smatram da je maknuti se od toga bilo zdravo za mene, a i dobra sam u bivanju sama sa sobom, što nekim ljudima ne ide od ruke. No doma, na zapadnoj obali Irske, sam sa životinjama, tako da nikad nisam sama, a imam i prijatelje, očito. Mislim da je priroda melem.

Međutim ponekad mi se ne sviđa misao da se sav moj rad bavi prirodom jer na kraju sve i jest zapravo odnos između promatrača i umjetničkog djela, a taj je odnos, pretpostavljam, jedan prirodan odnos. Tako da, ima li uopće umjetnosti koja nije o prirodi na neki način, jer tu su uvijek promatrač i stvaratelj djela?

 

I. B. >> Možete li detaljnije pojasniti taj odnos?

D. C. >> Moj se rad zapravo zasniva na tome – na tijelu, ljudskom tijelu, to jest svjedoku. Umjetnost ne postoji bez promatrača ili stvaratelja koji je prvi promatrač. Jako sam svjesna činjenice da sam ja prvi promatrač. Kad otpustim svoje djelo, ono postaje otvoreno za mnoge interpretacije. Radi se upravo o osobi koja opaža, koja je okidač, osobi koja sudjeluje ili fizički dolazi u dodir s umjetničkim djelom, što čini osnovu tog fizičkog odnosa.

 

I. B. >> Razgovarajući o prirodnim okruženjima koja utječu na rad, možete li nam reći nešto više o Vašem projektu koji Vas je odveo sve do Papue Nove Gvineje?

D. C. >> Na otoku Nova Irska u Papui Novoj Gvineji nalaze se sela u kojima ljudi pjevaju morskim psima. Oni odlaze u malim kanuima sa zvečkama od ljuski kokosova oraha i pjevaju pjesme morskim psima za koje vjeruju da su ih njihovi preci doveli. To je zapravo sustav ribolova, ali i vrlo važan način na koji se ti ljudi stavljaju u odnos sa svijetom. To čime sam se bavila nije bila znanost. Željela sam zapravo locirati strast, kao u Selamovim suzama – suzama jednog dozivatelja morskih pasa koji je imao želju ispred kamere otpjevati svetu pjesmu koja nikad prije nije bila snimljena.

Ono što volim je činjenica da možemo živjeti na planetu simbiotski s prirodom! Premda su ih lovili, lupili maljem po glavi, skuhali i na kraju pojeli, ti stanovnici Nove Irske koji od lova na morske pse čine ritual vjerujući da su im ih poslali preci, ipak sade svoje vlastito povrće za jelo, sredstvo razmjene su im školjke na komadićima užeta, a kultura im se temelji na pjevanju. Naime oni pjevaju bez imalo samosvijesti ili pretenzije. Imate dojam da ste stigli na neki holivudski set. Pjevaju u harmoniji: djeca, žene i muškarci. Imala sam osjećaj kao da sam u raju. No ubrzo, nakon par tjedana, shvatite da to nije raj, da vjeruju u crnu magiju, da svi boluju od malarije, da su izopčili Selama, starog dozivatelja morskih pasa, jer vjeruju da zbog crne magije ne može loviti morske pse. Tako je i moj mjehurić od sapunice puknuo. To je bila moja retrospektivna želja za svojevrsnom ravnotežom, osjećajem edenskog vrta na zemlji. U tom je radu prisutna tuga, ali i slavlje, također!

 

Lovci na morske pse

 

I. B. >> U Vašim se radovima često sastaju suprotnosti – tuga i slavlje, smrt i život, tragedija i komedija.

 

D. C. >> Kao Irkinja mogu reći da mi se čini da smo kao narod podešeni na to – tu kombinaciju tragedije i komedije. Naš humor vrlo je često crn i nerijetko diskutiramo o smrti i smijemo se smrti. Kao što je Beckett rekao da su Irci rođeni ponad groba, tako možete zamisliti ženu raširenih nogu koja rađa dijete iznad otvorene grobnice. Dakle cijelo vrijeme postoji svijest o smrti i mislim da sam rođena s time. Fokusirati se na kraj nečega u isto vrijeme znači gledati unazad koliko i gledati unaprijed. Jedan od mojih najdražih radova bio je za rodilište u Dublinu. Tražila sam ih RTG snimke djece i dobila odgovor da ne rade snimke žive djece, već samo preminule kako bi utvrdili tjelesnu strukturu. Tako da sam ih pitala za te snimke i shvatila da je oblik fetusa ili embrija jako sličan obliku mozga u lubanji, pa sam nabavila RTG snimak glave odrasle osobe i tada stavila RTG snimku kostura malog fetusa u prostor mozga lubanje. To je djelo koje zbilja obožavam jer govori o začeću, o kreativnosti, o nasljedstvu vlastite smrtnosti te u njemu postoji nešto očajnički pozitivno, kao i za neke ljude zastrašujuće jer gledaju svoj vlastiti kostur. Radi se o rastu koji je konačan. I nazvala sam ga portretom jer u sebi nosi priču o nama samima.

Mislim da se na kraju sve svede na činjenicu da smo prestravljeni naše vlastite smrti – činjenice da tako kratko živimo, da ne znamo kamo idemo dalje i zašto smo uopće ovdje za početak. Jako me zanimaju otkrića. Kad mi je bilo jedanaest, sletjeli su na Mjesec te sam napisala pismo astronautima jer sam bila jako uzbuđena. Mislila sam da će, do vremena kad ću imati petnaest, sletjeti na Mars; kad ću imati 25, da će otkriti novi planet s čudnim E.T.-ima na njemu, no to se nikad nije dogodilo. To je bilo veliko razočaranje za mene jer sam jako nestrpljiva osoba. Tako je malo napretka. Jako smo ograničeni materijalima koji su nam na raspolaganju i vlastitom maštom zbog nedostatka znanja. Stoga je ono što upravo prezirem konstrukcija još većih ograničenja od strane institucija i dogme. Ono što ja vjerojatno pokušavam raditi je natjerati se da na kraj našeg fizičkog postojanja gledam s pitanjima i mogućnostima pokušavajući dekonstruirati sigurnost i izvjesnost jer su nesigurnost i neizvjesnost tako mnogo veći. No ograničeni smo, tako smo očajnički ograničeni.

 

Dorothy Cross: “Untitled”

 

I. B. >> Mnogi se od Vaših radova bave odnosom društva, tabua i rodnih pitanja. Možete li reći nešto više o tom dijelu Vašeg rada?

D. C. >> Napustila sam Irsku s 18 godina te otišla studirati u SAD i Englesku tijekom narednih 10 godina. Na neki sam način pobjegla iz Irske jer je Irska u to vrijeme bila pod snažnom kontrolom Katoličke crkve. Vratila sam se u Irsku s 28 godina, kad je bio aktualan referendum oko razvoda braka i pobačaja. Vrativši se, bila sam šokirana onime na što sam naišla i utjecajem koji je Crkva i dalje imala na državu, tako da sam počela raditi radove na tu temu. Prvo sam počela raditi nešto što sam nazvala napravama koje su se odnosile na faličku prirodu arhitekture crkvenog tornja, ali bile su možda malo predidaktične i preumjetne. No one nisu nastale iz ikakvog razmišljanja kako je teško biti žena. Moj se interes za rodna pitanja vjerojatno javio iz susreta s poznatim djelima svijeta umjetnosti, kao što je krznena šalica za čaj Meret Oppenheim za koju sam mislila da je jedna od najseksi odvratnih stvari koje bih ikad uopće mogla vidjeti. Ona se nalazi u MOMA-i u New Yorku. Išla bih na svojevrsna hodočašća kad god bih bila u New Yorku do te krznene šalice i kobasice Josepha Beuysa koja je stajala u vitrini pokraj. Oni su sjajna kombinacija djela koja se bave rodom. No ja se nisam nikad osjećala progonjeno zato što sam žena, možda zato što dolazim iz obitelji gdje su žene cijenjene i gdje je bilo puno jakih žena. Ono što me jako zanima su snage i slabosti obiju strana.

Pronalazak sita prekrivenog kravljim vimenom u malom narodnom muzeju u Norveškoj bio je okidač za četverogodišnji ciklus radova. To je bio funkcionalan objekt koji nije bio napravljen u svrhu umjetnosti, ali je možda osoba koja ga je pravila tada u svojoj kući pomislila: Ovo je jako zanimljivo! Stvaram stvarno neobično sito! Naprosto sam se zaljubila u njega i htjela sam ga ukrasti. Jer to je bio fantastično nadrealan predmet koji u potpunosti redefinira funkciju krave, tako da krava nije samo stroj za proizvodnju mlijeka. Listala sam tada i časopise o kravama i jezik korišten u njima bio je sasvim čudan. Svodio je životinju na tu vreću s četiri sise, a ostatak životinje je nestao. Napravila sam 20-ak radova s vimenom ranih ’90-ih. Samo vime je postalo jako moćno kad su se sise osušile i stvrdnule, da ga je samo trebalo primijeniti na nešto drugo kako bi se desile neke zapanjujuće transformacije. Nisam trebala činiti gotovo ništa – sam je materijal napravio sve! Skoro kao da nisam trebala biti uključena u proces, vime je moglo samo odraditi posao. Trebalo je samo odabrati pravi objekt s kojim ga kombinirati jer tanka je granica, a da ne ispadne smiješno.

Naprimjer u jednom od djela s vimenom kravlju sam kožu postavila na izduženu formu s vimenom na vrhu glave kao krunom te sam cijelu strukturu podstavila svilom vjenčanice moje bake. Djelo sam nazvala „Virgin shroud“ jer se u njemu sastaju koprena smrti i nevinost braka te se ovdje miješaju smrt i čistoća.

Mislim da je ono što sam pokušavala napraviti zapravo bilo transformirati našu ideju krave u odnosu na statuu i ljudsku figuru. Ako vidimo figuru poput kipa koji ima kravlje sise na glavi, odmah govorimo o tome kako je repozicioniranje tog vimena na glavu u konfliktu sa svjesnom mišlju ili intelektom te dojkama majčinstva. Tako sam istraživala različite mogućnosti bez dolaženja do ikakvog konkretnog zaključka, no zbog same pozicije vimena na vrhu glave javlja se pitanje što ta stvar koja daje mlijeko radi gore kao kakav šešir ili kruna. Slično je i s djelom naziva „Stilettoes“, gdje su sise smještene preko prstiju para cipela te pokrivaju cipele tako da one postaju nefunkcionalne, odnoseći se na vezivanje nogu i seksualizaciju stopala kao seks-igračke.

 

Dorothy Cross: “Virgin Shroud”

 

I. B. >> Radili ste i s drugim životinjama osim krava: zmijama, meduzama, morskim psima, kitovima. Radite sa životinjama koje su na neki način oklevetane i prikazuju se kao loše. Odakle ta privlačnost?

D. C. >> Mislim da bi se o tome moglo pričati i u kontekstu bivanja umjetnikom. Mi se nalazimo na periferiji stvari. Često smo prikazivani smo kao budalasti ili ludi, tako da mislim da tu postoji svojevrsna identifikacija s oklevetanim ili čak opasnim, ali također je riječ i o nepoznatom. Naime priroda je tako nevjerojatno moćna i bogata! Od djetinjstva su me zanimali morski psi, a postali su mi još zanimljiviji kroz psihoanalizu jer sam ih često sanjala. Oni su životinje o kojima se tako malo zna. Radila sam i projekt na otočju Galapagos koji je govorio o nemogućnosti stvaranja umjetnosti o prirodi jer je premoćna i preneobična! No usprkos činjenici da morske pse tako slabo poznajemo, svejedno toliko mrzimo tu životinju da je uvrštavamo na vrh liste stvari koje za čovjeka predstavljaju najveće prijetnje. Većina morskih pasa su samotnjaci i kreću se u teritoriju kojem mi imamo pristup samo u kratkom, ograničenom vremenskom periodu kada ronimo ili kad smo u podmornici. Susret s njima je privilegija, a oni su generalno uplašeni ili nezainteresirani kad se nalazimo u istom području. No ima nešto s čime mislim da se identificiram, u vidu putovanja koje umjetnik čini, a koje povremeno nije nimalo lako. Ni to putovanje nije jednostavno opisati, no ljudi ga svejedno simplificiraju. Problem je i što je umjetnost, to jest sama riječ, postala iskvarena na razne načine.

Što sam starija, sve više mislim kako se umjetnost ne shvaća dovoljno ozbiljno. Smatram da je umjetnost poput kakvog učitelja, ali učitelja kojeg se ne može opisati ili uhvatiti jer je uvijek u pokretu. Zato je dobro da ima toliko različitih umjetničkih djela, jer mene može dirnuti i obuzeti tvoj rad, dok u isto vrijeme tebe ne mora moj. Raznolikost je jako važna, postojanje više izbora… Jer ima toliko različitih ljudi na svijetu.

No mislim da je važno priznati i identificirati se s tim nepoznatim. Ni mi sami često ne znamo što radimo dok stvaramo, a promatrač koji se susreće s djelom zna još manje i boji se vlastitog odgovora. No ne radi se o tome što djelo znači. Gledamo ljepotu i misterij prirode koju toliko ugrožavamo, a fokusiramo se na opasnu životinju, vrijeme ili prirodnu nepogodu. Kad je umjetnost snažna, ona plaši i politički može biti iznimno jak alat i tad može biti potisnuta. U tome mislim da postoji određena veza umjetnika s tim oklevetanim životinjama i prirodom koje su neshvaćene. Ne smeta mi ako ljudi projiciraju vlastiti odgovor na moj rad na mene zato što znam da se radi samo o projekciji njihovog vlastitog straha. Neke od reakcija ljudi kad vide moje radove su: Kako možeš raditi ovako nešto, ovo je užasno! Moj im rad stvara neugodu u njihovom vlastitom tijelu. Ponekad treba vremena da se umjetničko djelo apsorbira, da se filtrira kroz neki vid identifikacije ili razumijevanja. Kao umjetnici, mi smo proveli to vrijeme s radom u procesu njegova pravljenja. Promatrač se tada susreće s vlastitim nepoznatim. Vrlo je važno shvatiti da je svaki promatrač singularni sudionik tog odnosa, kao što je i svaki umjetnik.

 

I. B. >> U razgovoru sa studentima rekli ste kako je ovo pravo vrijeme za pitanja poput: Što ja uopće radim? i Je li ovo ispravno? Imate li i Vi još uvijek takvih trenutaka?

D. C. >> Naravno! Nema mnogo razlike kad imaš šezdeset ili kad imaš dvadeset i mislim da je to zdravo. Jer ako znaš što radiš, zapravo nisi umjetnik. Mislim da bi trebao, kad sletiš na mjesto na kojem si sretan i uzbuđen, probati skočiti od tamo, baš kao što žaba skače s lopoča na lopoč, nadajući se da ćeš sletjeti na nešto novo. Neizvjesnost je u srži stvari! I samo se držite toga, morate se držati toga jer, zapravo, nema ničeg drugog!

 

I. B. >> Imate li kakav savjet za mlade umjetnike danas?

D. C. >> Moj bi najveći savjet bio da, ako imate ikakvu iskru ideje, slijedite ju prije nego što pitate druge je li dobra ili ne! Čak ako se i pokaže kao blesava na kraju, čak ako i ne znate kamo vas vodi, slijedite ju i gradite na njoj bez ikakvog vanjskog suda, kako se ne bi cenzurirali prije nego što dođete do mjesta u kojem ste potpuno uronjeni u nju. I nemojte vjerovati ni jednom autoritetu osim vlastitog ja. Uvijek postoji način kako prebroditi stvari i stvoriti nešto novo. Čak ako je to novo samo za vas.

 

Dorothy and Selam

 

Odgovori